VANESA PANDŽIĆ/ CROPIX
SVIJET BEZ KATARZE

Vojnički režim života povjesničara Tvrtka Jakovine

Povjesničar Tvrtko Jakovina govori o svojoj intimi - odrastanju u Požegi, strahu od starenja, vojničkom režimu života i ljubavi prema putovanjima, koja su ga na neki način i inspirirala da napiše devetu knjigu "Svijet bez katarze".

Povjesničar Tvrtko Jakovina govori o svojoj intimi - odrastanju u Požegi, strahu od starenja, vojničkom režimu života i ljubavi prema putovanjima, koja su ga na neki način i inspirirala da napiše devetu knjigu "Svijet bez katarze".

U novoj knjizi "Svijet bez katarze" povjesničar Tvrtko Jakovina "putuje" od meksičkog Veracruza, preko Konga i Alžira do Hondurasa, Perua, Kube, a ne zaobilazi ni Europu. Bavi se češkim političarem i filozofom Tomášem Masarykom, Prvim svjetskim ratom, Oktobarskom revolucijom, Tršćanskom krizom, Njemačkom i Rusijom, a provlači i Hrvatsku - iako o njoj izravno ne piše. Izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu, koji redovito gostuje kao komentator u političkim TV emisijama, u svom je životu zaista puno putovao: posjetio je više od 50 država, studirao je u Belgiji i SAD-u, živio u Londonu, a u Italiji je vrlo često - jer predaje na Sveučilištu u Bologni. Za Gloriju se pak prisjeća života u rodnoj Požegi, ali i objašnjava zašto se nikad nije definitivno odselio iz Zagreba. Unatoč uspjehu u akademskoj zajednici i činjenici da je autor devet knjiga, sve donedavno ga se, kaže, oslovljavalo svisoka kao "mlađeg povjesničara" - iako mu je već 51 godina. No, mladolik definitivno jest, čemu sigurno pridonosi vojnički režim života - u kojem rano liježe i u 6.45 već odrađuje trening u teretani, a vikende uglavnom posvećuje pisanju i čitanju.

Osjećate li se kao intelektualac na francuski način, koji je slobodan komentirati i teme izvan svog područja djelovanja?

- Ne, zapravo. Pada mi na pamet ovaj čas parafrazirati poznatu uzrečicu: "Kakvi ste vi Englezi, takav sam i ja džentlmen", no ne mislim da kod nas postoji cijenjenih intelektualaca na francuski način, ma kako da su konstruktivni i ma kako da su njihovi komentari utemeljeni na znanju. Kako pokazuju nedavne izjave premijera o profesorima prava - vrijedite i sluša vas se samo ako ste glasači vladajućeg pokreta ili tako nastupate. Ako to niste, niste ni do kraja relevantni, ma kako prisutni bili. Ja gotovo uvijek govorim samo o onom što je moja struka i prva specijalnost, a to je povijest 20. stoljeća. Onda dolaze Sjedinjene Američke Države, jer sam po "subspecijalizaciji" amerikanist, pa vanjska politika općenito i ponešto politika u Hrvatskoj. Rijetko napuštam "most" po kojem se krećem, rijetko komentiram ono što nije moje područje ekspertize, a to mi se ne čini više od tek prisutnog sveučilišnog profesora, koji možda ima pomalo prosvjetiteljskog u sebi. Mislim da onaj tko o nečemu nešto zna ili se bavi nekim područjem, pogotovo ako je to za javni novac, treba biti u javnosti traži li se to od njega. I ne mislim da je to aktivistički. Ima puno kolega kojima to smeta, no ne znam smeta li im jer oni ne komentiraju ili zato što ne znaju komentirati. Povjesničar želi i da o svemu ostane trag, da se ne zaboravi sve što je bilo.

image
VANESA PANDZIC CROPIX

Tko je i kakav je Tvrtko Jakovina privatno, izvan profesorske i znanstvene karijere?

- Nadam se dobar i pouzdan prijatelj. Nadam se i zanimljiv u društvu. Nisam čovjek pasija, nemam posebne strasti za sportom, osim ako u nekom sâm ne sudjelujem, ne pratim fanatično glazbu ili film, tako da sam vrlo pragmatičan, jednostavan, dogovorljiv. Imam vrlo jasne stavove, ali nisam tvrdoglav.

Što čitate kada ne čitate stručnu literaturu?

- Dugo sam bio frustriran što ne stižem čitati dovoljno knjiga koje su u mom području ili koje bih morao, pa i želio čitati. Takve su knjige velikim dijelom one koje mi se čitaju - i da mi to nije posao. Kada sam shvatio da nikada neću stići usvojiti sve što bih želio - jer vremena nema, a i sporo čitam - stvari sam racionalizirao i počeo čitati više fikcije. Važna je bila lekcija i moje profesorice povijesti Brazila na Sveučilištu u Kansasu, koja je inzistirala da za svaku epohu brazilske povijesti čitamo nešto lijepe književnosti. Moj zagrebački profesor Rene Lovrenčić isto je preporučivao Emila Zolu za Francusku 19. stoljeća. Mada ne lako i brzo, danas puno više čitam fikciju, ali onu koja je povijesna ili politička. Omiljeni mi je posljednjih godina, bez ostatka, Mario Vargas Llosa, a gotovo sve što je napisao čita se na jednoj razini kao povijesna naracija. Llosu je zbog meni apsolutno najdražeg "Jarčeva slavlja" tužio povjesničar i publicist Bernard Diederich, ali je izgubio. Tu sam knjigu posudio jednoj studentici koja mi je nikad nije vratila. Nakon što me je Ivica Buljan, tada šef Drame HNK, zamolio da napišem tekst za programsku knjižicu, pročitao sam tetralogiju Elene Ferrante.

image
FRAKTURA

A što volite gledati na TV-u?

- Prije nekoliko godina sam tijekom seminara sa studentima pete godine dobio komentar: "Oprostite, profesore, ali ja mislim da ovdje nitko ne gleda televiziju". Od tada sam uglavnom posve uvjeren da mlađi od 30 godina ne prate medije na način na koji su ih gledali stariji. Dijelom sam i sâm sve više takav, samo što ja gotovo non-stop kod kuće ili na putovanju slušam neki od news kanala: CNN ili France 24, N1 u Hrvatskoj ili već ovisno gdje sam u regiji. Ipak, nešto gledam: primjerice "Igru prijestolja", "Vikinzi" su mi bili sjajni, a sada "Diplomatkinja".

Kakvu glazbu slušate?

- Najviše slušam vani, u kazalištu, jer nekada sam često išao u HNK, a to je ozbiljna glazba ili opera. Nešto od toga slušam i kod kuće, obično ono što znam puštati studentima dok pišu kolokvij sat i pol, a ja pazim na njih. Kako već puno godina predajem na Sveučilištu u Bologni, slušam i puno toga talijanskog, doduše malo "demode" glazbe: Modá iz Milana, pa još starije Alice iz Forlija ili Loretta Goggi. Od novijih Lana del Ray ili Depeche Mode, Jack Savoretti...

Kakva su vam sjećanja na rodnu Požegu?

- Jako me zanima Latinska Amerika, a posebno neke od država koje su bile "rubne" - Paragvaj, Dominikanska Republika... Nažalost, Slavoniju tako vidim, tako se i osjećam kada se tamo vratim, kao dio jednoga dijela, ali usporenijeg, drukčijeg, provincijalnijeg. Nisam to osjećao dok sam odrastao, ali kako je tamo sve manje onih koji su obilježili moje odrastanje, kako je groblje sve važniji dio povratka u rodni kraj, tako mi se dva osjećaja kojih sam se uvijek grozio utiskuju u mjesto odrastanja: provincija i prolazak vremena, propast. Vidim to i po razredu koji se više ne može sastati za proslave obljetnica mature, jer više jedva da ikoga tamo ima.

Posao vas je vodio na razna mjesta - gdje smatrate da bi bilo najugodniji živjeti?

- Jako volim velike gradove, što veće, to uzbudljivije - Pariz, Ciudad de México, Buenos Aires, Rio de Janeiro, možda Lyon. Živio sam u Washingtonu pa ga osjećam svojim, mada je u Americi i puno drugih gradova koje volim, New York napose. Madrid je silno ugodan, Torino je divan, meni možda ljepši od nekih važnijih talijanskih gradova. U Hrvatskoj mi smetaju neke stvari koje su povezane s provincijalnošću i nelogičnim izborima ljudi, protiv kojih često govorim.

DONEDAVNO SE O MENI GOVORILO KAO O ‘MLAĐEM POVJESNIČARU‘ - IAKO MI JE 51. S PROLASKOM VREMENA SE NE NOSIM BAŠ DOBRO, MOŽDA SAMO IZGLEDAM MLAĐE

Kako u praktičnom i simboličkom smislu vidite ideju doma?

- Dom je tamo gdje je plaća. To je Zagreb i to nije strašno, mada bih volio da je grad veći, da je manje provincijalan, no… nije tako loše. Mali narodi mogu biti vrlo originalni, ali se moraju stalno i više truditi od velikih. Tako bismo se i mi trebali više truditi.

Kako izgleda vaša svakodnevica?

- Sveučilište dopušta veliku slobodu, ali čini i da se stalno bavim svojim poslom. Nikada nemam prave vikende, jer to su dani kada najviše čitam ili pišem. Opet, četvrtkom i petkom mogu ostati kod kuće jer nemam predavanja. Osim posla, najviše je rutine povezano s odlascima na treninge u teretnu. Tako da to određuje moj raspored - moram se parkirati blizu stana, moram na vrijeme zaspati, probuditi se rano ujutro, obično odmah nakon šest sati.

Jeste li se ikad osjećali diskriminirano zbog svojih godina, što je čest slučaj kod žena?

- S obzirom na to koliko ih je još donedavno, mada sam autor devet knjiga, često o meni govorilo kao o "mlađem" hrvatskom povjesničaru, nisam osjećao ono što možda osjećaju kolegice. Nosim li se dobro s prolaskom vremena? Ne baš. Možda samo izgledam mlađe.

Kuhate li?

- Uh… loše i malo kuham. Često radim pohani teleći šnicl uz puno salate. Jedem vani, u restoranima, volim ribu, ali najviše krvavi biftek. Volim japanska jela, indijsku kuhinju...

Linker
17. studeni 2024 09:43