Ususret koncertu na Šalati koji će se održati 29. lipnja, braća Sanin i Tibor Karamehmedović, koji zajedno stvaraju, sviraju, pjevaju i uče, podijelili su s nama svoje impresije jednog o drugom kroz njihov životni put i odrastanje.
TIBOR:
Sanin je stariji četiri godine od mene. Ipak, dijelimo istu odjeću, prijatelje, navike, stil glazbe. Fizički smo poprilično slični pa nas mnogi doživljavaju kao blizance. Naravno to što nosimo istu odjeću ili što većinom ja kopiram njegovu frizuru, znam, nije pomoglo. Moj idol, autoritet i ujedno najveći neprijatelj. Postao je sve to u jednom trenu - kad sam ga vidio da na gitari svira "Metallica - Enter sandman". Nisam mogao vjerovati da se to uopće može izvesti, a ponajviše da to može moj brat. Pomislio sam da ja to isto moram znati. Sve što sam htio i volio, on je imao u sebi. Imao sam otprilike 11 godina kada se to dogodilo i vjerojatno sam tu započeo vječni dug prema njemu.
Kad sam bio 8. razred, a on 3. srednje već smo imali bend skupa i on je bio dovoljno dobar da me vodi u izlaske sa svojom ekipom. Imali smo probe kroz cijelu moju srednju školu i svaki dan pričali i planirali nove i bolje pjesme. Takve stvari ne radi svaki brat i on je lako mogao reći da je ta razlika u godinama prevelika i da sam mu dosadan. Jako dobar brat taj Sanin.
Sve se vrtjelo oko glazbe, i ljubav i mržnja. Koliko smo pričali o dobroj glazbi toliko smo i o lošoj. Bit u bendu zajedno od malih nogu nas je nepovratno spojilo i nema toga što nećemo bratski podijeliti, pa čak i krivicu. Sad kad pišem ovo, vidim da se moj život nije vrtio ni oko čega osim glazbe i da je centar te glazbe bio Sanin i razgovor s njim o tome kako da napravimo dobru pjesmu. Nisam siguran jesmo li se svađali oko ičega, ali sama suština stvaranja glazbe je jako osjetljiva i sigurno da smo ponekad bili i povrijeđeni. Samo nismo puno raspravljali o tome što nas smeta. Više vremena sam proveo tražeći onu još bolju pjesmu s kojom ću ga zadiviti. Oboriti s nogu. Da kaže: "Od ovog ne može bolje!". I da to svaki put izgovori s još više uvjerenja.
Kao manji smo jako voljeli igrice, Diablo, Quake, Warcraft itd., pa sam mu ja uvijek visio nad vratom i pokušavao naučiti dovoljno dobro da možemo igrati jedan protiv drugoga. Složili smo se da je on ipak uvijek bio bolji tu. Vjerojatno jer sam vježbao gitaru više od igrica.
Bratska solidarnost vidjela se ponajviše u trenutku kad smo spojili naša dva benda. U početku sam imao bend s prijateljima, a u njegovom bendu sam pomagao svirajući bass gitaru. Pitanje vremena je bilo kad ćemo spojiti to dvoje i pjesme koje su nastajale odvojeno. Zaboravi se tada svaka muka i bratski se podijeli odgovornost i, ono važnije, krivica. Izgleda da je kompromis koji nas je čekao zapravo bio ono što smo oboje potajno sanjali. Bili smo spremni žrtvovati vlastitu ideju da bi odgovarala onom drugom, a ispalo je da ono što odgovara drugom je: "Imaš li još nešto?".
Prijatelj je netko tko će ti reći ako primijeti da radiš protiv svoje dobrobiti ili uvjerenja. Možda pustiti da prepišeš njegov ispit. Posuditi auto ili napuniti posuđeni auto. Oprati posuđenu robu, vratiti alat gdje ga je i našao. Vidjeti kad ti treba razgovor. Moj brat ne može većinu tog, ali kad ga trebam onda ga ne moram zvati. Njegovo vrijeme je kvalitetno i kad dođe na razgovor ne mora koristiti riječi. On već zna, on već svira, on već pjeva tu nutrinu. Pa makar i da šutiš, on ima tercu na tišinu.
Da ne dobijete krivu sliku iz mojih riječi, ta silna ljubav i boli. Pa i mora. Što će ti ona razvodnjena ljubav sa slobodnim vikendom. Surađivati s njim je bolno, naporno, dosadno, deprimirajuće, ali na kraju zadovoljavajuće. I ne bih volio ništa drugačije jer kad radim s drugim onda ne dovršim ništa. Sreća nije ono što tražim, a zadovoljstvo crpim upravo iz zajedničkog rada. Nema nitko bolji, nitko kvalitetniji. A to mora i zaboljeti. Pa i neka, ja sam spreman. Ne treba mi ništa njegovo osim onog što će dati. Zavidim mu na emocionalnoj i socijalnoj inteligenciji, a nikada mu nije teško dati mi savjet ako misli da je potreban.
Kašnjenje i vladanje s vremenom su mu bolne točke. Jednostavno ne zna procijeniti vremensko trajanje ničega. Nekad bih volio da to promijeni, ali me strah što će se promijeniti stoga sam to odlučio prihvatiti. Ljudi se, zapravo, ne mijenjaju. Treba samo snage za prihvaćanje stvari koje se ne mogu promijeniti i snage za promijeniti stvari koje se ne mogu prihvatiti. I mudrosti da znaš razliku između to dvoje.
Njegova snaga je u njegovom shvaćanju svijetu. Ima prekrasan unutarnji svijet prepun maštovitih i empatičnih karaktera. Razumije i stvari koje nisu dio njegova svijeta. Kristalno objašnjava stvari koje mu nisu potpuno jasne. To je divna stvar za imati i svjedočiti. Svi mi imamo divne stvari u sebi, on ih je probudio jako puno.
Jedan povučeni vagabund, bonvivan u svojoj kategoriji. Bez konkurencije ili vitrine u koju ga svrstati. Duboko iskrene i dobre naravi. Njegov dar meni i ljudima okolo njega se krije u njegovom pisanju divnih pjesama. Jer pjesme opisuju sve nas, ali najviše onog tko ih piše.
SANIN:
Kad se rodio buraz, najednom sam izgubio poziciju najmlađeg sina, povlaštenog u svakom pogledu, i postao srednje dijete. Mislio sam da ću biti ljubomoran, ali Tibor je bio tako plaho i nježno dijete, ništa mu nisi mogao zamjeriti. Stariji brat i ja bili smo dosta bliski, razlika između godina puno je manja nego između Tibora i mene. Tako da je on bio malo autsajder u tim ranijim godinama. Mali stvor velikih plavih očiju koji je po cijele dane pucketao prstima i zviždao neke melodije. Dijelili smo jednu malu sobu, jedan bi sjedio za kompjuterom i igrao igrice, a drugi bi sjedio na krevetu i svirao gitaru. Onda bi se zamijenili. I tako u nedogled, danima i mjesecima. Kao djeca mrzili smo školu, obaveze, treninge, rano buđenje, rođendanske proslave, bilo kakve proslave. Pusti nas. "Mama, mogu li ja u sobu...?", tako smo otprilike zvučali.
Nismo se svađali. Ne pamtim. Pamtim da je on kao mlađi uvijek slušao mene, a da ja sad kao stariji, uvijek slušam njega. Mi se nikad ne svađamo direktno. Naša svađa odvija se telepatski, ne pričamo par dana i onda samo nastavimo bez da smo problem komentirali. Nisam siguran tko tu pobjeđuje. Ne svađamo se ni oko muzike ni oko toga što bismo htjeli biti u životu i kako ćemo do toga doći. On često umanjuje svoj značaj oko nekih stvari kako bi uvećao moj. Smanjuje se da ja mogu rasti. Vratim mu istom mjerom. Neke ideje koje ja pokušavam provući kroz bend nikakav suradnik "zdrave glave" ne bi podržao, ne bi ni prijatelj, ali brat bi. Isto tako, meni nije problem boriti se za njegove ideje bez obzira koliko besmislene nekad bile.
Skupa u porazu i pobjedi, a krivca se kasnije ni ne pokušava otkriti. Kad smo krenuli s bendom tek tada se naš odnos počeo razvijati. On je bio osnovna škola, ja sam krenuo u srednju. Njegov brzi napredak u glazbi i na gitari kao da je opravdavao što ja vučem mlađeg brata naokolo sa sobom. Nekad prije to bi mi bilo neugodno, tjerao bi ga doma da ne gnjavi mene i frendove, ali najednom, kroz tu našu muziku, shvatio sam da zapravo vodim genijalca za sobom koji ravnopravno svira s nama starijima. Nije dugo prošlo i mi smo morali trčati za njim.
Počeo sam biti jako ponosan na to. Nakon toga, proveli smo većinu života i bitnih događaja zajedno, od srednjoškolskih zafrkancija do fakulteta i na kraju uspjeha sa Silenteom. Ako ga ne vidim dugo ili ne čujem, osjećam se prilično usamljeno. Dosadno mi je. Kao čovjeku bez prijatelja. A kakav je kao čovjek? Živi užas. Tvrdoglav je. Osjetljiv. Uvredljiv. Emocionalno nestabilan. Isti kao ja. Ne bih ga mijenjao ni za što.
