Gotovo proročanski je 1992. Vesna Pisarović na svom prvom nastupu na televiziji, u dječjoj emisiji "Turbo limač show", sa samo 14 godina otpjevala pjesmu "I will always love you" jer ti je stihovi prate i danas - barem kada je riječ o njenoj publici. Iako od 2005. nije izdala pop pjesmu oni su joj vjerni i nakon četvrt stoljeća jer upravo je zahvaljujući njima rasprodala zagrebačku Arenu. Za koncert koji će se održati 26. travnja ostalo je još malo ulaznica, a pripreme su u punom jeku. No, 46-godišnja Požežanka paralelno živi dvije scene pa iako ni jedan tulum ne prolazi bez njezinih hitova "Da znaš", "Da sutra umrem" ili "Dolje na koljena", Vesna bez pompe priprema čak dva albuma: jedan sevdaha koji izlazi u lipnju te krajem godine jazz album. U razgovoru za Gloriju govori o obitelji, životu u Berlinu, omiljenom bicikliranju, strastima, ali i zašto skriva supruga, sociologa Ozrena Pupovca, s kojim je u braku 15 godina.

U travnju punite 47 godina, slavite li drugačije nakon četrdesete?

- Zapravo da. Kada smo bili mali, prijatelje sam častila sendvičima, kasnije večerom, ali od četrdesete sam radikalno zaoštrila odnose s rođendanima i taj dan isključim telefon. Čista je slučajnost da sam se rodila baš 9. travnja i ne volim ga obilježavati. Mogu baš taj dan biti loše raspoložena, a očekuje se da slavim, to stvara pritisak.

Ali u Areni će biti fešta?

- I to velika. Kad je moja menadžerica predložila Arenu, paralizirala sam se i neko vrijeme nisam spavala jer nisam mislila da trebam raditi tako velike stvari. Pitala sam se treba li mi to i imam li toliko publike. No, dragi ljudi su me ohrabrili. I sada sam se okružila ljudima kojima vjerujem, koji su inspirativni i unose se u pripremu kao da je njihov vlastiti koncert - slovenskim redateljem Jašom Kocelijem, stilisticom Anom Nikačević, majstorom fotografije Filipom Koludrovićem, a koreografkinja je Dora Sarikaya. Borna Eterović i ja zvukovno oblikujemo trideset pjesama koje ću izvesti, svaka ima novi aranžman, svoju boju i sliku. Bit će kao film!

Je li zahtjevnije mentalno ili fizički?

- Mentalno, zato što svakodnevno moram donositi brze odluke, usklađivati dosta elemenata i pritisak je veći što se više bliži taj dan.

Privatni život ne skrivam, samo ga ne ističem, i moj suprug se s time slaže, kaže glazbenica

MARE MILIN

A kako se fizički pripremate, jeste li u formi?

- Za mene je sport način života, posebno biciklizam. Počela sam biciklirati dok sam studirala u Haagu. Netko je ispred mojih vrata ostavio trkaći Gazela bicikl, bez kočnica i lanca. Popravila sam ga i počela voziti. Kada sam se preselila u Berlin, radila sam duže ture, oko 30 kilometara, pa sam kupila opremu za 50 kilometara, a danas je moj rekord stotka. Vozim sama, to je moja meditacija koja me uvijek smiri. Imam dva Colnaga, jedan karbonski lagani, drugi čelični. U Zagrebu vozim po brdima Vukomeričkih gorica i Pisarovine, a obožavam i Istru. Kad ne stignem na brda, doma imam biciklistički trenažer i program koji se spoji s njim pa biram rutu - ovaj tjedan sam bila u Japanu i Tajvanu. Putujem, mijenjam brzine, natječem se s drugima.

Maštala je o tome da postane fonetičarka

VEDRAN PETEH/CROPIX

Bicikl je dobar za sagorijevanje kalorija. Jeste li zbog toga vitki?

- Ne pazim na unos kalorija. Ali kad pjevam i vježbam glas - a to je svaki dan - ne mogu biti sita, tako da nikada ne pojedem previše, no jedem sve. Ne prođe dan bez čokolade.

Možete li stati na jednom redu čokolade?

- Ne. Ako mi se jede cijela, pojedem cijelu, ali moja doza je svaki dan jedno Kinder jaje, zbog čega mi je auto putujuća zveckalica. Idealna doza, okus i debljina čokolade.

Tko vam kupuje Kinder jaja?

- Sama. I drugima uvijek kažem kada idu u kiosk da mi kupe jedno.

Vi ste jedinica?

- Nisam, imam brata Ivana. On je u STEM branši. Ivan je cool brat, sve moje probleme vidi iz nekog drugog ugla pa kad gori, zovem njega.

Jesu li roditelji ponosni zbog Arene?

- Jesu, oni se nikada nisu pomirili s mojom dosta radikalnom odlukom da studiram jazz. Više od svih se vesele mojim novim pop pjesmama. Kod njih je uvijek briga na prvome mjestu. Mamu brine da se ne razbolim i najvažnije joj je da na pozornici imam udobne cipele i termosicu s toplom kamilicom i medom. Ona me najbolje poznaje i dala mi je dobre savjete - da ne ulazim kao lavica na prvoj pjesmi, već da "čuvam" energiju i da trebam piti čaj nakon svake pete pjesme. Kako roditelji žive u Požegi, ne viđamo se jako često, ali se zovemo često. Obožavam Požegu. No, ovih dana mamu ne stižem ni zvati po nekoliko dana. Nije joj jasno što toliko radim, pa da joj ne objašnjavam kako sam do ponoći radila aranžmane, kupovala lampe za pozornicu, bila kod krojačice na probi, radila s Makom Murtićem aranžmane za gudači kvartet, imala intervju. Usporedila sam to s pripremom slavonske svadbe.

Po čemu pamtite djetinjstvo u Požegi?

- Rođena sam u Brčkom jer su roditelji nakon fakulteta tamo radili, mama je bila radiolog, a tata inženjer šumarstva. Prve dvije godine smo bili tamo pa od djetinjstva pamtim Požegu. Nismo imali uređaje, mobitele, samo kasete. Sjećam se prve linije, išli smo po nju u Zagreb, kupili smo je preko oglasnika i to je bila velika stvar. Vrtila se na njoj kaseta Novih fosila, Tajči, igrali smo se Eurovizije u nekim napuštenim kućama, kupali se u rijeci Veličanki. Imala sam lijepo djetinjstvo, a roditelji su mi uvijek bili podrška.

Vesna Pisarović kao klinka

PRIVATNA ARHIVA

Je li istina da ste kriomice bježali od doma na satove pjevanja?

- Da, to su bile poslijeratne godine i u Požegi toga nije bilo pa sam morala putovati u Zagreb profesoru Mariju Gjurancu, a mama je brinula jer je put bio dug. Nije mi dopustila jer sam imala tek četrnaest godina niti mi je htjela dati novac za autobusnu kartu. Kako sam često pjevala na priredbama u Požegi, otišla sam gradonačelniku i zamolila da mi sredi besplatne karte subotama do Zagreba. On je to riješio pa bi se subotom išuljala u pet ujutro kroz prozor i otišla na bus. Roditelji bi ustali i vidjeli da me nema, no ja bih ostavila poruku. Mama je govorila: "Dao Bog da ih imala takvih sto!" S vremenom su shvatili da mi ne mogu braniti pa bi me čak i odvezli do Zagreba. Velika su mi podrška i dolaze u Arenu!

A suprug?

- Svi moji bližnji će doći na koncert.

Skrivate privatni život?

- Ne skrivam, samo ga ne ističem, i moj suprug se s time slaže. Živim posve normalno.

Jesu li vas izbacile iz kolosijeka priče o razvodu?

- Smijali smo se tome, vijest je krenula taman kada smo se vraćali s jednog putovanja.

Živite li još na relaciji Zagreb - Berlin? Što srce kaže, gdje vam je dom?

- Jedva da stižem do Berlina. Prije sam govorila da mi je dom tamo gdje je klavir, a sada ga imam i tamo i ovdje. Berlin mi jako nedostaje jer sam živjela ondje dvanaest godina, nije uvijek bilo lako, nekad je bio težak za mene, ali izgradila sam novi svijet. Zna biti surov, kako zbog klime, administracije, svega... No, čarolija da svaki dan mogu biti prisutna na jednom jazz koncertu mi nedostaje. Nijemci su topao i susretljiv narod. Ni suprug više nije vezan za Berlin jer predaje na jednom fakultetu u Rijeci. Nemam planove, nisam planirala ni odlazak iz Hrvatske, ni povratak u Hrvatsku, ni Arenu...

Ali jazz ste planirali? U kojem trenutku vam se dogodio?

- Tek je jazz ono što nisam planirala. No, bila sam nezadovoljna vlastitim vještinama, glas mi je bio promukao, konstantno sam osjećala umor, nisam znala napisati ni jednu pjesmu koja bi imala pet akorda, nego samo četiri. Tražila sam način da se nešto dogodi. Nije to bila jedna noć, trajalo je godinu dana. Nalazila sam se s prijateljima jazzerima, prijateljicama koje pjevaju klasičnu muziku, željela sam napredovati. Ključan je bio koncert Petera Brosnana u Berlinu gdje sam doživjela katarzu i prelomila. Dvije godine sam studirala na kraljevskom konzervatoriju u Haagu, a onda upisala magisterij u Londonu, na Guildhall School of music & drama. Tamo sam bila godinu dana i preselila se u Berlin da se okušam na sceni.

Osjećate li se bolje na pop ili jazz koncertu?

- Američki jazz basist Greg Cohen mi je prije deset godina rekao da sam to sve ja, dok sam ga uvjeravala da je pop moja prošlost. Danas vidim da je bio u pravu iako su to potpuno dvije različite energije - na pop koncertima je usmjerena prema publici, a u jazzu energiju posvećujem zvuku i muzičarima s kojima dijeliš taj trenutak, a onda publika to osjeti, neovisno ima li ih pet ili deset na koncertu.

Arena je gotovo rasprodana, jeste li gledali kako napreduje prodaja karata, s obzirom na to da ste strahovali od toga?

- Nisam to htjela ni pogledati. Kao mlađa bila sam opsjednuta koliko ima ljudi u klubu. Virila bih iz svoje garderobe i ispitivala menadžera koliko ih je, ali sam kroz jazz naučila na drugu percepciju kvantitete. Nekad se zna dogoditi da se čeka peti, ne bi li vlasnik jazz kluba dao zeleno svjetlo da počne koncert. Pet je minimum. Danas je moj fokus na sadržaj.

Je li vam se dogodilo nekad kad ste svirali jazz da "fali peti"?

- Nije, ali dva dana nakon Doma sportova koji je bio rasprodan sam imala koncert u tadašnjoj Jabuci s talijanskim kvartetom i izvodili smo jazz, našu "Veliku pjesmaricu", koji je dosta pitak program s obzirom kakav jazz inače radim. Bilo je 12 ljudi, a osam s konobarima, no ni tada me to nije iznenadilo, bio je odličan koncert.

Arenu ste napunili hitovima starim 20 godina. Dugo čekamo novi singl, kada će se dogoditi?

- Imali smo namjeru u rujnu, ali sam zakasnila jer nisam bila zadovoljna s nekim segmentima. Shvatila sam da ako 20 godina nisam objavila pjesmu, nema smisla na silu. Možda iznenadim publiku u Areni pa tamo izvedem novu pop pjesmu. Otkrit ću vam da je brza i plesna.

Arenu je napunila hitovima starim 20 godina

925STUDIO

Znači da ste totalni perfekcionist, je li teško s vama raditi?

- Kako drugačije? Ali i sama se okružim istima pa nekako ide.

Kad se danas sjetite početaka karijere, kakve slike su vam pred očima?

- Došla sam u Zagreb na studij fonetike, hrvatskog jezika i književnosti. U Španskom sam živjela s cimericom Helenom koja je studirala medicinu. Bilo nam je super, srijedom smo išle u Aquarius, petkom u Đuru. Obje smo bile odlične studentice i krajem prve godine sam počela snimati prvi album i moj studentski život počeo se mijenjati. Više nije bilo privatnih izlazaka, samo učenje i nastupi.

Je li ikada bila opcija da postanete profesorica?

- Ne, ali željela sam biti fonetičarka.

Tko vas je otkrio kao pjevačicu?

- Ivana Plechinger. Nastupila sam na Zadarfestu sa svojom pjesmom "Nemam te" i putovala sam busom s njenim plesačima, vrlo glamurozno. Ona je bila u kontaktu s Milanom Vlaović i zajedno su tražile djevojku koja bi pjevala Milanine pjesme. Uslijedio je poziv Brune Kovačevića i Ivane da se nađemo s Milanom. I tako je počelo.

I 25 godina kasnije među vašom publikom ima i klinaca. Kako to objašnjavate?

- Osnovnoškolci, srednjoškolci, studenti, mame, bake. Da sam maštala o tome, ne bih imala takav scenarij. Bilo mi je čudno i te 2018. kada sam nakon dugo godina nastupila na Brucošijadi FER-a gdje su svi znali moje pjesme, a ja sam mislila da me neće ni prepoznati, bila sam cinična. Moje pjesme imaju još veću publiku, zvuči kao neka šala, nisam shvaćala da je to stvarnost, ni sada ne shvaćam.