Sopranistica Marija Kuhar Šoša, od nedavno prvakinja zagrebačke Opere, otkriva tko je kriv za njezinu opernu karijeru, kakav ljubavni napitak je popila u studentskom domu na Lašćini, zašto voli domaće kreatore i na čiju glazbu se uvijek naježi.
Za sve ljubitelje opere i za one koji će to tek postati - poznata je rečenica Dražena Siriščevića kojom je počinjala njegova već kultna emisija ‘‘Opera Box‘‘ i ne sanjajući da je tih davnih devedesetih posadio sjeme ljubavi prema klasičnoj glazbi kod jedne male djevojčice u istarskom selu Kuhari nedaleko Žminja. Danas je ta djevojčica slavna i višestruko nagrađivana sopranistica Marija Kuhar Šoša koja je ovih dana ušla u stalni angažman opere zagrebačkog nacionalnog teatra kao prvakinja s već zavidnom karijerom na opernoj pozornici HNK-a.
‘‘Oduvijek sam koketirala s glazbom, pjevala sam u crkvenom zboru, pohađala muzičku školu u Puli, a čak sam godinu dana kao tinejdžerica pjevala s Gustafima. To mi je bio super period jer sam sav višak energije ispucala na pozornici. No, u malim sredinama nemate toliki doticaj s kulturom, posebice klasičnom glazbom i operom. I da nije bilo ‘‘Opere Box‘‘ tko zna kakav bi bio moj životni put.‘‘
A Marija u djetinjstvu nije ni sanjala o opernoj karijeri. Najviše o čemu se usudila maštati bilo je da jednom postane profesorica glazbenog odgoja. Tako je 2000. stigla u Zagreb na Muzičku akademiju gdje je upisala glazbenu pedagogiju, no njezin zvonki glas još je u Puli "zapeo za uho‘‘ profesorici Kristini Beck Kukavčić koja ju je pozvala da uz studij kod nje uči pjevanje. Njezin talent prepoznala je i Lidija Horvat Dunjko, naša operna diva i profesorica na Akademiji pa je nakon dvije godine Marija počela studirati i operno pjevanje. Uspješno je završila oba studija uz državnu stipendiju za posebno nadarene mlade umjetnike i već kao studentica počela je pjevati u zagrebačkom HNK-u, a prije sedam godina postala je i docentica pjevanja na Muzičkoj akademiji u Puli.
‘‘Sjećam se kada sam stigla prvi put u Zagreb i došla pred kazalište - to je bilo ostvarenje mojih snova. Do tada naime, nikada u životu nisam čula operu uživo niti bila na nekoj opernoj predstavi. Bila sam sretna što ću uopće sjediti u publici ne sanjajući da ću jednog dana na toj pozornici i pjevati.‘‘
A u Zagrebu je ubrzo upoznala i svog budućeg supruga Marija Šošu, pijanista i profesora na Muzičkoj akademiji.
‘‘Zajedno smo studirali, a zbližili smo se u studentskom domu na Lašćini gdje smo živjeli. Tamo je postojao paviljon 3 u kojem su živjeli glazbenici i puno se veza i brakova tamo rodilo.‘‘.
Danas su ponosni roditelji 12- godišnje Dore, talentirane djevojčice koja pohađa Glazbeno učilište Elly Bašić i uči klavir. ‘‘Krenula je ćaćinim stopama‘‘, smije se operna pjevačica koja dodaje kako joj kćer ima volju i talent, ali da raste s idejom da ako ne želi, ne mora ići tim putem.
‘‘Nije glazba za svakoga. To je veliki trud, odricanje, strpljivost, svakodnevno vježbanje, ali i velike krize sa samopouzdanjem. Glazbenici, a posebice mi operni pjevači, živimo sportski život. Ne pijem, ne pušim, ne jedem ljuto, pazim na prehranu zbog refluksa, čuvam se prehlada i bolesti… Ali volim ja i zatulumariti, iako rijetko, ali to su ta druženja koja se pamte. Imamo jednostavno previše posla i obaveza. Iz naše se kuće stalno čuje glazba i sva sreća na dobrim susjedima, i u Zagrebu i u Kuharima gdje smo suprug i ja napravili našu ljetnu oazu.‘‘
A u Kuhare kraj Žminja odlazi jednom tjedno jer na putu do Pule gdje drži svoju klasu, svaki put svrati do roditelja. Oni imaju veliku zemlju pa se uvijek u Zagreb vraća s punim prtljažnikom svježeg, nešpricanog povrća: radiča, blitve, krumpira, rikule…
‘‘Imaju i svoje koke pa imam i domaća jaja. Volim kuhati, kuham onu domaću istarsku hranu koju sam naučila od mame. A kako je moj suprug iz Zadra kod nas se doma jede stvarno raznoliko. Vodim se uzrečicom – jedi ono što te okružuje. ‘‘
Jer kaže, domaće je domaće, a tom se krilaticom vodi i u drugim sferama života. Voli male manufakture, nosi kreacije domaćih dizajnera, obožava hrvatsku umjetnost, posebice slikarstvo i kiparstvo…
‘‘Imala sam prilike živjeti i raditi vani, ali smo suprug i ja odlučili ostati ovdje. Tu nam je dom, volimo ovaj naš život i uostalom ne mogu svi dobri i talentirani ljudi otići iz Hrvatske. Osim toga, ne slažem se kada se govori da samo ljudi koji odu van, nešto vrijede. Ovdje ima jako puno talentiranih glazbenika, ali i ostalih umjetnika pa i raznih ljudi od zanata koji su jednostavno odabrali ostati kod kuće. I to cijenim.‘‘
Tako ćemo lijepu i vitku sopranisticu uvijek vidjeti u kreacijama domaćih dizajnera poput Igora Dobranića, Aleksandre Dojčinović, Boudoirki, ELFS-a…
‘‘Nedavno sam otkrila nekoliko malih domaćih brendova i to najviše preko interneta jer nisam baš od velikih shoppinga po dućanima. U ormarima zbog koncertnih nastupa imam najviše haljina, ali ono što obavezno mora biti u mojoj garderobi su barem dva para rokerskih čizama, dvije kožne jakne i baloner‘‘, smije se Marija koja zbog vitkog stasa može nositi što god poželi. A vitku figuru osim zdravoj prehrani, može zahvaliti i svojoj hiperaktivnosti. Stalno je u pokretu, a omiljena tjelovježba joj je - spremanje kuće. Obožava čistiti, voli da joj je kuća uredna, ništa joj nije teško pa čisti i kada kuha. Iza nje kaže, ne ostane niti mrvica, niti zaprljani lonac, niti fleka na pločicama.
‘‘Volim da mi je čisto, volim da mi je uredno i to je možda neki moj mali poremećaj, jedino je radni stol kao i klavir, uvijek zatrpan notama i papirima. Ali to je ‘nered‘ u kojem se jako dobro snalazim.‘‘
A kada obaveza nema, najradije se opušta uz neku dobru televizijsku seriju, film ili knjigu. Društvene mreže ne koristi kao niti njezin suprug i što je nevjerojatno - niti njihova kćer.
‘‘Imamo premalo slobodnog vremena da bi ga trošili na gledanje u mobitel. To mi je prenaporno, a ja sam i previše iskrena tako da je bolje da sam što dalje od takve komunikacije. Tko me treba lako me može naći. Imam svoju web stranicu i ako je posao u pitanju tu sam otvorena.‘‘
A Mariju Kuhar Šošu publika će u HNK – u moći gledati u operi ‘‘Šišmiš‘‘ koje se priprema za kraj godine i bit će joj to prvi nastup kao prvakinji zagrebačke Opere.
No njezin staž je u toj kući dugačak pa je dobro poznata zagrebačkoj publici. Uz mnoštvo malih i srednjih uloga, gledali smo ju kao Adinu u Ljubavnom napitku, Norinu u operi Don Pasquale, Paminu u Čarobnoj fruli, Jelenu u Zrinjskom, Lisette u Rondine…
A na pitanje je li sa svojih četrdeset godina otpjevala sve što je željela kaže: ‘‘To je zanimljivo pitanje na koje nemam odgovor. Iskreno, ne znam jer ja već sedam godina imam i ovu pedagošku karijeru kao docentica pjevanja na Akademiji u Puli. Imam svoju klasu, svoje studente i to mi je divno. Smatram da sam bolje propjevala od kada sam se počela baviti pedagoškim radom što mi je jako važno. I upravo me sram što na ovo pitanje nemam odgovor. Možda je u pitanju moja skromnost, a možda i ta moja želja da stalno učim, da se razvijam i dam vremenu da pokaže što će biti. Sretna sam što sam dobila priliku za neke uloge koje su bile jako važne za moj razvoj i danas sam sretna i zahvalna što sam postala prvakinja zagrebačke Opere uz kolege i ansambl koji su mi od prvih dana bili velika podrška.‘‘
No nije ona samo opijena klasičnom glabom. Kaže kako se naježi svaki put kada čuje Tamaru Obrovac, obožava Queenovce i uživa u portugalskom fadu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....