"Unatoč teškim izazovima, tugama i problemima koje mi je donio rak dojke, beskrajno sam zahvalna na svom životu. Možda će nekome zvučati čudno, ali oboljele žene dobro znaju o čemu govorim. Rak mi je donio i puno toga pozitivnog. Moj je život postao kvalitetniji", kaže Renata Bačanek (62), Zagrepčanka koja je u Udruzi Nismo same, za pomoć ženama oboljelima od raka dojke, pokrenula Book club.
Riječ je o klubu čije članice na književnim večerima ugošćuju pisce, razgovaraju o pročitanim knjigama, međusobno ih razmjenjuju, posuđuju, a klub i knjige koje kruže i odvlače im misli od turobne i ružne stvarnosti imaju i svoj logo "Ex Libris - Nismo same".
"Interes je velik pa imamo dvije grupe kako bismo svi mogli diskutirati. No na književnim susretima nikada nismo sve jer su neke upravo primile kemoterapiju ili bile na zračenju i toliko im je loše da ne mogu doći. Uvijek nas rastuže njihove poruke, ali mi im prepričavamo što je bilo, šaljemo snimke, i tako se, iako tu večer nisu bile s nama, ne osjećaju same", govori Renata Bačanek, kojoj su knjige i ljubav prema čitanju dio života.
Otkako pamti, sjeća se priča koje su joj mama, lani također preminula od karcinoma, i tata čitali za laku noć. Prije nego što je krenula u osnovnu školu, otac joj je darovao "Andersenove bajke" u deset knjiga, koje još čuva, a nakon prvog razreda na police u njezinoj sobi stigla je cijela biblioteka Lastavica.
Ljubav prema čitanju bila je konstanta tijekom osnovne i srednje škole, studija vanjske trgovine, a nije ju napustila ni kad je s prvim suprugom 1984. otišla u Ann Arbor u Michigan u Americi. On je dobio stipendiju za magisterij na tamošnjem sveučilištu, gdje se sprijateljila s voditeljicom slavističkog odjela i volontirala u organizaciji književnih susreta.
"Među brojnim gostima bili su i Danilo Kiš i Czeslaw Milosz, čija sam djela odavno pročitala", govori Renata.
Dvije godine poslije sa suprugom se vratila u Zagreb te zaposlila, a 1991. je prihvatila ponudu za posao u predstavništvu tvrtke Philip Morris. U međuvremenu se razvela i dvije godine zbog posla živjela u Ljubljani, kamo je tvrtka preselila predstavništvo zbog rata. Tu se zaljubila u kolegu, udala i 1996. rodila kćer Hanu Hržić, danas glumicu u Londonu.
"Kad radite u inozemnoj tvrtki, morate biti spremni na stalne selidbe pa smo tako nakon Ljubljane dvije godine živjeli u Varšavi, a potom šest godina u Lausannei u Švicarskoj. Bila sam vrlo aktivna i u klubu roditelja u vrtiću i u školi, ali i u Međunarodnom klubu žena, u svakom od tih gradova. Potom je suprug zbog posla morao u New York, Hana i ja smo bile malo tamo, malo u Švicarskoj, a zatim smo došle k njemu u New York mjesec nakon rušenja Twinsa. Knjižara Barnes&Noble bila je tri bloka od našeg stana na Manhattanu i tamo smo provodile puno vremena, ona na dječjem odjelu, a ja s knjigom u ruci u njihovom kafiću", prisjeća se Renata i dodaje da se i danas, u najtežim trenucima, sjeti posjeta muzeju MoMa i njihove kustosice.
Zbog svega što se dogodilo, muzej je bio sablasno prazan, ona i kći jedini posjetitelji, pa je kustosici, tužnim glasom, bez puno razmišljanja, rekla da nema turista.
"A ona, visoko uzdignute glave, čvrstim, nepokolebljivim glasom i gledajući me u oči, veli: ‘Vratit će se!‘ Iz New Yorka smo otišli u Rumunjsku i nakon 15 godina seljenja po svijetu zaključili da je ipak najbolje da se vratimo u Zagreb", govori Renata.
Razvela se drugi put, 2010., a u rodnom je gradu, uz posao, bila vrlo aktivna i u Američkoj međunarodnoj školi, koju je kći pohađala - od rada vezanog uz biblioteku do vijeća roditelja i Međunarodnog kluba žena. A kad joj je 2015. u svibnju dijagnosticiran rak dojke, sjetila se kustosice iz MoMa-e, visoko podigla glavu i samoj sebi rekla: "Ja sam samohrana mama i ja moram biti dobro. Imam sjajnu onkologinju, sjajan tim liječnika, kirurga i sve će biti u redu".
S tim je stavom 8. lipnja došla na operaciju. Tijekom devet sati, koliko je zahvat trajao, napravljena joj je mastektomija lijeve dojke s rekonstrukcijom jer se tumor nije proširio na limfne čvorove. Primila je 16 kemoterapija, a godinu poslije i 17 "pametnih injekcija".
"Okružena obitelji, prijateljima i knjigama, lakše sam podnosila i fizičku i psihičku bol, no nakon kemoterapija morala sam potražiti i pomoć psihoterapeuta. Naime, realno nisam mogla, a htjela sam kao i prije bolesti, obaviti deset stvari u jednom danu. Morala sam stati na loptu. I početi primjenjivati pročitano, savjete, poruke... Život me tijekom bolesti naučio da posložim prioritete, da slušam signale tijela. Tako sam se povezala i s Udrugom Nismo same, koja je postala moja druga obitelj, a ja sam ženama koje su se borile za zdravlje i ponovno tražile svoje mjesto pod suncem odškrinula vrata jednog drukčijeg postojanja, druženja, prijateljstva. I zbog toga sam beskrajno sretna, radujem se svakom novom susretu na našem Book clubu", kaže Renata Bačanek.