Tea, Diana i Iva - osim što su sestre, uspješne su poduzetnice, kreativke, majke i žene koje najviše cijene zajedničke trenutke i obitelj, a sve najvažnije stvari o životu, kažu, naučile su jedna od druge.
Tea, Diana i Iva Viljevac Toš tri su sestre, majke, tete i uspješne poslovne žene. Najstarija Tea (41) bavi se dizajniranjem interijera, Diana (37) je modna dizajnerica, a najmlađa Iva (33) dizajnerica nakita i kolika jedna drugoj nalikuju, toliko se i razlikuju. Za Gloriju su ispričale o svojoj velikoj želji o spajanju svojih poslova, o bezbrižnom odrastanju u jednoj slijepoj zagrebačkoj ulici, zajedničkim putovanjima koja su im postala ritual, zašto se jedna drugoj dive, ali i čime mogu jedna drugu najbrže izbaciti iz takta.
Diana Viljevac
Sjećam se igranja na ulici, tamo smo provodile puno vremena. Imale smo sreću da su susjedi bili naših godina, svaka od nas je imala prijatelja ili prijateljicu svoje dobi pa ako se ne bismo zajedno igrale, uvijek bismo pokucale na vrata susjedima. Svega smo se igrale, od šminkanja, s barbikama do gumi-gumi i skrivača... Sve one staromodne igre. Tea kaže da smo karakterno različite, a ja mislim da smo baš jako slične. Kreativnost nam je zajednička, iako polazište ideja od svake počinje na drugačiji način i svaka bi ju realizirala drugačije – ipak dođemo do rješenja koje se svakoj sviđa. Tea je zaštitnički nastrojena, a najstroža sam možda ja, iako mislim da sam ujedno i najšašavija (smijeh).
Sestre su me naučile da je obitelj najvažnija. Voljela bih biti strpljiva kao Iva i Tea, ja nemam tu vrlinu. Iva je najmlađa pa samim time najviše prati trendove i navikla sam nju pitati što je trenutno aktualno na sceni i kako nešto napraviti. Tea oduševljava svojim smislom za estetiku, sve što radi je prekrasno pa i nju ju često pitamo za savjete. Mislim da puno učimo jedna od druge kroz poslove koje radimo. Obožavamo i naša putovanja jer tada možemo malo i više popričati. A obiteljski ručak – malo je reći da nam "Sam u kući" nije ni do koljena po kaosu koji tada vlada (smijeh). Tea i Iva su uspješne žene i predivne majke. Ostvarile su snove isključivo svojim talentom i radom i ne mogu biti ponosnija na njih. Najponosnija sam kada me pitaju jesu li njih dvije moje sestre, a ja sa srećom odgovaram pozitivno.
Oduševljava me kada vidim koliko su brižne majke, kćeri i sestre, žene. Ponosna sam što većinu obaveza i poslova odrađuju s lakoćom koja se rijetko viđa. A naživciraju me čišćenjem koje nakon zajedničkog ručka jer to pada na mene. Ne želim da me bace s balkona pa ću reći da nemaju mana (smijeh), a vrline su im strpljivost, urednost i kreativnost. Rekla bih da kao majke jednako razmišljamo o odgoju i roditeljstvu i općenito se okrećemo istim životnim vrijednostima. Od nas tri, Iva je bila najveća mezimica, vjerojatno jer je najmlađa pa smo ju svi štitili. Bila je malena i najslađa, kako to ne voljeti? Bilo je svega u djetinjstvu, moglo bi se reći da smo ponekad po ponašanju zapravo bile poput tri dječaka, a ne tri djevojčice.
Iva Viljevac
Kad razmišljam o prvim uspomenama iz djetinjstva, najviše su mi se urezale u sjećanje zajedničke igre. U našoj tadašnjoj ulici bilo je puno djece, i bez obzira na to što smo svi bili različite dobi, provodili smo puno vremena skupa i smišljali raznorazne igre. Kao najmlađu, sestre su me često vodile sa sobom, a meni je to i bilo najbitnije. Ne gdje, ni kako, nego s kim – s njima. Rekla bih, iako naravno imamo neke slične karakterne crte, da smo zapravo sve tri jako različite, dok smo najsličnije po boji glasa. Tea je najstarija, pa je vjerojatno zato kroz odrastanje bila najviše zaštitnički nastrojena, a Diana je uvijek bila ona "otkačena srednja sestra". Ništa se nije puno promijenilo do danas (smijeh). Ono najvažnije što sam od njih naučila je kako i gdje najbolje sakriti kasicu prasicu i omiljeni odjevni komad (smijeh). Šalu na stranu, obje su mi bile glavni uzori u djetinjstvu i rekla bih da sam od svake "upila" ono najbolje. Danas najradije vrijeme provodimo na zajedničkim putovanjima, a s obzirom na to da smo sve majke i da je organizacija putovanja malo teža, zadovoljimo se i odlaskom u kino.
Ponosna sam na njih kao žene, majke, poduzetnice i divne osobe. Ponosna sam što su savladale razne prepreke da bi danas bile točno tamo gdje žele biti, ali uh, sve sestre ikad će razumjeti da sestra sestru može naživcirati vrlo lako, a popis je dug (smijeh). Oduševljavaju me svojim idejama, kreativnošću, upornošću – i taj popis je jako dug, duži od prvog, obećajem. Svaka od nas ima svoje mušice, a što se vrlina tiče, Tea je odgovorna, uredna, ima izražen smisao za estetiku, a Diana je uvijek točna i na vrijeme (što za sebe ne mogu reći), ustrajna, dosljedna. Moja velika mana i kočnica su perfekcionizam i borba s vremenom, a o vrlinama se nadam da su se sestre raspričale. Nemam neispunjenih želja, ali imamo zajedničke poslovne planove koje bismo voljele da se ostvare. Već nekoliko godina smišljamo način kako spojiti naše kreativne umove u jedno mjesto, jedan brend, jednu ideju, pa bi me veselilo da u skorije vrijeme uspijemo to realizirati.
Kažu da sam ja bila najveća mezimica, ali da mi nisu rekli, ne bih to znala. Možda nisam objektivna, ali stvarno nemam dojam da sam imala poseban tretman kao najmlađa. U stvaranju nepodopština nismo baš surađivale, najveće gluposti ipak smo izvele svaka za sebe, a danas su mi na prvom mjestu obitelj i kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme.
Tea Viljevac
S obzirom na to da sam imala tri i pol godine kada se Diana rodila, moram priznati da su sjećanja blijeda, ali nadoknadila je ona to kroz godine (smijeh), dok već s Ivom imam prva sjećanja, posebice jer je rođena u vrijeme rata, kada je u Zagrebu svirala prva uzbuna. Nije idealno, ali mi je dan njenog rođenja jako urezan u pamćenje. Nisam sigurna da mogu izdvojiti najdražu uspomenu, ali svakako pamtim puno smijeha, nepodopština, ponešto slučajnih ozljeda... Imale smo lijepo djetinjstvo jer smo odrasle van centra grada, u kući u slijepoj ulici i uvijek je bilo nekoga vani s kime bismo se mogle igrati. Pubertet je pak bio izazovan, ali sve smo preživjele. Svi koji imaju sestre shvatit će o čemu pričam.
Diana je ta koja je na prvu najozbiljnija, najzatvorenija prema van, a ustvari nas uvijek najviše nasmije i oduvijek je bila najspremnija na šalu. Iva je najmlađa sestra pa vjerujem da je dosta toga i od nas starijih vidjela, ali svakako je jako odgovorna i odana njoj bliskim ljudima. Teško mi je reći koja je najstroža, u svemu je neka od nas tri stroža od drugih, neka popustljivija, ovisi o čemu je riječ, ali rekla bih da sam možda ja najviše zaštitnički nastrojena. Odrastanjem i kroz razne životne situacije naučila sam da je obitelj najvažnija te da je imati sestre neprocjenjivo; što god da se dogodilo, uvijek ću im se moći obratiti, a obzirom na to da smo karakterno različite – od obje i dalje upijam važnost tolerancije, prihvaćanja, razumijevanja i trudim se biti najbolja verzija sebe.
Najdraže nam je kada uspijemo organizirati zajedničko putovanje, to nam je najdraži ritual i svako malo si šaljemo destinacije na koje bismo trebale otići. Inače smo često zajedno na nedjeljnim ručkovima, a preko tjedna smo prilično okupirane vlastitim i obvezama naše djece. Tada nas je baš jako puno, uvijek je veselo i dinamično. Izrazito sam ponosna na upornost svojih sestara, činjenicu da su vrlo mlade odlučile otići u poduzetničke vode i ostale vjerne sebi. Ja najbolje znam kako su počeci bili teški, ali zato su danas tu gdje jesu.
Naživciraju me jedino naša različita mišljenja i pojedini stavovi (različiti od mojih, jel‘), ali me oduševljava njihova kreativnost, koliko se međusobno podupiru i zajedništvo. Vrlina je mnogo kod obje – odanost, marljivost, duhovitost, optimizam, hrabrost, osobe su od povjerenja... Mane im je teško naći jer ih svi imamo i svi smo ponekad frustrirani ovim tempom koji nam život nameće. Ponekad iz toga izlaze naše lošije osobine, ali niti jedna nije za navesti kao obilježje mojih sestara. Najsličnije smo po tome što uvijek jedna drugoj čuvamo leđa i što se držimo istih životnih vrijednosti. Najrazličitije smo karakterno (smijeh), ali zato nam nikad nije dosadno.
Najvažnije nam je da se okupimo i da što više vremena provodimo zajedno, da gledamo našu djecu kako se igraju i pokušamo im približiti veselo djetinjstvo kakvo smo i mi imale. Godinama maštamo o spajanju poslova, pa vas možda uskoro time iznenadimo, a svakako bih htjela da nastavimo tradiciju zajedničkih putovanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....