Stihovi Ornele Vištice rasplakali mnoge: ‘U mojim sjećanjima živi pjesma najljepših slavuja‘

Nema osobe koju tragična vijest iz Posušja na novogodišnje jutro nije duboko potresla. Osam mladih života se ugasilo, jednako toliko obitelji je zavijeno u crno, a cijelo mjesto još je uvijek u šoku i nevjerici. Izrazi sućuti obiteljima tragično preminulih djevojaka i mladića stižu iz cijele regije, od poznatih i nepoznatih ljudi.

Svoje posljednje zbogom Ivanu Miličeviću, Stipi Romiću, Mireli Rezo, Žani Pavković, Miji Soldo, Stipi Pavkoviću, Mariji Pavković, Stjepanu Jukiću ovih su dana izrekli mnogi.

Na svom Instagram profilu, kroz nekoliko objava, na ovu se veliku tragediju osvrnula i rođena Mostarka, naša glumica Ornela Vištica (31), koja se na sebi svojstven način oprostila od ovih mladih života i izrazila sućut njihovim shrvanim obiteljima.

"Slušam kišu,
A sjećanje me baci
U Posušje;
Jedne večeri,
Kiša zaustavi Radojkin izlazak
Na scenu;
A ona mi reče -
Kako će se vratiti.
Znam.
Zbog ljudi.
Hercegovina i ta’
Mala mjesta
Različitosti
Često nedovršena u
objašnjivosti i
poimanju.
U mojim sjećanjima
Živi
Pjesma
Najljepših slavuja,
Malog mjesta,
A ispred mojih očiju,
Tužno klizi još jedna kapljica
Po odveć’ hladnom staklu.
Kiša ispisuje svoju pjesmu,
A tisuću kapljica na prozoru
kao da vrište
U svojoj boli."

Stihovi su to koje je Ornela Vištica uputila Posušju u ovim teškim trenucima.

"I nek’ gori svijeća za osam prelijepih anđela iz Posušja", dodala je u drugoj objavi.

Posebno dirljivo je i oproštajno pismo razrednice petero od osam stradalih mladih, koje je Zorana Bešlić objavila na Facebooku. Prenosimo ga u cijelosti.

""Razrednice, kod nas pada snijeg. Autobus kasni. Nećemo stići na prvi."
"Razrednice, autobus se pokvario, malo ćemo zakasniti."
"Opravdat će moja mama to."
"Oprostite na smetnji razrednice."
"Razrednice, nemojte se brinuti. Sve će biti dobro."

Još do neki dan stizale su njihove poruke. U ožujku je prekinuta nastava zbog pandemije. Nisam im uspjela sve reći što sam namjeravala. A misliš bit će vremena. Jutros između novogodišnjih čestitki i lijepih želja, kao mačevi počele su stizati poruke o tragediji. Sve u nadi da nije istina, ne može biti. Ne! Ne! Ne!

Što napisati drhtavih ruku, kako srce skupiti u dlanove kad puca u milijun komadića? Kako izreći riječi utjehe kad ti je grlo stegnuto, a ježiš se od same pomisli na to što se dogodilo?

8 mladih života otišlo je u nepovrat. 5 od njih sam bila razrednica. Tko bi rekao kad smo radili Jesenjina da ću upravo vama reći: "Doviđenja, dragi doviđenja."

Tko bi rekao kad su pisali pismenu zadaću u ožujku na temu: "Evo me moj svijete, na raskršću i mom i tvome" da će svi oni snovi iz školskih zadaćnica, ideali, vizije budućnosti o završenom studiju, zasnivanju obitelji, o sreći...raspuknuti se kao balončići od sapunice. Bila su to divna djeca. Cure kao vile, lijepe i vesele, fino odgojene, osmijeh koji te razoruža svaki put kad uđeš u učionicu: Mirela, Žana, Marija, Mia, cijeli red do prozora - zajedno u životu i smrti i Stipe, samozatajni momak iz zadnje klupe, duša od čovjeka.

"Oprostite na smetnji razrednice"
"Sve će biti dobro razrednice".

O, ne smetaš dušo draga, nikad nisi smetala.

Sve će biti dobro. Voljela bih znati da hoće, ali krhko je moje znanje.

Obitelji i prijateljima najiskrenija sućut, a vama duše moje drage pokoj vječni i počivali u miru Božjem, anđeli! Vaša razrednica", napisala je.