Spisateljica, glazbenica i kantautorica, koja će u lipnju na Šalati obilježiti četiri desetljeća karijere, ugostila nas je u svom zagrebačkom domu te ispričala najzanimljivije stvari iz života: tko je otkrio njezin talent, s koliko godina je napisala prvu pjesmu, zašto nikada više ne bi patila zbog muškarca te da joj je najbolji prijatelj - sin Arian
S obzirom na njezinu bogatu karijeru i uzbudljiv privatni život, intervju s Alkom Vuicom (63) mogao bi trajati danima. Bilo je pravo umijeće stisnuti ga u samo jedno poslijepodne provedeno u njezinom domu. Alka nas je dočekala s kavom i ukusnom pitom od sira koju je napravila tog jutra, u maniri prave domaćice. Njezina obiteljska oaza, kuća u nizu na istoku Zagreba u koju se uselila prije tridesetak godina - u mnogočemu je nalik svojoj vlasnici: eklektično uređena, s puno šarmantnih, duhovitih i neočekivanih detalja. Ukratko, zabavna. Upravo su u njoj nastajali neki od klasika koje je pisala za brojne glazbenike poput Josipe Lisac, Bajage, Vlade Kalembera, Neki to vole vruće, Tonyja Cetinskog, Tajči, Olivera... Da se tradicija nastavlja, potvrđuje i njezin sin Arian (33) koji u podrumu kuće već godinama ima studio i radi trap glazbu, za što je dobio i priznanja. On nas je došao ljubazno pozdraviti to kasno poslijepodne, zapitkujući mamu o stvaranju nekih njezinih pjesama. I dok je trajalo snimanje pogled nam je bježao na toplo uređen dnevni boravak u kojem dominiraju dvije fotelje visokih naslona s crvenim prugama, kao i na terasu i balkon koji će puni sjaj dobiti u kasno proljeće. Kako nam je Alka rekla, to joj je najdraži dio kuće, posebno u vrućim danima i zvjezdanim toplim noćima.
OGLAS
- Ljeti uživam uz bazen. Trenutačno nije u funkciji, ali kad dodam svježu vodu i oko 200 kilograma soli, to je milina. I dosta plivam, rekla je glazbenica za terasu gdje je uz bazen smješten veliki stol, kao i rustikalni sudoper. Sve je zaokruženo bijelo-plavim vizurama koje većinu njezinih gostiju, ističe, podsjeća na Santorini.
A svoj 64. rođendan proslavit će 8. lipnja koncertom na Šalati gdje će joj se pridružiti Josipa Lisac, Nina Badrić, Severina, Željko Bebek, Boris Novković, Neno Belan, Mladen Grdović, Sandi… Do tada, gledamo je kao panelisticu showa ‘Tko to tamo pjeva‘ na Novoj TV.
Kada biste morali ilustrirati četiri desetljeća karijere koliko slavite ove godine, kakva bi to slika bila?
- Bilo je tu uspona i padova, moju karijeru pratio je raspad zemlje u kojoj sam živjela i odrasla, rat, svijet koji se razvijao ubrzano. Mi smo generacija koja je stvarno svašta prošla. A da je to slika... Sve mi boje dobro stoje! Moji prijatelji su umjetnici, frikovi, rokeri, pjesnici… To su boje svijeta kakvog ga je Bog stvorio! Ljudima koji se boje boja uvijek kažem: "Da je Bog želio da svijet bude crno-bijeli, bio bi takav." Imam tu sreću da sam surađivala s raznim dušama i umjetnicima. Svi su oni meni nešto dodali, a ja njima dala. Kada bih govorila o našoj zajedničkoj slici, to bi morao biti Picasso ili Dali…
Je li vam se ponekad činilo utopijski gotovo pola stoljeća živjeti na estradi i od pisanja pjesama?
OGLAS
- Često razmišljam o tome i puno puta sam mislila odustati. Ali sad sam se pomirila sa sobom i sa svijetom. To sam ja. Htjela sam ponekad živjeti drugačije i baviti se možda nekim pragmatičnijim poslom. Ali nisam ja izabrala ovaj put, put je izabrao mene. To objašnjavam i svom sinu kad god mu dođe da odustane.
S koliko godina ste napisali prvu pjesmu?
- Morala bih pogledati u svoje stare pjesmarice. Ali sve prve pjesme posvećene su velikom poglavici Winnetouu koji je bio moja prva ljubav. Znači, prvu pjesmu napisala sam negdje s 12 godina.
OGLAS
Koje vas uspomene vežu uz odrastanje u Umagu?
- Uvijek sam bila neprilagođena… Roditeljima, ljudima, bilo kome. Osjećala sam se kao da ne pripadam. Možda sam se zato zaljubila u Winnetoua s 12 godina kad sam pročitala trilogiju Karla Maya. Ta knjiga i kršćanski odgoj su me odredili. Jako sam doživjela pripadanje istini, narodu, obitelji, prijateljstvu. Onako mafijaški! Kad te ja volim, onda ni o čemu ne brineš, jer ja brinem! A kad mi se zamjeriš ili me izdaš - onda ti brineš! Odrastala sam u Umagu kao pravi, pravcati deran. Tukla sam se s dečkima, borila za svoj "teritorij", imala svoje pleme Amazonki, gradila šatore od grana akacija, imala stablo na obali, staru piniju koja je bila moja utvrda, nazvala sam ga Papalinsko. I dandanas ga prvo zagrlim čim dođem u Umag. Odrezali su mu grane i stalno tražim da ga zaštite. Ali ljudi ne razumiju. To stablo je kao moj djed, i beskrajno ga volim. Ponijela sam komadiće njegove kore u Zagreb i to čuvam pokraj kreveta. U njemu je satkana moja duša.
Kakvi ste bili kao djevojčica?
- Tužna. Iako sam vesela po prirodi, zapravo sam bila jako tužna. Strašno sam se bojala smrti. To je obilježilo moje djetinjstvo. Strah od smrti, tuga primorskog grada zimi, kršćanski odgoj, odlasci na misu, vjeronauk, posjeti mom stricu svećeniku, razgovori o smislu i besmislu. I onda fantastično, s druge strane došlo je jačanje karaktera, borba za neovisnost, ravnopravnost, drugarstvo, socijalistički odgoj pobjednice, junaštvo. Ono se kod mene očitavalo kao pobuna protiv autoriteta, protiv profesora koji ne vole individualnost ni tvoje roditelje, pa sam često bila kriva za sve i svašta. K tomu, i tata me zvao "sine". Čudan odgoj za djevojčicu! Zato sam malo divlja. Morala sam stvarati svoja mjerila vrijednosti, već kao mala. Jer ništa nije vrijedilo osim mene.
Koje su vas osobe tijekom odrastanja najviše oblikovale i utjecale na vas?
- Moji roditelji apsolutno. Oni su mi bili zakon. Moja teta Ljudmila, sestra moje bake koja je umrla mlada. Ona je mijenjala baku i živjela je s nama. Obožavala sam je. A bila je tu i jedna teta Rada Prodan, najbolja mamina prijateljica koja me uvijek razumjela. Obožavam tu ženu. Nismo u rodu, ali ona je moja teta Rada. Kad god mi je teško, nazovem je da popričamo. Ona mi je poput druge mame. Tu je i moj ujko, mamin brat. S njim sam puno razgovarala o smislu života, bio je jako duhovan i stalno smo filozofirali.
OGLAS
Kako su izgledali vaši zagrebački počeci?
- Kad sam došla u Zagreb, unajmila sam sobu s prijateljicom Vedranom iza hotela Internacional. Sjećam se da sam užasno plakala prvu večer raspremajući stvari u toj našoj maloj sobi. Bilo je stresno napustiti roditeljski dom. Tetu Šćetu kod koje smo živjele par mjeseci preporučila nam je jedna studentica iz Umaga. Vrlo brzo smo otišle i zajednički unajmile stan u Nehajskoj. Pet Istrijanki! Bio je to velik stan s puno svjetla. Tu su bili pravi tulumi.
Kakva je bila zagrebačka scena osamdesetih?
- Ako vam sve ispričam, ništa neće ostati za moje memoare. U svakom slučaju, Zagreb, Beograd i Sarajevo 80-ih bili su drugačiji i puno bolji. Iako smo živjeli u socijalizmu i nije bilo jednostavno doći do novih ploča, slušali smo i živjeli puno bolju muziku. O modi da ne govorim. Imali smo samo Varteks i odvratni Kluz, a od cipela prestrašno - Borovo i Astru. Odlazak u Trst bio je kao da ideš u zemlju Dembeliju. Zapravo, nemate vi pojma kako smo mi odrastali. Ali bili smo bolje odjeveni i bili smo jači. Srijedom i subotom odlazili smo na Hrelić i kupovali bunde u Posredniku, bio je to second hand dućan. Kupili bismo brokatne haljine od Poljaka i staklene perle, onda bi ih Matija Vuica raskrojila i šivala nam minice i lude haljinice. Nakinđurile bismo se i išle u Saloon. Jako je bilo važno što ćemo odjenuti za Saloon ili Zvečku. Cijenilo se da budeš otkačen i drugačiji.
Pisali ste za Polet i Globus. Koliko je nedostajalo da postanete novinarka?
- Pravo novinarstvo me uvijek zanimalo. Više nema pravog novinarstva. Čak i nije važno. Prodaje se vijest, makar i lažna. Mene je zanimala uvijek forma intervjua, netko tko će mi se otvoriti, ispričati istinu. To više ne postoji. Moj intervju u Poletu s Goranom Bregovićem je legendaran. Napravila sam ga 1983., bio mi je jedan od prvih. Vjerojatno ga više nitko ni nema, osim mene. Ja sve čuvam, kao spasiteljica nedavne povijesti. Baš zato čuvam jer me nervira da mi lažno prikazuju ono što sam živjela. Dok sam živa ne mogu lažirati moje vrijeme. Ja nisam samo svjedok, ja sam sudionik.
S kime ste radili prvi intervju?
- Bio je s grupom D‘Boys. Bilo je to u mom unajmljenom stanu i bilo je prilično ludo. Imam i to u svojim ladicama. Onda mi je Peđa D‘boy napravio ludi komplet od indigo plave kože, neke nomadske šalvare i pelerinu. Bila sam glavna u gradu. On je inače imao butik na Ibizi i super je radio s kožom.
Vaš autorski dar prvi je prepoznao, kako ste jednom ispričali, Karlo Metikoš. Gdje ste se upoznali?
- Karla sam upoznala u kultnom kafiću Pirana koji je držao moj prijatelj Draško. Upoznao nas je Mato Došen i rekao mu: "Ne možeš zamisliti kakve stihove piše ova mala." Mato je tada bio poznati producent i već sam s njim surađivala. Posjeli su me na šank i natjerali me da recitiram svoju poeziju. Karlo je oduševljeno rekao: "Moram te upoznati s Josipom!" Tako je i bilo. Upoznao me s Josipom i ona mi je dala puno povjerenje. Na njezinom idućem albumu "Hoću samo tebe" napisala sam sve tekstove. To je bila velika stvar. Odjednom su svi htjeli surađivati sa mnom. Jer čak i oni koji ne vole Josipu, apsolutno je cijene i žele raditi s njezinim suradnicima.
OGLAS
Kakav je bio Karlo, po čemu ga pamtite?
- Karlo je bio genijalan i jako sam ga voljela. Bio je poseban kao i svi veliki umjetnici. Nevjerojatno je volio život, dobru klopu, dobro vino i svoju Josipu… Bio je oličenje čovjeka koji voli samo jednu ženu iako je roker. Nemoguće! Bio je duhovit i bezobrazno iskren. Meni se to svidjelo odmah, jer sam i sama takva.
U vašem portfelju je i suradnja sa Zrinkom Tutićem na pjesmi "Hajde da ludujemo", pisali ste za Olivera Mandića, Željka Bebeka, Dinu Dvornika i Olivera, da biste početkom 90-ih započeli svoju pjevačku karijeru. Kako to?
- Pišući za druge nastajale su i neke samo moje, osobne pjesme. Ja sam se uvijek muvala oko pozornice, još odmalena, ali nikada nisam imala hrabrosti popeti se na nju. Pjevala sam u zboru i svirala klavir, ali sebe nisam doživljavala kao pjevačicu. Zapravo me Bajaga nagovorio da propjevam. On je bio oduševljen mojom bojom glasa, što je i napisao u jednoj pjesmi. "Ja volim boju glasa k‘o što ima ona i volim kada šapuće mi preko telefona." Stalno je govorio da moram izdati album i na kraju sam ga poslušala. Hvala Bogu. To me spasilo.
U kojem smislu vas je spasilo?
- Teško je biti samo autor i samo od toga živjeti, pogotovo na ovim prostorima. Možda jedino ako proizvodite pjesme kao perece. Vani je, naravno, drugačije. Ali "Laži me" mi je kupila sve! Auto, kuću i stan.
Koje biste životno razdoblje opisali kao najburnije?
- Meni je stalno burno. Burne su bile 80-e, prekrasno vrijeme puno druženja i dobrih vibracija. Bez obzira na Titovu smrt i krizu koja je rasla, bilo je to predivno vrijeme. I ratno doba je bilo burno, zbrkano, puno smo putovati i pjevali i imali puno pozitivne energije. Osjećalo se jedno predivno zajedništvo. I sada je burno, frka na sve strane. Kad će ta penzija.
Iz veze sa slikarom Vukom Veličkovićem imate sina Ariana. U kakvim ste odnosima s bivšim i je li on bio vaša najveća ljubav?
- Baš smo se danas čuli, on je u Londonu kod svog frenda Simona Le Bona iz grupe Duran Duran. Jako volim Vuka i sretna sam što imam sina s čovjekom koji je na mom emotivnom, civilizacijskom i kulturološkom nivou. On je umjetnik i moj prijatelj. Beskrajno mi je drago da je on čovjek s kojim sam dobila našeg sina. Žao mi je, doista, svih majki koje se bore za majčinstvo s muškarcima koji se zapravo samo bore za prevlast. Uvijek mislim da je dijete najvažnije i da ni jedan roditelj ne smije i ne može raditi protiv njega. Strašno je važno biti kulturološki i obrazovno jednak. Što je moja baka Danica često govorila: "Budalu niti je*i, niti kući vodi!"
OGLAS
Slavite li svi zajedno rođendane, obljetnice, blagdane?
- Naravno da slavimo. Arian ima brata Sašu i vole se kao da su zajedno odrasli. To je važno. Mi smo obitelj. Nastojimo se družiti što više. Kad je Arian bio mali, zajedno smo ljetovali i zimovali, sad Arian posjećuje baku i brata u Parizu, dok je Vuk na relaciji Beograd - Pariz. Uz to, svako ljeto svi zajedno ljetuju na Hvaru.
Što vam je bio najveći izazov u Arianovom odrastanju i odgoju? Jeste li imali neke strahove?
- Arian je uvijek bio svoj, nije ga bilo lako odgajati. Nije se dao nagovoriti, znao je što neće. I kao mali bio je tvrdoglav. Pravi horoskopski Ovan. Uvijek imaš strahove, ali ja sam mu potpuno vjerovala. Nisam ga htjela kočiti, htjela sam da ima slobodan odgoj jer ja više od bilo čega volim slobodu. Mislim da samo slobodni ljudi mogu biti sretni.
Arian je producent. Stvara li i dalje glazbu u studiju u podrumu vaše kuće? Koliko vam pomaže u stvaranju vaših pjesama?
- Kad kažete "u podrumu", to zvuči tako rokerski. Nije baš presretan kad se mora baviti mojim pjesmama jer je to njemu trash, a on radi trap. Generacijski jaz postoji, što bi Brega rekao, ali živimo od glazbe pa si i pomažemo.
Je li vam sin najbolji prijatelj?
- Nitko mi nije postavio takvo pitanje i baš sam zbunjena. Ali kad razmislim i uzmem u obzir sve, i koliko sam iskrena prema njemu i on prema meni i koliko je ta ljubav neizmjerna - sve što mu mogu reći… Da! On je moj najbolji prijatelj.
Na što ste najponosniji kod njega?
- Na njegovo poštenje, obrazovanje i dobrotu!
Svojedobno ste rekli da ste patili zbog muškaraca. Jeste li se potpuno iscijelili od toga?
- Nikad, ali više nikad, kunem se pred svima, ne bih patila zbog krive ljubavi! To je znak manjka samopoštovanja. Konačno sam shvatila.
Što vam je u tome najviše pomoglo?
- Inat.
S vašim iskustvom, isplati li se puno patiti zbog muškarca?
- Ne isplati se patiti ni zbog čega i ni zbog koga, a kamoli zbog krivog frajera. To treba u startu prekinuti. Čim vam netko uzrokuje patnju, treba ga prekrižiti. To nije ljubav.
Ipak, postoji li neki poseban muškarac u vašem životu?
- Postoji! Vrlo poseban, a to je moj sin.
Koji je vaš idealni muškarac?
- Winnetou.
Za sebe ćete reći da ste buntovnica, sanjar, vragolasti deran poderanih koljena. Koliko je toga svega ostalo u vama?
- Sve je ostalo! Svijet je za mene i dalje neistraženo mjesto.
Jeste li zlopamtilo?
- Ne dao mi Bog! Svaku večer molim "Oče naš". U njoj stoji: "Oprosti nam duge naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim." Ako ne možete oprostiti, upravo kao vjernik prizivate prokletstvo na sebe. Tražite od Oca da vam oprosti na način kako i vi opraštate. Mnogi toga nisu svjesni, ali trebali bi proučiti što nas Otac uči i kolika je snaga i moć u riječima. Onda se pitaju zašto su nesretni, a sami su prizvali nesreću. Pazite što govorite i držite se onog što Bogu obećavate.
Što vas danas više ne može povrijediti?
- Još me sve može povrijediti. Jako sam osjetljiva. Možda i previše. To je zato što sam pjesnikinja, pa osjećam sve boli svijeta…
U kojim sitnim zadovoljstvima uživate? Ima li neki porok kojeg se želite riješiti?
- Voljela bih prestati trošiti novac koji nemam na stvari koje mi ne trebaju. To mi je najveći porok, totalna sam šopingholičarka.
Prema podacima ZAMP-a, lani ste bili među najplaćenijim autoricama. Kamo ćete s tolikim novcem?
- Drago mi je to čuti, jedva čekam da mi sva ta lova sjedne na račun pa da konačno mogu otputovati na Maldive u neki najbolji resort i samo se odmarati i pisati.
Na što vam je žao potrošiti novac?
- Nikad za torbu ne bih dala 25 tisuća eura. To mi je suludo! Osjećala bih se kao da sam izvela torbu u šetnju i da mi još treba zaštitar za to. Radije bih taj novac dala nekoj majci i djetetu koji nemaju.
Ne krijete da vam starenje teško pada. Što točno?
- Ne volim starenje. Voljela bih da sam fizički stala u 30., jer sam u glavi 25-godišnjakinja.
Ali godine vas ne sprečavaju da nosite i dalje mini suknje i potpetice?
- Baš sam neki dan bila na fantastičnom koncertu u Splitu i pomislila kako to Madonna može. Bole li i nju noge i križa kao mene. Dobro, ona je plesačica, tako je i počela, ali, brate, mene to još ponese i bez obzira na bol - dam sve od sebe.
Na koje tretmane ljepote kože odlazite?
- Kad mogu, idem na masaže, razne aparate, tu i tamo se malo bocnem, ali jako pazim da ne pretjeram. Na svu sreću, imam svoju divnu dr. Vivian Jurković koja mi je i prijateljica i estetski me održava. Čudo od žene.
Jeste li posegnuli za estetskom
kirurgijom? Planirate li nešto po tom pitanju?
- Nisam još, ali planiram. Konzultiram se s mojim prijateljem dr. Dinkom Tončićem, razgovaram o face liftingu već nekoliko godina. Bila sam i kod Siniše Glumičića, a sad idem i na neke tretmane u polikliniku Lohuis Filipović. Svašta se danas nudi, ali mislim da ću prije ili kasnije završiti na liftingu. Ali što ću s križima?
Imali ste epizodu s predsjedničkom kandidaturom. Jeste li bili razočarani nakon toga? Jeste li i dalje u politici?
- Pa, koliko mi vrijeme dopušta. Nastojim svojim imenom i prezimenom pomoći u nekim stvarima, ali nije to lako. Moja predsjednička kandidatura je isto tako bila pokušaj da objasnim koliko bismo profitirali kao ekološka država. U to vrijeme još nismo bili kontaminirani kao danas. Ja sam bila kandidat ispred Zelene stranke i stvarno sam vjerovala da bismo mogli profitirati od svoje zaostalosti i nenaseljenosti. Sve vam je stvar izbora. Da je Ukrajina odlučila biti neutralna, rata ne bi ni bilo. A mi smo kao ekološki osviještena država mogli biti briljant Europe.
Prošle godine umrla vam je mama. Kakav ste odnos imale i čemu vas je naučila?
- Moja mama je bila pjesnikinja i jako smo se dobro razumjele. Pisala je na čakavštini predivnu poeziju, svirala klavir božanstveno iako nije nikad učila svirati. Strašno mi nedostaje i plačem za njom svaki dan. U dva mjeseca otišao je moj voljeni pas Paco i nakon njega mama. Ta 2023. bila mi je najgora godina u životu. Još se nisam oporavila.
Lani ste sa Zoranom Šerbedžijom ZoKijem izdali album "Vrijeme za nas". Planirate li mini turneju?
- Nismo još krenuli na rock turneju, ali valjda će i to doći na red prije penzije...
Što vam danas daje najveću dozu optimizma?
- Samu sebe tjeram da budem optimist. Mislim da mi humor daje odmak od patetike i pesimizma koji nosim u sebi kao pjesnikinja. A i još se nekako kao dijete radujem kad se nakinđurim, popnem na binu vidim i mame i kćeri kako pjevaju uglas moje hitove. To je najveći optimizam. Kad napravite nešto što će iza vas ostati još generacijama.
Jeste li počeli pisati svoje memoare? Imate li već ideju za naslov?
- Počela sam ih pisati odavno, ali nikako ih završiti. Bit će to jako zanimljivi memoari koji će stvarno svjedočiti o jednom vremenu.
Make up: Kate Fuzul
Styling: Versage Boutique, Zagreb
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....