Tema novog ciklusa ‘Bez brige s Dijanom‘ su osjećaji koji nas obuzimaju u prosincu - od euforije do depresije i natrag - a kroz anonimnu ispovijest jedne mlade žene otkrivamo zašto su joj trebale godine da u Božiću ponovno uživa kao kad je bila djevojčica.
Prije desetak godina došla sam studirati u veliki grad. Imala sam velike snove i želje, a moji roditelji su ih poticali. Obitelj mi je dobrostojeća pa sam za upis na fakultet dobila garsonijeru u širem centru grada. Mislila sam da moj život tek počinje. Obaveze na fakultetu uzimale su mi dosta vremena, ali sam imala najbolju prijateljicu i malo, veselo društvo. Išli bismo u kino, u noćne izlaske, a ponekad bismo se svi nagurali u mojem jednosobnom stanu, popili bocu vina i gledali televiziju.
Na drugoj godini fakulteta umro je moj tata. Iznenada. Srčani udar. Moj oslonac, stup, moja snaga i nježnost. Mama se dobro držala, brat je već imao svoju obitelj, a ja sam osjećala ogromnu prazninu koju ni s kim nisam dijelila. Nisam za blagdane više dolazila kući. Mama je bila s bratom i njegovom obitelji. Prvih godina me preklinjala da dođem, kasnije je odustala.
Htjela sam da slika zajedničkog Božića, oko našeg stola prepunog hrane i finih kolača, zauvijek ostane zamrznuta u mojem sjećanju. Božić bez tate nije bio slavlje, nego ogromna tuga koju vrijeme nije moglo zaliječiti. Grad u kojem bih ostajala, Advent, lampice, užurbanost, turisti, sve je to samo produbljivalo moju tugu. Ostajala bih kod kuće sama, ne bih tih dana izlazila, ne bih se družila, poklanjala sitnice, nazdravljala. Ne bih zapravo radila ništa. Legla bih uz šalicu čaja, buljila u televizor, odbijala pozive za druženje pod izlikom viroze ili umora. I tako godinama. Nisam voljela taj dio godine, počela sam ga se i bojati, jer mi je nakon toga trebalo puno vremena da ponovno uđem u neku rutinu i veselim se životu.
Nakon diplome našla sam dobar posao i život je u priželjkivanom ritmu krenuo dalje. Upoznala sam Marka, zaljubila se preko ušiju, uživala sam s njim razgovarati, putovati, ići na vikende, voziti bicikl. Zaljubili smo se u proljeće, i zima je došla u času. Sa zimom su stigli blagdani i sva moja muka i tuga na koju sam već navikla. Marko je za Božić išao k roditeljima na ručak. Imao je dvije mlađe sestre i to je bila obiteljska tradicija. Pitao me imam li potrebu otići k svojima za blagdane i ostao prilično začuđen kada sam rekla da ostajem u gradu.
Pozvao me k svojima, na Božić i na upoznavanje. Koliko god to bila lijepa gesta, nisam mu mogla objasniti da mi se pod nogama otvorio bezdan u koji sam htjela skočiti. Počela me loviti vrtoglavica, mučnina i jako sam se trudila da Marko to ne vidi. Zahvalila sam na pozivu i, naravno, pristala, vrteći u glavi kako ću se u zadnji čas ispričati zbog temperature ili već nečeg.
Bližio se Božić, a Marko je bio sve ushićeniji. Birao je sitnice za obitelj, vukao me van po adventskim kućicama, čak me nagovorio i na klizanje.
Božić kod njegovih nisam izbjegla. Pomoglo mi je njegovo ushićenje i veselje, a svoju tugu sam vješto stavila po strani. Njegovi su roditelji bili divni, dobrodušni, sestre tinejdžerice u svojim mladenačkim mukama što odjenuti za doček, sve je nekako bilo veselo, toplo, prisno i lijepo. Osjećala sam se prihvaćeno i kao da baš tu pripadam. Navečer smo sjedili kod mene, pijuckali vino i razgovarali, sabirali dojmove. Marko me čvrsto grlio. Nije ništa pitao, ali je osjećao.
"Hoćeš da sutra odemo k tvojoj mami, da me upoznaš, a i brata i nećake bih htio vidjeti. Što misliš, hoću li im se dopasti?", pitao me. Nisam htjela razmišljati, jer sam znala da će me misli odvesti na crno mjesto. Pristala sam i tu noć zaspala s nekim čudnim mirom u sebi. Javila sam drugo jutro mami da stižemo na ručak, Marko i ja.
Mama je bila dotjerana, purica s mlincima prefina, kolači odlični, brat duhovit, a nećaci preslatki. Sjetili smo se i tate i prvi put sam to mogla podnijeti. Bilo je baš lijepo, a moja tuga je kopnjela. Naravno, mogla sam to sve proći i bez Marka, ali s njim je bilo nekako lakše, podnošljivije. Iskreno, kao da mi se vratio onaj oslonac koji je bio tata. To ne znači da sam u Marku tražila tatu, nego da sam shvatila da kada otvorimo svoje srce, tek tada ono može biti zaliječeno.
Srce nam mogu otvoriti oni koje iskreno volimo i koji vole nas. A okrenete li se oko sebe, svatko od nas ima baš takve ljude. Dopustite sebi za ove blagdane da hrabrost nadjača strah. Tada je sve moguće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....