Glumac poznat široj javnosti kao Papundek u "Velom mistu" te po dojmljivim ulogama koje je ostvario u matičnom Dramskom kazalištu Gavella, preminuo je u 75. godini.
Malo je reći da će našoj kulturnoj sceni nedostajati Duško Valentić, zagrebački dramski umjetnik koji je svoj zaštitni znak, zarazan, gotovo dječački osmijeh, uspio zadržati i u zrelim godinama. Malo je reći da glumca koji je preminuo u nedjelju, 9. lipnja, u 75. godini, više nećemo viđati u središtu metropole, na kavi koja bi se znala odužili jer bi ga svi za stolom slušali kako priča zgode sa snimanja "Velog Mista" koje je trajalo gotovo godinu dana i u kojem je tumačio ulogu koja ga je trajno obilježila, Papundeka. Izgledalo je to kao mali film, kao jednočinka u kojoj bi Duško Valentić pripovijedanjem magnetski uvlačio slušatelje u zaplet, rasplet i podastro im zabavni epilog. Ili bi pričao o tome da mu se na samom početku karijere "posrećilo" igrati u danas kultnoj seriji Ivana Hetricha "Kuda idu divlje svinje", a prije toga je kao 18-godišnjak dobio ulogu i u filmu Kreše Golika "Imam dva tate i dvije mame”. Često je govorio da je imao sreće tijekom cijele karijere, tijekom koje je bio vjeran Dramskom kazalištu Gavella od početka sedamdesetih, kad je počeo nizati prve kazališne uloge do 2017. pa sve do odlaska u mirovinu, piše Jutarnji list.
Međutim, "sreća" Duška Valentića bila je glumački dar kakav se rijetko viđa, njegova sposobnost kameleonski se stopiti s likom a da mu pritom uvijek da i nešto svoje, a da o njegovoj sposobnosti otprve "ući" u dijalekt ne govorimo. Baš zato što gluma nije stvar sreće, iza sebe je ostavio duboki trag istkan ulogama u tekstovima Luigija Pirandella, Eduarda De Filippa, Ive Brešana, Horvatha von Odona, F.M. Dostojevskog, A.P. Čehova, Friedricha Schillera, Augusta Strindberga.
Jedan od najdražih projekata bila mu je vlastita predstava "Najbolje godine" po motivima "Đuke Begovića" Ivana Kozarca jer je glumac rođen 31. siječnja 1950. u Pančevu, a slavonsku ravnicu odakle je bio podrijetlom, toliko je volio da ju je osjećao u krvi. Rado je prepričavao što se desilo kad je Fabijanu Šovagoviću rekao da bi volio jednog dana igrati Đuku Begovića. Legenda mu je odvratila: "Mali, nemaš ti dovoljno birtije u sebi", piše Večernji list. Želju je ispunio 2011. sam napisavši tekst, a kada ga je izveo u Histrionskom domu, bio je oličenje slavonskog nerva premda je došao na svijet u drugoj sredini.
"Požurio sam se, umalo sam ispao na Pančevačkom mostu, majka je jedva stigla do VMA. Stanovali smo pokraj kuće gdje se rodio Branko Ćopić. Ondje je živjela njegova majka Soja, no toga se ne sjećam. U Pančevu smo živjeli nekoliko mjeseci, kasnije smo se preselili u Tuzlu, a potom u Zadar, Varaždin pa na kraju i u Zagreb, kada sam imao sedam godina", ispričao je o tome kako je došao na svijet. Bio je, pak, gimnazijalac kad je na zidu 7. gimnazije ugledao oglas da Studentsko eksperimentalno kazalište (SEK) prima nove članove i da se mogu prijaviti i gimnazijalci. Tako je sve počelo.
Dramskog umjetnika šira javnost pamti po ulogama u televizijskim serijama "Kumovi", "Ponos Ratkajevih", "Kud puklo da puklo", "Horvatovi", "Zlatni dvori"... Mnogi ga se sjećaju i zbog serije "Najbolje godine" u kojoj je tumačio ulogu svećenika Andrije. Tim povodom u razgovoru za Gloriju, gdje je bilo riječi i o njegovom 61. rođendanu, otkrio je što ga povezuje s likom Andrije koji u seriji saznaje da je otac odrasle kćeri i priznao da im je spona "nesnalaženje u odgoju kćeri”. Budući da je u prvom braku dobio kćer Jelenu, a u drugom je postao poočim djevojaka Marte i Dore, otkrio je tada i koji savjet djevojkama najčešće daje.
"S tuluma nikad ne odlazite prve", rekao je na sebi svojstven način Duško Valentić. Na kraju priče o iznimnom glumcu i Zagrepčaninu velikog srca recimo i to da je na pitanje što si želi za rođendan, dodao: "Želim si mira, sna i tišine". Poslije njegovog odlaska mnogima će, na mjestima gdje ga se moglo sresti u gradu, najteže pasti baš ta tišina.