Nakon što je Nicolas Puech, suvlasnik luksuzne francuske kuće Hermès, šokirao ostale nasljednike objavom kako će veliki dio svog bogatstva ostaviti svom vrtlaru, imigrantu iz Maroka, uslijedilo je novo iznenađenje: dionice koje su činile njegov imetak netragom su nestale pa je i sam na rubu siromaštva.
Zamislite da ste kao nasljednik dijela golemog bogatstva čitav život živjeli u raskoši nepojmljivoj prosječnom čovjeku, i onda, s 81 godinom, gotovo slučajno otkrili kako ste u poznim godinama ostali bez ičega, pa umjesto da lagodno uživate u starosti, morate pravdu tražiti na sudu? Ili je gore ako ste siromašni imigrant kojem se pružila prilika dobiti neočekivano nasljedstvo, no tada, samo korak do ostvarenja tog nevjerojatnog zgoditka, ipak ostanete bez ičega?
Te su dvije osobne drame, naime, u pozadini priče o nestanku osobnog bogatstva Nicolasa Puecha, suvlasnika i najvećega pojedinačnoga dioničara luksuzne francuske kuće Hermès koji je, bez legalnih nasljednika, planirao veliki dio bogatstva ostaviti svom vrtlaru, 51-godišnjem Marokancu Abderrazzacku Jadilu Butraku. Kad je u tu svrhu htio prodati svojih 5,7 posto dionica - 4,9 vlastitih te 0,8 od zaklade koju je osnovao na svoje ime, čija je ukupna vrijednost 13 milijardi eura, otkrio je da su nestale bez traga. Gdje su i što se s njima dogodilo, jesu li nekome prodane ili su vraćene unutar tvrtke koja je u većinskom vlasništvu holding tvrtke nasljednika francuskog poduzetnika Thierryja Hermèsa, Puechov odvjetnik nije mogao otkriti. A nije mogao ni dokazati da je za prijevaru odgovoran Eric Freymond, dugogodišnji financijski savjetnik 81-godišnjeg bogataša, kojeg su prijavili sudu u Ženevi. Freymond je brigu o nasljedstvu prapraunuka Thierryja Hermèsa vodio od 1998., kad je njegove dionice Hermèsa počeo prebacivati u Švicarsku banku, glavnu novčarsku ustanovu države u koju se Puech preselio zbog manjih poreza. Angažman mu je trajao do 2022. i odluke njegovog poslodavca da najveći dio svog nasljedstva ostavi vrtlaru koji se sa ženom i svoje dvoje djece marljivo brinuo o njemu tijekom pandemije covida.
‘‘Vrtlaru je novac zaista izrastao na grani‘‘, pisali su tad mediji o Puechovoj odluci koja je izazvala šok među pripadnicima "old money" bogataških krugova. Nekom siromahu, pa još k tome i imigrantu, ostaviti u naslijeđe dio tvrtke osnovane 1837., koja je postala dio francuske povijesti, činilo se bogohulnim. Freymond se činio logičnim krivcem: tijekom te 24 godine imao je otvorene ruke u upravljanju imovinom jer mu je Puech u više navrata potpisivao bjanko čekove. No, prilika ipak ne čini nužno lopova, pa je sud odbacio prijavu.
‘‘Ogromna prijevara čija je žrtva Puech ostala je neotkrivena običnim smrtnicima‘‘, gotovo pjesnički je objavio sud obrazloživši da apsolutno povjerenje koje je Freymond uživao ne znači automatski da ga je i zloupotrijebio. Uostalom, dionice nisu nestale u jednom potezu, već polako tijekom godina suptilnim financijskim transakcijama kojima je s vremenskim odmakom gotovo nemoguće ući u trag. Povjerenje koje je Freymond uživao sud je iskoristio protiv Puecha. ‘‘Vaša je krivica ako ste mu bez nadzora povjerili upravljanje tako velikim bogatstvom‘‘, njihov je zaključak.
Stoga Puechu ne preostaje drugo nego krivca tražiti dalje, i već s novim timom odvjetnika najavljuje tužbu. No, možda krivce treba tražiti sebi bliže, jer kao što je znao govoriti Hercule Poirot, legendarni detektiv iz romana Agathe Christie, počinitelj zločina se najčešće krije u obitelji.
Nicolas, čija je majka Yvonne nosila prezime Hermès, nije, naime, omiljen među članovima tog obiteljskog klana. Osim što je izdvojio svoj udio u vlasništvu tvrtke, navijao je da 2010. u vlasnički udio Hermèsa uđe obitelj Bernarda Arnaulta, vlasnika modnog konzorcija LVMH. Dapače, obitelj smatra da mu je upravo Nicolas prodao paket dionica s kojima je Arnault započeo borbu za preuzimanje tvrtke jer je smatrao kako je kući poznatoj po skupocjenim torbama Birkin i Kelly, svilenim šalovima i kožnatoj obući potrebna svježa krv. Njegova je obitelj, međutim, osmislila strategiju koja je na kraju uspjela spriječiti da Arnault preuzme tvrtku, prisilivši Puecha da odstupi s mjesta člana upravnog odbora. Pa ako su mu zamjerili što je u posao koji je u vlasništvu obitelji punih 187 godina pokušao uvesti zemljaka Francuza koji potječe iz bogate obitelji industrijalaca, kako ne bi bili ljutiti što će toliki novac otići nekom sirotom imigrantu iz Maroka.
Ne bi li bilo bolje da tih 13 milijardi eura, odnosno šest milijuna dionica podijele između sebe ojačavši tako vlastiti položaj? Ostaje za vidjeti. Nicolas, naravno, neće završiti u ubožnici jer ima vrijednih nekretnina i pokretnina koje može unovčiti. Jedini istinski gubitnik je Abderrazzack Jadil kojeg je Nicolas naumio posvojiti ne bi li mu lakše ostavio naslijeđe: on je ostao bez obećanog novca, kao i bez imanja u Marrakechu i Montreuxu vrijednih pet milijuna eura.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....