Zagrebačka psihoterapeutkinja Vesna Hercigonja Novković, koja je objavila knjigu o predrasudama vezanim uz osobe s ADHD-om, s ovim poremećajem ima iskustva u obitelji, jer je dijagnosticiran njezinom bratu i 18-godišnjoj kćeri Anji.
Djeca s ADHD-om su emocionalno predivna. Srce im je kao neboder. Kada plaču, onda tule. Kada se smiju, cijelo susjedstvo mora znati što je smiješno. Pravi su vatromet emocija bez ikakvih zlih namjera. Oni su oličenje života sve dok ih okolina ne pokvari, ne stane im na put i ubije tu emociju, govori Vesna Hercigonja Novković, dječja i adolescentna psihoterapeutkinja, stručnjakinja za poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD).
O poremećaju zbog kojeg djecu okolina neopravdano proglašava “neodgojenom” i “divljom”, renomirana doktorica znanosti doista zna mnogo. Još je 1998. diplomirala na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu s temom o poremećaju učenja kod djece s ADHD-om. Njezina majka, neuropsihijatrica prof. dr. Dubravka Kocijan Hercigonja, godinu dana ranije objavila je prvu hrvatsku knjigu o ADHD-u “Hiperaktivno dijete: uznemireni roditelji i odgajatelji”, kada su se spoznaje o tim teškoćama tek počele probijati u javnost.
Gotovo četvrt stoljeća kasnije iza majke i kćeri Hercigonje brojne su studije i istraživanja, a svoja su iskustva sažele u novu knjigu “ADHD: od predrasuda do činjenica”, u kojoj lako razumljivim jezikom svim zainteresiranima predstavljaju što je ADHD zapravo i kako s njim živjeti. Pritom se ne koriste samo svojim stručnim znanjem već i osobnim iskustvom.
Naime, Hercigonja Novković cijelo je djetinjstvo gledala mlađeg brata Hrvoja kako je slabije organiziran te teže izvršava školske obveze.
Čitajte i: DRAŽEN ČUČEK U ŽENSKOJ FANTAZIJI! TKO SU DISKO DERVIŠ, STRIKAN, ZEC I EKSCENTRIČNI SUSJED?
- Nikada ga nismo smatrali ništa lošijim od nas, već smo uvijek gledali njegove dobre strane, kao što su nas i roditelji učili. Tek u odrasloj dobi dijagnosticiran mu je ADHD - otkriva psihoterapeutkinja, dodajući da su roditelji bratovu veliku energiju usmjerili u sport, što je pomoglo ne samo da postane hrvatski reprezentativac u plivanju već i uporna osoba koja je na kraju diplomirala na dva fakulteta - Kineziološkom i Ekonomskom.
Hercigonja Novković danas zna da je to visoko nasljedan poremećaj. Pa i nije čudo da od njezine tri kćeri, 20-godišnje Jane, 18-godišnje Anje i 9-godišnje Rite, jedna ima ADHD.
- Vrlo rano sam primijetila da je Anja drugačija. Već sa šest mjeseci je ustajala i pokušavala se izbaciti iz krevetića, ali je zato kasnije od drugih naučila hodati. Djeca s ADHD-om i inače su vrlo napredna kad je u pitanju gruba motorika, no fina motorika im nije usklađena. Zato je Anja brzo trčala, ali se često popikavala. Teže je uhvatila ritam spavanja i budnosti - prisjeća se Hercigonja Novković. Kćerine poteškoće bile su dodatni razlog da se posveti istraživanju ADHD-a.
Mnogi misle da je to izmišljotina
Čak i danas, kada su hiperaktivnost i poremećaj pažnje među najistraživanijim poteškoćama u medicini, mnogo je onih koji smatraju da je to suvremena izmišljotina, jer je ograničenja takve djece nemoguće odmah primijetiti. Onoga tko slomi ruku ili nogu odmah prepoznate po gipsu, slabovidne po naočalama, no kako shvatiti da je onaj tko ne može biti miran dulje od deset minuta dijete s teškoćama, a ne samo “nepristojno derište”?
- Stručnjakinja sam za ADHD. Znam sve mane i vrline, što i kako se treba činiti. Pa opet, ne mogu ni nabrojati koliko sam puta za svoju kćer čula od drugih: “Mama, mama, trebate je više stegnuti. Oštrije treba s njom.” Eh, kad bi bilo tako lako - govori Hercigonja Novković, svjesna da roditelji djece s ADHD-om moraju hodati po tankoj liniji odgoja koji će njihove najdraže osposobiti da funkcioniraju po društvenim pravilima, ali pritom u njima ne uništiti životnu radost.
Kako bi postigli jednake rezultate kao njihovi vršnjaci, djeca s ADHD-om moraju uložiti mnogo više vremena i truda. Bez pomoći okoline to je nemoguća misija, a izostankom rezultata dolazi do gubitka samopouzdanja.
Zato takva djeca u većini slučajeva razviju popratne tegobe poput anksioznosti i depresije, pretvarajući se u nesretne osobe.
- Sve češće nam dolaze odrasle osobe koje u sebi prepoznaju simptome. Ne možete vjerovati koliki im kamen sa srca padne kada im dijagnosticiramo ADHD - otkriva psihoterapeutkinja.
Ispravna dijagnoza je tek prvi korak prema uspješnoj terapiji i povratku na ispunjen životni put. Danas je pred odraslima koji tek doznaju za pravo ime svojeg problema mnogo načina na koje si mogu pomoći, od psihoterapeutskih tretmana do lijekova, ali, kako današnja vesela djeca ne bi postala ranjive osobe, bolje je spriječiti nego liječiti.
- Kod Anje se ništa od toga nije razvilo jer smo doma podržavali njezine dobre strane. Sreća je što mnogo o tome znam pa sam joj mogla pomoći. Danas ima jako izraženu socijalnu inteligenciju, nosi je ta njena emocija, veliko srce, pa je prihvaćena u društvu. Ali iza toga stoji mnogo rada i poticanja - ističe, naglašavajući i koliko je važna obiteljska podrška. I suprug Saša, inženjer strojarstva, ali i Anjine sestre, s kojima je izuzetno bliska, znali su koliko je bitno gledati kroz mane kako bi vidjeli njezine brojne vrline.
Spasile ju prijateljice
Ipak, i uz najbolju volju i stručnost, biti roditelj djeteta s ADHD-om konstantni je životni vrtuljak. Ponekad su to manje šlampavosti, ali ponekad i po život opasne situacije. Jednu od njih Anja je proživjela kao 13-godišnjakinja, kada je na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru vidjela parkirani teretni vagon.
Instinktivno je odlučila popeti se na njega. Dječje razigrano krenula je u osvajanje novog izazova, što je završilo strujnim udarom te odbacivanjem s 4,5 metara visine na kamenje. Odjeća se na njoj zapalila i samo prisebnost njezinih prijateljica, koje su je odmah počele gasiti te su pozvale hitnu pomoć, spasila ju je od kobnog događaja. Pomoglo je što joj je srce na desnoj strani tijela, zbog čega joj strujni udar nije naštetio još više.
- Koje bi se drugo dijete prvo popelo na vagon, pa onda reklo ups, nego dijete s ADHD-om. Kasnije sam je pitala zašto je to učinila, a ona je jednostavno odgovorila: “Vidjela sam ljestve, a čemu služe ljestve ako ne da se popneš na njih?” - danas može opušteno govoriti Hercigonja Novković o nesreći svoje kćeri, no tada to nije bila nikakva šala.
Anji je bilo opečeno 40 posto tijela, pukla joj je slezena i bila je u životnoj opasnosti, a oporavak je bio dugotrajan.
Mnogo više nego o Anjinim nedaćama ponosna majka ipak više voli govoriti o njezinim vrlinama. Od goleme životne energije preko zarazno znatiželjnog uma do velike empatije za druge, zagrebačka maturantica unatoč životnim poteškoćama toliko može ponuditi svijetu.
- Kada razmišljam o tome što smo sve prošli, ne pada mi prvo na pamet sav uloženi trud, već koliko sam toga naučila od svoje kćeri. Što sve mogu napraviti, kako na lošu situaciju gledati s osmijehom, kako je sve prolazno... Nevjerojatne stvari me naučila - kaže Vesna Hercigonja Novković, nadajući se da će svojim stručnim i životnim iskustvom, sakupljenim u knjigu, pomoći i drugima da hiperaktivnu djecu ne vide kao problem, već drugačiji začin ovoga svijeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....