Direktor fotografije popularne serije - koji je s 18 godina fotografirao svoju prvu naslovnicu za časopis Polet - prisjeća se osamdesetih kad je ušao u svijet televizije te otkriva zbog čega je uživao raditi baš na ovoj priči smještenoj na kraj šezdesetih, naslonjenoj na legendarni film "Tko pjeva zlo ne misli".
Zagrebačkog snimatelja i redatelja Radislava Jovanova (60) nitko ne zove po imenu, ali zato je Gonzo opće mjesto na domaćoj filmskoj, glazbenoj i televizijskoj sceni. Čovjek nevjerojatno bogate karijere, koji je s 18 godina snimio svoju prvu naslovnicu Poleta (sa scenaristicom Sandrom Antolić u ulozi modela), dobitnik 12 Porina za najbolje videospotove, preklani je debitirao s prvim dugometražnim igranim filmom "Punim plućima". Gonzo je kao direktor fotografije odgovoran i za nostalgičnu sliku šezdesetih koja je osvojila gledatelje "Dnevnika velikog Perice", a povodom prikazivanja druge sezone - koja se cijela može pogledati na platformi HRTi - govori o ranim osamdesetima, kad je počinjao svoju karijeru, ali i o šezdesetima kada se odvija radnja "Dnevnika velikog Perice". Uostalom, riječ je o vremenu kad su nastali filmski klasici poput "Ljepotice dana" Luisa Buñuela s Cathérine Deneuve u glavnoj ulozi, "Diplomca" koji je proslavio Dustina Hoffmana...
U seriji "Dnevnik velikog Perice" poseban mu je užitak i izazov bio, kaže, igrati se bojama stanova, soba, ulica, kostima toga doba... Doduše, ne sjeća ih se iz stvarnosti jer je tada bio premalen. Ostale su mu fotografije, mutna sjećanja, priče bake, tate i mame koji su se 1964. morali odseliti iz Rapske ulice zbog strašne poplave koja je pogodila Zagreb u vrijeme kad je kao beba došao iz rodilišta.
Kako je izgledalo snimanje kad ste vi, tada još srednjoškolac, zakoračili u svijet filma?
- Znam kako je bilo na snimanju TV serije "Inspektor Vinko" Kreše Golika. Tada sam počinjao raditi u sektoru scenografije kao fizikalac. Samo snimanje je teklo kao i danas - profesionalno i po dispoziciji, ali ipak dosta ležernije, definitivno manje stresno. Filmska vrpca, kamere i kompletni proces u laboratoriju te montaža ipak su bili "zakon" koji se poštovao.
Je li ekipa na setu bila mnogo veća nego danas, je li se radilo sporije?
- Nemam sjećanje da se toliko žurilo, radilo više od 12 sati u komadu, da se radilo nedjeljom... Glumci tada nisu snimali toliko serija kao danas pa je ipak bilo lakše sve skupa planirati u koordinaciji s kazališnim predstavama. Na seriji "Smogovci" 1988., gdje sam već bio asistent kamere, još je taj filmski tempo bio prisutan. Bilo je radno i naporno, ali i zabavno i opušteno, tempo koji je jedva usporediv s današnjim načinom rada na seriji tipa "Dnevnik velikog Perice". Uglavnom, bilo je manje stresno! Jasno, danas u poziciji direktora fotografije imam znatno veću odgovornost nego onda kada sam uglavnom nosio rekvizitu i ormare i možda više razmišljao o nekoj "njoj" ili idem li u Lap, Jabuku ili Kulušić.
Gdje su se krajem šezdesetih gledali filmovi?
- Sigurno je bilo kućnih druženja, ali ne preglasnih. Ljudi baš i nisu imali tako glasnu aparaturu. Izlazilo se više, a kino je bilo zakon. Tamo si jedino mogao gledati nešto novije igrane filmove. Na TV-u nije baš bio velik izbor osim zabavnih emisija, serija, dokumentaraca i, jasno, politike. Početkom sedamdesetih i osamdesetih išlo je nabolje s TV programom, a u kinu se moglo gledati aktualne hit i art filmove.
Jeste li ikad kartu za rasprodanu projekciju filma kupili od tapkaroša?
- Sve što se moglo, pa i kupovanje karata od preprodavača nije bilo upitno niti problem da bih gledao "Nebo nad Berlinom". Čini mi se da su tada, osamdesetih, u Zagrebu bile 24 kinodvorane.
Pamtite li svoj prvi odlazak na koncert?
- Imao sam deset godina kada me stari 1974. odvezao do Doma sportova, da vidim prvi rock koncert. Bila je to mađarska grupa Omega i Smak, genijalno!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....