Bivša hrvatska predsjednica i članica Međunarodnog olimpijskog odbora za Gloriju je podijelila svoja iskustva s Ljetnih OI gdje je srčano navijala za naše sportaše, uživala u društvu zvijezda te otkrila kako je njezin suprug Jakov završio na X profilu poznatog komičara Jimmyja Fallona.
Moje treće Olimpijske igre (OI) kao članice Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), bile su toliko drukčije od onih prethodnih u Tokiju i Pekingu, obilježenih strogim pandemijskim restrikcijama. U Parizu smo svi bili dijelom tog spektakularnog iskustva. Cijeli je grad bio jedna velika pozornica. Mnoštvo ljudi iz svih dijelova svijeta bodrilo je svoje sportaše u raznim disciplinama i napokon se nakon dugo vremena, osjetila prava natjecateljska atmosfera kakva priliči Olimpijskim igrama. U Tokiju je na tribinama čak pisalo "cheer quietly" (navijaj potiho), što je za mene teški oksimoron. Dok ste vi gledali reklame na svojim TV ekranima, mi smo na stadionima plesali uz dance cam i pjevali francuske šansone dok su riječi prikazivane na velikim ekranima u karaoke stilu kako bi se moglo uključiti cijelo gledalište. Još i sad doma pjevušim "Aux Champs-Élysées" Joea Dassina. Nakon stotinu godina, Olimpijske igre, koje je 1896. ponovno pokrenuo legendarni Pierre de Coubertin, vratile su se u Pariz.
Najavljivane mjesecima, privukle su milijune posjetitelja u francusku prijestolnicu, a oko TV ekrana i prijenosa okupile milijarde gledatelja, gotovo polovicu svjetskog stanovništva. Igre su nadmašile sva očekivanja – prodano je rekordnih 9,5 milijuna ulaznica, više nego ikada u povijesti Olimpijskih igara. Pariz je označio novu eru Olimpijskih igara. Prve igre održane u potpunosti u skladu s reformama Olimpijske agende: mlađe, urbanije, inkluzivnije, održivije. Prve igre ikada na kojima je postignut paritet u broju sportašica i sportaša. Unatoč ponekom propustu, igre su od početka do kraja bile senzacionalne, ili kako je to rekao predsjednik MOO Thomas Bach "SEINE-zacionalne". Tijekom Olimpijskih igara u Parizu oboreni su brojni rekordi, među kojima je bio i broj prosidbi među sportašima. U Gradu ljubavi, kako Pariz često zovu, tijekom OI zaručilo se sedam parova. Osobno, ove igre pamtit ću po iznimnom uspjehu hrvatskih sportašica i sportaša, koji su osvojili sedam blistavih medalja. Iza tih uspjeha stoje svakodnevni rad, trud, odricanja, napori, bolovi, ozljede, upornost, disciplina te, iznad svega, velika ljubav prema sportu. Svatko tko se bavi sportom ili ima sportaša u obitelji, dobro zna koliko je teško postići bilo koji dobar rezultat, a pogotovo pobijediti u svjetskoj konkurenciji.
Upravo zato, sva natjecanja naših sportaša proživljavam vrlo emotivno. Nikada ništa ne radim rutinski; oduvijek sam bila i ostala strastvena navijačica, i za mene će navijanje uvijek biti životna strast. Kada gledam kako se naše sportašice i sportaši natječu na terenu, osjećam se kao da se natječe netko iz moje obitelji. Posebno sam ponosna na uspjehe predivnih, upornih i talentiranih mladih žena poput Barbare Matić, Donne Vekić, Sandre Elkasović, Lene Stojković i Sare Kolak. Kad je Tin Srbić skliznuo s preče, osjećala sam se kao da je mene pokosilo, još su mi se ruke tresle dok sam predavala medalje. Nikada nisam toliko nervozna i prestrašena kao kad gledam njihove nastupe, a posebno sam ponosna i uzbuđena kad im dijelim medalje. Neopisiv je osjećaj slušati hrvatsku himnu, s rukom na srcu, dok se hrvatska zastava ponosno diže u čast novog uspjeha hrvatskog sporta. U Parizu sam pobliže upoznala naše sportašice i sportaše i provodila s njima puno više vremena nego za prethodnih Olimpijskih igara. Zajedno smo se veselili svakom uspjehu, ili pak tješili jedni druge, proslavili rođendan Valenta Sinkovića… U tih nekoliko tjedana, bilo je i iznimno teških trenutaka, o kojima ne želim govoriti, niti ih se sjećati, jer sve je dobro što se dobro svrši. No, unatoč stresu i dubokom emocionalnom proživljavanju, iza svega ostaje toplina osjećaja zajedništva: pokazalo se koliko brinemo jedni o drugima, kako smo prava velika obitelj.
Iako sam u Pariz stigla kao članica MOO-a i imala brdo posla, trudila sam se biti prisutna na svakom nastupu naših sportaša. Ipak je to poseban osjećaj kada znaš da te u publici netko tvoj bodri, a još posebniji kad u moru natjecatelja bodriš upravo svoje sportaše. Velika natjecanja imaju svoje prednosti, ali i nedostatke. Organizacijske poteškoće nešto su s čime se suočavate na dnevnoj bazi kad je riječ o natjecanjima takvog opsega i kapaciteta. Upravo sam stigla na rukometnu utakmicu sa Švedskom, koja je sama po sebi bila za kidati živce, kad me je nazvala Nikolina da imaju velik problem jer ne mogu naći karte za finale u ženskom tenisu, a iz cijele Hrvatske dolaze navijači podržati Donnu. Uhvatila sam se mobitela i zvala Jakova, koji je srećom još bio u hotelu. Poslala sam ga ode kupiti sve karte koje MOO još ima na raspolaganju. Javio se da su ostale još 22 karte, da svaki član ima pravo na četiri, ali ih je on natjerao da mu prodaju sve 22 karte, samo treba broj moje kreditne kartice. Hm... dati suprugu broj kreditne kartice... opasan biznis, ali sve za Donnu i naše! Nastavila sam nazivati dalje gotovo cijelo poslijepodne te smo uspjeli dobiti sve karte koje su još bile ostale na raspolaganju bilo kome. Čak je i NBC uskočio s dijelom svojih karata.
Često me u MOO pitaju koja je tajna naših uspjeha, je li nam sport u genima? Držim da je razlog tomu prije svega naše strastveno srce i snažna volja, ali i činjenica da je sport kod nas uvijek bio dostupan svima – košarka, nogomet i mnogi drugi sportovi igrali su se na "ulici". To treba tako i nastaviti. Jedan od razloga zašto sam se uključila u rad MOO upravo je to što želim dati svoj doprinos kako bismo sport učinili dostupnim svima, te omogućili što većem broju djece u Hrvatskoj i diljem svijeta da se bave sportom, ne samo rekreativno, već i natjecateljski. Uvođenje što više tjelovježbe u škole bitno je ne samo za fizičko, već i za mentalno zdravlje i općenito za ostvarivanje ciljeva u životu. Moramo ulagati ne samo u infrastrukturu, već prije svega u ljude: u našu djecu i sve one koji s njima rade, prije svega trenere, sportske klubove i saveze. Sport je doista jedna od najvažnijih hrvatskih karakteristika, uz ljepotu i kulturnu baštinu naše predivne zemlje, po kojoj nas svijet prepoznaje.
U Pariz sam doputovala tjedan dana prije početka natjecanja, zbog trodnevne sjednice Međunarodnog olimpijskog odbora, tako da je moj boravak od početka bio intenzivno radni. Tijekom tri dana bili smo zatvoreni u kongresnom centru, radili po cijele dane, samo s kratkom pauzom za ručak, a Gianni Infantino, koji sjedi do mene u MOO, i ja dobro smo se napričali. Među ostalim, odlučili smo Zimske olimpijske igre dodijeliti francuskim Alpama 2030. i Salt Lake Cityju 2034., a prve e-Sportske olimpijske igre Saudijskoj Arabiji. Nakon toga, na poziv francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i predsjednika MOO-a Thomasa Bacha, sudjelovala sam na prvom summitu "Sport za održivi razvoj" (#Sport4SD), kojim se želi potaknuti i ubrzati doprinos sporta ciljevima održivog razvoja Ujedinjenih naroda do 2030. Grandiozan skup okupio je petstotinjak sudionika, od šefova država i vlada, čelnika međunarodnih organizacija i javnih banaka, do članova Olimpijskog pokreta, društveno angažiranih sportaša, predstavnika civilnog društva i mladih. Rezultat je ambiciozan Pariški sporazum za sport i održivi razvoj, koji se temelji na pet glavnih prioriteta: edukacija i zapošljavanje, zdravlje i prehrana, jednakost i uključenost, financiranje i mjerenje utjecaja, te održivost i nasljeđe.
Summitu je uslijedila veličanstvena predsjednička večera pod staklenim krovom piramide muzeja Louvre i zvjezdanim nebom Pariza, na kojoj sam imala čast sjediti između Katarine Witt i Nadie Comaneci, dviju heroina mojega djetinjstva. Predivne, pametne, duhovite, snažne žene, obje su zahvaljujući sportu i svom ogromnom trudu postigle sjajne sportske i životne uspjehe i utjecale na živote mnogih djevojčica i žena, pogotovo onih u Istočnom bloku, pod režimom Ceausescua u Rumunjskoj ili sovjetske prevlasti u Istočnoj Njemačkoj prije pada Berlinskog zida. Svečanost otvorenja na rijeci Seini bila je spektakularna, povezujući sport s povijesnom kulturnom baštinom Pariza. Otvorenje je dokazalo kako Pariz ne prestaje biti "prijestolnica svjetla", "umjetničko i modno središte svijeta" ili "najromantičniji grad na svijetu".
S pogledom na njegov simbol – Eiffelov toranj – kao na dlanu, premda mokri do kože, uživali smo u svečanosti koja je pokazala moć Pariza kao jednog od najstarijih svjetskih središta. Omotala sam oko sebe pet kišnih kabanica, što mi nije puno pomoglo, a sa španjolskom kraljicom Letizijom našalila sam se kako je šteta vremena što smo ga uopće potrošile na frizure, jer na sreću nama nikakvo nevrijeme ne može pokvariti raspoloženje. Nezadovoljnici će uvijek naći temu za žaljenje ili još gore, samosažaljenje. Hvala Bogu, "ne igram" u tom timu. Dok smo gledali senzacionalne glazbene izvedbe Lady Gage, Aye Nakamure i Celine Dion, koje su nosile kreacije Marije Grazie Chiuri, ja sam smišljala kako "upristojiti" preveliko službeno odijelo muškog kroja koje sam kao članica MOO morala nositi na dodjelama medalja, a kojega su neki hrvatski mediji, na moje iskreno čuđenje, nahvalili kao primjer "elegancije". Nisam se toliko napeglala u zadnjih nekoliko godina, koliko sam vremena potrošila na peglanje tog odijela. Prijatelj se našalio sa mnom poslavši mi fotku žene koja u punoj spremi ulijeće u more s daskom za peglanje pod rukom, naslovljenu "Ironwoman". Poznato je kako je LVMH – carstvo Bernarda Arnaulta platilo 150 milijuna eura kao jedan od glavnih sponzora OI, pa je tako Sephora podržavala štafetu baklje, draguljar Chaumet dizajnirao olimpijske i paraolimpijske medalje (s komadom željeza Eiffelova tornja), Berluti odjenuo francuske reprezentativce, Dior oblačio zvijezde otvorenja, a u Louis Vuittonu su izrađeni luksuzni poslužavnici, kao i odjeća djevojaka i mladića koji su ih nosili.
To im se ulaganje očito višestruko isplatio, jer su već tijekom prvog tjedna OI, prema podacima digitalnog analitičara Captify pretrage za LVMH skočile su za 43 posto u SAD-u. Dakle tijekom Olimpijskih igara, kojima je jedan od glavnih sponzora najveći koncern modne industrije u svijetu, moje kolegice i ja, kao članice MOO-a nosile smo "korporativni look", izumro u prošlom stoljeću, jednako kao i mišljenje da je strastveno navijanje privilegija samo određenih skupina. Ja sam ponosna što sam žena, želim izgledati kao žena i ne sramim se svojih osjećaja, pa ni navijačkih. Jednako kao ni na primjer pripadnice britanske kraljevske obitelji Kate Middleton ili vojvotkinja Sophie. Svašta se u Parizu moglo naučiti i o navijanju: kako se ne posustaje kad tvoji gube, već tada moraš uprijeti najjače. I dok su francuski sportaši gubili na terenu, na tribinama se orila Marseljeza. Još me i danas prepoznaju na ulicama, ne samo Pariza, po iskrenom navijanju za naše sportaše. Bez obzira na činjenicu da sam već toliko puta imala priliku uživo gledati i bodriti naše sportaše, uvijek me obuzme isti osjećaj ponosa, nervoze i ljubavi prema domovini. Tog se sportskog duha i ponašanja na tribinama ne mislim odreći nikada.
Štoviše, navijanje je sada "in", u modi. Macron i ja na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2018. bili smo u tom smislu svojevrsni pioniri. U Parizu sam na tribinama gledala i mnoge "okrunjene glave" kako u bojama ili dresovima svoje reprezentacije strasno navijaju: viču, skaču, bodre, ljute se, vesele, pa i plaču. Među navijačima u gledalištu među nama bile su i holivudske zvijezde poput Natalie Portman, Ryana Goslinga i Eve Mendes. Jakov je, zahvaljujući svom stasu i crveno-bijelom dresu hrvatske olimpijske reprezentacije, ostao zabilježen na mnogim profilima, pa tako i na X-profilu glasovitog američkog glumca, komičara i voditelja Jimmyja Fallona. Međutim, umrla sam od smijeha kad ga je vozač taksija, u koji smo uskočili u kasnim noćnim satima nakon finala u košarci, Jakova zamijenio za stasitog hrvatskog vaterpolista čije su fotke doista postale viralne. Pariz je u tih nekoliko tjedana bio i domaćin nekoliko prestižnih događanja poput gala večere u organizaciji World Foruma s Nadiom Comaneci, Gregom Louganisom, Ianom Thorpeom, Arsènom Wengerom, Nicole Kidman, Octavijom Spencer i Sharon Stone, kojoj sam riješila akreditaciju za finale teniskog meča sjajnog Novaka Đokovića. No, te večeri otišla sam u Hrvatsku kuću, jer ništa se ne može usporediti sa srećom naše Donne po osvajanju olimpijske medalje i slavljem koje je uslijedilo. Bila je to večer za pamćenje, a atmosfera takva da je vrijedilo propustiti gala prijem s uzvanicima zvučnih imena. Na kraju svakog dana zajedno sa svojom olimpijskom asistenticom prolazila bih raspored službenih događanja i prijema na kojima sam morala biti sljedećeg dana, a bilo ih je doista puno. Međutim, podvizi hrvatskih sportaša u potpunosti su ponekad mijenjali moj raspored, kako bi im se pridružila u Hrvatskoj kući. To su uspomene kojih se sjećaš cijeli život i ne bih ih mijenjala ni za što. "Markirala" sam i privatno razgledavanje i luksuzni prijem u veličanstvenom Versaillesu u korist druženja s našim sportašima Sve su to predivni, ambiciozni, dragi mladi ljudi. Posebno me je dirnulo i razveselilo što se drže zajedno i bodre jedni druge. Pokazali su obiteljski duh, kojim se može pohvaliti malo koja nacija. Barbaru Matić sam upoznala još na početku svojega mandata na susretu s mladim talentiranim ljudima u Splitu, kojega je organizirao moj prijatelj i tadašnji savjetnik Andro, a Saru Kolak ugostila sam na Pantovčaku 2016., zajedno s Thomasom Bachom. Tijekom cijelog mandata podržavala sam naše sportašice i sportaše, ne samo na borilištima, nego i kontinuirano zagovarala dostupnost sporta za sve i potrebu ulaganja u sport. Pravo je zadovoljstvo vidjeti kako su se godine i godine njihova truda isplatile, a još veća sreća sto sam sada u svojstvu svoje nove funkcije mogla uživo svjedočiti tim uspjesima.
Naposljetku, moram zahvaliti svima koji su dali svoj doprinos Pariškim olimpijskim igrama, a posebno mojoj asistentici Myriam Sanchez Kitić i svim ostalim volonterima. Posebno zahvala i pohvala ide i francuskim policajcima i snagama reda, koji su u uvjetima mogućnosti velike sigurnosne ugroze, bili nevjerojatno ljubazni, nasmiješeno su pozdravljali i odzdravljali, strpljivo odgovarali na svako pitanje, a mnogi od njih su tražili i hrvatski olimpijski pin. Veliku zahvalu i ovom prigodom upućujem djelatnicima hrvatskog veleposlanstva u Parizu, na čelu s privremenom otpravnicom poslova dr.sc. Senkom Burić, koja je tijekom Olimpijskih igara pokazala sjajan primjer kako treba raditi hrvatska diplomacija.
Pariz 2024. označio je kraj XXXIII. Olimpijade i predao olimpijsku zastavu Los Angelesu, čime je započela XXXIV. Olimpijada, koja će kulminirati Olimpijskim igrama 2028. Nakon više od tri tjedna Olimpijske dijete (juri s jednog kraja Pariza na drugi, bez vremena za ručak i večeru, navijaj iz petnih žila, ignoriraj junk food pun šećera i trans masti koji se nudi na borilištima, pobacaj stvari van iz mini bara i preživljavaj na običnom jogurtu s chia sjemenkama i bobičastom voću, orasima, konzervama jadranskih sardina u maslinovom ulju – ono kad se ljudi koji me vide u zračnoj luci sa silnom prtljagom pitaju što to sve teglim… – te milosti hiperljubaznog tima iz Hrvatske kuće koji te s vremena na vrijeme dobro nahrani), neke tri do četiri kile lakša, nisam mogla dočekati punjene paprike koje su me čekale već u vozilu po slijetanju u Zagrebu. Svugdje pođi, uvijek kući dođi!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....