Multidisciplinarna umjetnica Nera Stipičević (42), umjetničkog imena Freeda Nera Immortelle, nedavno je predstavila novi autorski projekt: album ‘‘Rane‘‘ ili, kako ga je predstavila, soundtrack samoće, koji govori o važnosti nutrine i suočavanja sa svojim ranama. I sam naziv albuma premetaljka je njenog imena jer su joj vlastite duševne rane bile početna točka puta samoće prema autentičnosti i suočavanja sa strahovima. No, album, čije će pjesme izlaziti tijekom čitave godine, tvori i glazbenu pozadinu Nerine knjige ‘‘Cvit samoće‘‘ (dostupan u obliku QR koda unutar knjige) koja je nastavak istoimenog projekta kojim se ta umjetnica bavi već deset godina. A uživo je publika može čuti na promocijama knjige unutar programa ‘‘Pod pariškim nebom‘‘, kao i na skorašnjim koncertima u Gradskom kazalištu lutaka u Splitu te cjelovečernjem koncertu francuske šansone Voilà à la Travershe u Koprivnici.

Vaš projekt ‘‘Cvit samoće‘‘ vrlo je kompleksan, obuhvaća glazbu i kazalište, pjevate i interpretirate tekst koji i pišete. Kako je nastajao i nadograđivao se?

- Započeo je kao potreba da se izrazim u trenutku kada nisam imala dovoljno riječi da bih artikulirala svoje misli i emocije. Prvo su nastale pjesme, zatim podcast, pa koncertna predstava, nakon toga drama, odnosno knjiga s glazbom. Svaka nova forma otvorila je prostor za sljedeću. Ponekad mi se čini da se projekti sami od sebe grade, a ja sam samo kanal kroz koji dolaze na svjetlo dana. Bilo mi je važno da to bude neograničen prostor moje kreativne autentičnosti što uz sebe veže multidisciplinarnost jer emocije ne dolaze samo kroz riječi - one se mogu osjetiti kroz zvuk, glas, atmosferu. Knjiga s glazbom nastala je kao prirodan nastavak tog putovanja.

Nera Stipičević, knjiga

MARTINA KENJI

Ime projekta zvuči optimistično, no za većinu ljudi je samoća povezana s negativnim emocijama. Kako vi gledate na samoću? Bojite li je se? Zašto vas toliko okupira?

- Samoća nije nužno ni pozitivna ni negativna - ona je prostor u kojem upoznajemo sebe, a ja je volim stavljati u pozitivan kontekst jer je to moje iskustvo koje me je ojačalo. Ljudi se boje samoće jer ih suočava s onim što jesu kad su potpuno ogoljeni. No, ako naučimo biti sami sa sobom, onda nikada nismo usamljeni. Ja je ne bih nazvala ni prijateljicom ni neprijateljicom - više nekom vrstom učiteljice koju sam odabrala da se bolje upoznam.

Kada ste se osjećali najusamljenijima?

- Kad sam bila okružena pogrešnim ljudima. Usamljenost nije isto što i biti sam. To sam najviše osjetila u trenucima kad sam bila s nekim ljudima, a nisam se osjećala viđeno, odnosno bila sam nevidljiva.

Vaš tekst je dramaturški koncipiran kao dijalog između dvije žene. Što one predstavljaju, ili je to dijalog sa samom sobom?

- Taj dijalog može se čitati na nekoliko razina: kao razgovor između prijateljica, mentorice i učenice, svijesti i podsvijesti, Duše i Ega… U svakoj osobi postoje barem dvije sile koje vode unutarnje razgovore - ona koja zna istinu i ona koja se boji. Ove dvije žene predstavljaju taj unutarnji konflikt, ali i proces sazrijevanja.

Nera Stipičević s mamom

MARTINA KENJI

Spominjali ste da ste se često osjećali sputanima te da ste nekako morali izbaciti svoje misli i riječi, a da je to najmanje agresivno učiniti putem umjetnosti. Zašto ste se osjećali neshvaćenima?

- Najbolji odgovor na vaše pitanje, mislim, može se pronaći u "Cvitu samoće" - ili barem njegov dio. Podcast, pa tako i knjiga s glazbom, nije nastao iz potrebe da kreiram nešto drugačije ili napišem knjigu, već iz unutarnje potrebe da sebi pomognem pronaći smisao, da dobijem odgovore, da vrijeme dobije konture i da proniknem u svoju srž, svoju autentičnost. Kad nisam pronalazila prave riječi ili ljude koji bi ih mogli čuti, pisala sam, skladala, kreirala. Osjećaj neshvaćenosti često dolazi kad pokušavamo komunicirati s okolinom koja nema isti frekvencijski kôd kao mi. No, umjetnost ne mora tražiti dopuštenje - ona se jednostavno dogodi. U umjetnosti je sve moguće i dopušteno. Umjetnost je istodobno prostor slobode i zaštite.

Na predstavljanju knjige su vas opisali kao nesigurnu, a istodobno da dobro znate što želite. Također, djelujete krhko, no na pozornici vrlo strastveno. Tko je "prava" Nera?

- Sve od navedenog. Nitko nije samo jedno lice - druga je stvar što jedno lice češće predstavljamo okolini. Na pozornici si ogoljen, ali si istovremeno i svoje najjače ja. I ta snaga i ta nesigurnost dio su mene, ali ono što je ključno - ne dopuštam da strahovi odlučuju umjesto mene.

Nera Stipičević s tatom

MARTINA KENJI

Nedavno ste izdali novu pjesmu "Rane", s nadolazećeg albuma, soundtracka samoće "Rane", što je, kako ste ukazali, premetaljka od Nera. Od koliko pjesama se sastoji i kako je nastajao?

- Bio je to proces iscjeljenja kroz glazbu. Svaka od 12 pjesama nosi svoju priču, a zajedno čine jednu cjelinu - emocionalni put od ranjivosti do snage. Soundtrack samoće "Rane" nastaje već dugi niz godina. Prvi tragovi sežu još u 2013. godinu, kada sam prvi put boravila na umjetničkoj rezidenciji Recollects International u Parizu. Simbolično, većina glazbe i poezije nastala je u zgradi koja je nekoć bila samostan i bolnica. Ove pjesme, u novom aranžmanskom ruhu, rezultat su suradnje s umjetnicom Andreom Giordani i producentom Mirom Lesićem.

Petar Cvirn, Nera Stipičević i Mia Melcher

MARTINA KENJI

Gdje vas se može čuti?

- Na svim digitalnim platformama, a kupci knjige imat će priliku među prvima poslušati nove pjesme putem QR koda.

Gdje se može kupiti vaša knjiga?

- Knjiga je objavljena u izdanju umjetničke organizacije Soba2 i dostupna je za online prednarudžbu. Također, može se kupiti u fizičkom obliku na promocijama knjige i koncertima.