Branko Lazarević, umirovljeni šef zagrebačkog Odsjeka za očevide i pisac, govori o novoj knjizi o Josipu Mahovliću, najpoznatijem provalniku bivše države, neobičnom odnosu koji su kasnije razvili, ali i vlastitom teškom odrastanju koje ga je motiviralo da uspije u životu.
Izgledao je kao odvjetnik. Besprijekorno odijelo, ulaštene cipele, ispeglane hlače, kravata, aktovka... A u toj je aktovci znao biti i kilogram zlata. Pomislio sam da su priveli pogrešnog čovjeka - tako je Branko Lazarević (76), umirovljeni šef Odsjeka za očevide te novinar i pisac, opisao Josipa Mahovlića, najpoznatijeg provalnika bivše države od 70-ih do 90-ih godina. Upravo o njemu govori nedavno objavljena Brankova knjiga "Zovite me Šakal", nazvana prema jednom od nadimaka Josipa Mahovlića, koji je bio sa Žumberka, točnije iz Donjeg Oštrca. Priču o najvećem hrvatskom provalniku svih vremena, kako su ga svojedobno opisale domaće novine, odlučio je napisati prije pedeset godina. A prikazana je upravo iz vizure najvećeg hrvatskog lopova, dok se kroz nju isprepliće i odnos s njegovim "progoniteljem" - dostojan holivudskog scenarija.
"Knjiga je izašla sredinom srpnja i u njoj vam mrtav čovjek govori o svom životu, a ne morate mu vjerovati ni jednu jedinu riječ", slikovito opisuje Lazarević, koji je godinama bio Mahovliću za petama, ali, kako kaže, uvijek jedan korak prekasno. Ovaj nesvakidašnji kriminalac, govori Branko iz prve ruke, provaljivao je u stanove diljem Zagreba i Europe, a živio poput pravog bonvivana. Odsjedao je u najboljim hotelima, vozio se taksijem, sjedio u luksuznim zagrebačkim lokalima među poznatim osobama toga vremena, koje vjerojatno nisu mogle ni pomisliti da se iza uglađenog gospodina krije prepredeni lopov. U jednom je danu, otkriva Branko, znao provaliti u nekoliko stanova imućnih građana. Osim toga, Josip Mahovlić u Zagrebu je imao dva unajmljena stana u samom središtu grada, a zapravo je živio u tadašnjem hotelu Sport na Trešnjevci. Nekada je imao brkove, nekada naočale. Posjedovao je pet odijela i svakoga dana nosio drugo. Nadimak Šakal uzeo je po uzoru na Carlosa, u to doba najtraženijeg svjetskog terorista iz Venezuele. Josip je mijenjao identitete jednako često kao i odijela - Slovenac, Doktor Mah, Inženjer Mah, Piton. Nikada nije bio uhvaćen na djelu, iako je u vrijeme dok ga je Lazarević progonio znao provesti po nekoliko dana u pritvoru. Osuđivan je na temelju prikupljenih dokaza i vlastitih priznanja, nikada zato što bi ga netko zatekao u stanu.
"Uhitio sam ga u jednom kafiću blizu Zrinjevca. Sjedio je mirno, kao da me čekao, i bez riječi pošao sa mnom u Đorđićevu ulicu. Nikada nije pružao otpor. To je bio njegov stil - nikad nasilje, nikad oružje. Smatrao je da je nasilje priznanje da nisi dovoljno pametan. U tome bih se složio s njim", govori umirovljeni inspektor, otkrivajući metode kojima je Šakal dolazio do plijena, pažnje, prestiža i "ugleda". Kako navodi, Mahovlić je zalazio u zagrebački kazališni kafić i predstavljao se kao povratnik iz Njemačke koji je u prometnoj nesreći izgubio suprugu i dijete, zbog čega je dobio veliku odštetu, i sad u domovini želi otvoriti obrt.
"Nitko nije imao razloga sumnjati. Čovjek je bio uglađen, obrazovan i uvijek je plaćao", govori Branko, dodajući kako je Mahovlić imao i svoju romantičnu stranu. Ispričao mu je da je bio neizmjerno zaljubljen u legendarnu glumicu Enu Begović i da joj je jednom poslao buket od sto ruža.
"Tu treba biti jasan jer se to lako iskrivi: ljudi iz tog društva nisu znali tko je on. Prevario je i njih, kao što je prevario i sve ostale. Bili su žrtve njegove priče, a ne sudionici. I to je za mene najzanimljiviji dio: nije htio samo novac. Htio je društvo. Htio je sjediti za stolom za kojim se nije rodio", opisuje Branko psihologiju čovjeka s kojim je ostvario odnos i izvan policijske postaje, najviše nakon Josipovog izlaska iz zatvora. Kroz život je u zatvorima proveo ukupno dvadeset i pet godina.
"Među nama nije bilo mržnje. Ali ni mog divljenja prema njemu. Dok je krao, znao je da ga tražim, stalno sam za njim kasnio jedan korak. Ali htio sam otkriti odakle je dolazila ta njegova patologija te, kao što sam rekao, davno sam si obećao napisati knjigu o njemu. I Josip ju je čekao, ali je nije dočekao", prisjeća se bivši zagrebački inspektor i napominje kako je Josipova razbojnička karijera završila kada je fizički onemoćao i kada su mu na pragu šezdesete popustili refleksi. A taj posao, kaže Branko Lazarević, ne oprašta sporost. Naposljetku, po izlasku iz zatvora Mahovlić nije imao ništa. Vratio se na Žumberak, u roditeljsku kuću u kojoj desetljećima nitko nije živio. Bila je bez vode i struje, puna paučine, a znao je po nekoliko dana ostati i bez hrane.
"Tada sam se pojavio ja i ponudio mu dogovor: on meni svoju priču, a ja njemu šteku cigareta i sto kuna mjesečno. Pristao je odmah. Kad sam došao idući tjedan, cigarete su već bile popušene, a novac potrošen. Od tada sam mu svaki put donosio i hranu. Hranio sam i njegove dvije mačke. Dolazio sam k njemu jednom ili dvaput tjedno te snimao naše razgovore na diktafon. Nazovite to kako god želite - prijateljstvom, navikom ili tvrdoglavošću. Ja to vidim ovako: bio je loš čovjek koji se ni za što nije pokajao, ali nisam mogao gledati da netko preda mnom gladuje. To sam radio zbog sebe, a ne zbog njega", prisjeća se Lazarević svog nesvakidašnjeg antijunaka, oživljenog u njegovoj sedmoj knjizi. Prije nje objavio je knjige "Vinko Pintarić, zagorski ubojica stoljeća" (2004.), šest godina poslije četiri sveska "Zapisa iz Đorđićeve" (u njima bez uljepšavanja opisuje slučajeve koje je godinama rješavao radeći u Odjelu u Đorđićevoj), a 2014. i knjigu "Dječakova potraga za mrtvim ocem".
"Sve su to slučajevi koje sam ili vodio ili im bio vrlo blizu. Nikada nisam pisao o onome što nisam vidio", ističe Branko Lazarević, dodajući kako su ga životni počeci u surovoj i često bešćutnoj sredini na neki način pripremili za zvanje na "tamnoj strani mjeseca". Rođen je 1949. u Bijeljini, u sjeveroistočnoj Bosni. Otac mu je bio stolar, majka kućanica koja je, kad je Branko imao samo šest mjeseci, napustila obiteljski dom. Odgajala ga je baka s očeve strane, a s majkom je ponovno počeo živjeti nakon što se po njega vratila nekoliko godina poslije.
"Bilo je teško i često smo gladovali. Iz toga je izišlo sve ostalo u mom životu, pa i ova knjiga. Čovjek koji je bio gladan prepoznaje glad kod drugoga i ne može je zaobići, ni kad je taj drugi lopov", iskren je Branko, koji je u Bosni naučio važnu rečenicu: "Poštuj kruh, poštuj onoga tko ti ga da i budi pošten čak i kad se to ne isplati." Nikad neće zaboraviti da je u školu išao bos jer njegova majka nije imala novca za obuću, a mnogo puta i gladan zato što se užina plaćala.
"Jednom mi je razrednica dala novac i taj sam mjesec užinao kao i svi ostali. Idući mjesec opet nisam. To se ne zaboravlja. Žao mi je što joj neću moći dati knjigu i zahvaliti joj. Umrla je", govori Branko, prema kojem je sredina bila okrutna jer je odrastao bez oca.
"Bio sam tih i povučen, kao i sva djeca bez očeva. Nas bez oca zadirkivali su, a znali su nas i istući oni koji su oca imali. Pritom smo morali šutjeti", emotivan je Branko Lazarević, kojeg su sve te pakosti i puko preživljavanje motivirali da si priušti bolji život.
Osnovnu i srednju školu završio je u rodnoj Bijeljini, a 1974. je u Zagrebu upisao Pravni fakultet. Dvije godine kasnije prešao je na Policijsku akademiju, a nakon što ju je 1980. završio, počeo je raditi u Odjelu za suzbijanje općeg kriminaliteta - u Odsjeku za očevide, gdje je do umirovljenja bio šef. Kaže da ga je kriminalistika zanimala još od djetinjstva, ali nije ni sanjao da će postati policajac. Do toga je došlo tako što ga je prijatelj nagovorio da 1971., nakon što je odslužio vojni rok, zajedno predaju molbe za prijam u tadašnju miliciju. Bilo je to u Zagrebu, koji je Branko zavolio još 1963., kada je dolazio u posjet tetki i tetku.
"Ta ljubav traje i danas. Zagreb mi je dao posao, kruh, školu, stan i život. Vjerujem da sam i ja njemu vratio koliko sam mogao", govori Branko, koji je radio neke od najtežih očevida u novijoj povijesti ovoga grada. Naime, nakon raketiranja Zagreba 1995. koordinirao je rad više od dvadeset operativaca te s kolegama sastavljao spis koji je poslije bio dokazni materijal u Haagu. Odnosno u postupku protiv Milana Martića, gdje je bio i svjedok optužbe. Nekoliko se puta našao i u životno opasnim situacijama. Prvi put tijekom intervencije u kojoj je jedan mladić prijetio repetiranim pištoljem s metkom u cijevi.
"Uspio sam mu ga oteti. Onda sam taj isti repetirani pištolj zataknuo za remen hlača i sjeo u auto. Bio je to fićo, M-13-953. Cijelim putem mislio sam samo na jedno: ako opali, tu je butna arterija, a ona ne prašta", prisjeća se Branko.
Nikad neće zaboraviti ni kad je s načelnikom Odjela lišavao slobode policajca koji se zabarikadirao u stanu, potom pucao kroz vrata, a metak je Branku prošao između nogu. Ostao je neozlijeđen, što nije bio slučaj 1991., kada je obnašao dužnost šefa Odsjeka za obavljanje očevida. Bio je Badnjak 1991. Krenuo je iz stana pomoći kolegama na jednom očevidu. Nakon što se dovezao na parkiralište u Đorđićevoj, izašao je iz automobila i na samo nekoliko koraka od ulaza u zgradu netko je zapucao rafalom.
"Iskre su sijevale, a jedan metak pogodio me u lijevo rame. Prevezli su me u bolnicu, ali sam iz nje, u pidžami, pobjegao i došao u ured. Sedamnaest mjeseci nosio sam metak u sebi. Proglasili su me civilnom žrtvom Domovinskog rata iako sam bio policajac. Trideset i pet godina vodim borbu da dokažem da sam ratni vojni invalid, a ne civilna žrtva rata. Predmet je na Upravnom sudu", govori o nesretnoj epizodi koja ga je mogla stajati glave. U mirovinu je otišao 1. siječnja 1998., no bio je nemirna duha pa je počeo pisati za Jutarnji list, Večernji list, Vjesnik, Arenu, Slobodnu Dalmaciju i 24sata. Kad govori o detektivskom poslu, opisuje ga kao "zvanje u kojem tjednima gledate u hrpu sitnica koje ne znače ništa, a onda se u jednom trenutku dvije od njih spoje". Dodaje kako nema ničeg poniznijeg od trenutka kada ubojici stavite lisice na ruke, a znate da time nikoga niste vratili. Iskreno i bez uljepšavanja ovaj izniman čovjek priča i o svom privatnom životu. Kaže da ga nikad nije uskladio sa svojom profesijom jer je radio po petnaest-dvadeset sati dnevno, subotom, nedjeljom i praznicima, zbog čega mu se raspao desetogodišnji brak sa suprugom Gordanom.
"Sa mnom je bilo teško živjeti jer me jednostavno nije bilo doma. Kći Gorana, kemijska laborantica, ostala je sa mnom i odgojio sam je sam, koliko sam znao i umio. Znala je često ići sa mnom na posao u Đorđićevu", priča Branko Lazarević, priznajući da bi danas neke stvari napravio drukčije. Kao i da je, bez obzira na sve, zahvalan što je tijekom braka uz sebe imao suprugu Gordanu, čija mu je smirenost mnogo značila. Njegova nemirna narav, dobro zdravlje i pronicljiv duh daju mu energiju i danas. Kako nam je rekao, slobodne trenutke provodi u parkiću ispred zgrade u Utrinama s prijateljima Ivicom Marušićem, koji je u stotoj godini života, i nešto mlađim Nenadom Cvitkovićem. Osim toga, godinama traži nestale ljude i spaja obitelji razdvojene ratom i životom preko Facebook grupe "Lazine potrage".
"Do sada ih je spojeno oko tristo. U dva slučaja pronašao sam ljude za koje su svi bili sigurni da su mrtvi. Najbolji dio dana je kad se to dogodi", kaže Lazarević, koji se veseli i književnim gostovanjima po susjednim državama i promocijama. Piše osmu knjigu i tvrdi da je, dok to čini, "manje star nego što stvarno jest".
Iako je pola stoljeća proveo u detektivskom poslu, pa brzo procjenjuje ljude, kaže da je s godinama postao blaži. Smatra i da je većina ljudi dobra, iako se susretao s mnogima za koje se to ne bi moglo reći. Josipa Mahovlića Šakala, kojem je u starijoj dobi amputirana noga, samo je on obilazio. Doveo je djelatnike Elektre da mu ponovno priključe struju te mu nabavio mobitel i peć na drva. Zanimljivo je da ne postoji nijedna Šakalova fotografija iz godina u kojima je bio aktivan. Sve su nastale kasnije, nakon uhićenja i tijekom druženja s Lazarevićem.
"Kad je Šakal umro 2015., na grob su mu stavili najjeftiniji, kartonski križ. Raspao se nakon treće kiše i netko ga je bacio u smeće. Tri godine poslije došao sam mu zapaliti svijeću i reći da je knjiga gotova, ali nisam mogao pronaći grob. Našao sam humak bez ičega, uz njegove roditelje. Naručio sam i platio pravi drveni križ. Da, danas na tom grobu stoji križ koji je platio policajac koji ga je cijeli život lovio. Mislim da je to jedina rečenica koja o ovoj knjizi govori sve", zaključuje Branko Lazarević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....