Zagrebački glumac igra u dva filma koja će se prikazati na otvorenju skorašnjeg filmskog festivala u Puli, a za Gloriju govori o svojoj zaluđenosti planinarenjem i pohodu na Visoke Tatre te otkriva da mu je lijepo biti u vezi s Lovorkom Sršen i provoditi vrijeme kod kuće.
Sa zagrebačkim glumcem Jankom Popovićem Volarićem (44) razgovarali smo uoči njegovog pohoda na Visoke Tatre u Slovačkoj i Poljskoj. Planinarenje mu je hobi već nekoliko godina, zbog čega je vjerojatnije da ćete ga sresti na Medvednici, Velebitu ili Papuku nego na ulici.
"Shvatio sam da me hodanje i bicikliranje po prirodi najbrže oslobađaju od stresa, čine me sretnijim. Volim hodati sam, nemam neke velike planinarske ambicije, ali sam ipak nedavno pohađao školu Planinarskog društva Grafičar. Dobio sam i diplomu i to mi je jedna od najdražih do sada. Škola je trajala dva i pol mjeseca, obišli smo naše brojne planine, a učio sam o meteorologiji, spašavanju, speleologiji... Sve ono što bi moglo zatrebati jednom planinaru", kaže Janko, koji se veseli odlasku na Karpate, nešto zahtjevnijem terenu od onih koje je dosad prošao. Tu bi, kaže, napokon mogao sresti i medvjeda.
"Planinari kažu da na jednoj stazi postoji skoro stopostotna mogućnost da se to dogodi. Još nijednom nisam sreo medvjeda u svojim usponima, a kako često hodam po Gorskom kotaru, pitao sam Gorane što učiniti ako se s njime nađem "oči u oči" i dobio sam puno raznih, uglavnom kontradiktornih savjeta. Primjerice - trči, nemoj trčati, viči, nemoj vikati, maši rukama, nemoj mahati... Tako da planiram sve to isprobati kada ga sretnem", kaže Janko, priznajući da bi mu bilo drago da medvjed za njega zauvijek ostane samo neko mitsko biće.
Nakon povratka iz Visokih Tatri, gdje mu je, kaže, bilo senzacionalno i iznad svih očekivanja, glumac ponovno pakira torbe i kreće u Pulu. Naime, dva filma u kojima glumi bit će prikazana na otvorenju filmskog festivala u Puli 11. srpnja. ‘‘Šlager‘‘ Nevija Marasovića premijerno će se prikazati prije službenog otvorenja u Istarskom narodnom kazalištu, a nakon svečane ceremonije u pulskoj Areni bit će svjetska premijera filma ‘‘Svemu dođe kraj‘‘ redatelja Rajka Grlića. Prvi je romantična drama o bivšem ljubavnom paru, filmskim redateljima koji se nalaze nakon deset godina od prekida kako bi napisali scenarij o svojoj vezi. Riječ je o komornom ljubavnom filmu u kojem igraju samo Janko i Lana Barić - oni su i koscenaristi uz redatelja Nevija Marasovića koji je s Jankom i Irom Cecić i producent filma.
"Rad na "Šlageru" bio je sličan principu rada koji smo iskusili prije deset godina na filmu "Vis a Vis", čista sloboda, radili smo što smo i kada smo htjeli, odlazili u Gorski kotar i pisali scenarij, uglavnom jedna lijepa priča koja je nastala iz prijateljstva i ljubavi prema filmu. Sami smo ga financirali, tek uz pomoć HAVC-a u postprodukciji, nitko nam nije visio nad glavom, a to je sloboda koja je rijetka u filmskom svijetu. Iako sam zbog filma otvorio producentsku kuću, teško da bismo oko organizacije bilo što napravili da nam nije pomogla slovenska producentica Ira Cecić, posebno s obzirom na to da se najveći dio snimao na Bledu. Ekipa je bila mala, možda nas je bilo sve zajedno osmero, nismo imali ni kostimografe ni šminkere, snimali smo u svojoj odjeći, a ja sam zbog uloge pet mjeseci puštao bradu i kosu. Jedno divno, opuštajuće iskustvo", govori Janko Popović Volarić. To je, kaže, zapravo ljubavni film, o susretu bivših partnera o kakvom mnogi ponekad razmišljaju. Bivšim vezama kakve smo svi imali i pitamo se što bi se dogodilo pri ponovnom susretu.
"Oduvijek sam htio raditi takav film, o odnosu muškarca i žene, i sada mi se ta želja ostvarila. Sretni smo kako je sve ispalo, a nadamo se da će biti i publika", kaže glumac, koji je jednako oduševljen i radom na filmu Rajka Grlića, nastalom prema elementima Krležinog romana ‘‘Na rubu pameti‘‘. Scenarij je s Grlićem napisao njegov stalni suradnik, novinar i pisac Ante Tomić, a u fokusu je odvjetnik Maks Pintar. Igra ga Živko Anočić, koji si život zakomplicira kada moćniku kojeg je oslobodio u slučaju ubojstva kasnije u pijanom stanju kaže da je hladnokrvni ubojica. Janko igra njegovog najboljeg prijatelja i kaže da mu je snimanje zajedničkih scena sa Živkom bio čisti gušt.
"Imali smo, ja ih pretenciozno zovem, "šahovske scene", samo nas dvojica za stolom, samo glumačka igra, oči i tekst. Snimanje tih scena bio mi je čisti praznik. To nam je prva suradnja, kao i što mi je to prvi film s Rajkom Grlićem. Divno je raditi s takvim režiserom, baš jedno jako lijepo iskustvo, jako je smiren, osjeti se to ogromno iskustvo, ugodan, brz i zna što hoće", kaže Janko.
Danas uživa u snimanju filmova po svom guštu, no njegovi počeci bili su sasvim drugačiji. Kako je sa samo 18 godina postao tata, život mu se u potpunosti preokrenuo. Nakon završene srednje grafičke škole, kada su njegovi prijatelji kretali u život i provodili se, Janko se zaposlio kao grafičar u novinama, a radio je i knjige za izdavačku kuću Jesenski i Turk. Akademiju je upisao tek s 24, a nakon druge godine studija počeo je snimati sapunice.
"Išao sam iz sapunice u sapunicu i to je bilo vrlo naporno. No, danas s nostalgijom gledam na to vrijeme jer mi je donijelo i puno lijepoga. Moja prva sapunica bila je ‘‘Obični ljudi‘‘ gdje su kao redatelji radili Branko Ivanda i njegov sin Nikola. Branko me uzeo pod svoje i naučio me mnogo toga, a s Nikolom sam postao prijatelj. Snimalo se puno i na autentičnim lokacijama, primjerice ‘‘Ratkajeve‘‘ u Kumrovcu, ‘‘Najbolje godine‘‘ i ‘‘Larin izbor‘‘ na Žumberku. A kada nisam radio, slobodno vrijeme provodio sam sa sinom Davidom. Danas je on odrastao čovjek, zaposlio se, radi kao ton majstor i sada mogu imati više vremena za sebe, iako smo, naravno, i dalje vrlo bliski. Samo što se sada viđamo kad on za to ulovi vremena, a ne više ja", govori Janko.
Nakon četiri godine u sapunicama, poziv Dalibora Matanića 2010. za ulogu u filmu ‘‘Majka asfalta‘‘ stigao mu je kao melem. To mu je bilo prvo iskustvo u velikoj filmskoj produkciji koje mu je diglo samopouzdanje i otvorilo put prema drugim filmskim projektima. S Matanićem je još snimio film ‘‘Egzorcist‘‘, s njim je radio i istoimenu predstavu u pulskom kazalištu INK te predstavu "Thelma&Louise", s Marasovićem je snimio pet filmova, radio je s Ivanom Salajem, Ivanom Goranom Vitezom, snimio je film i nekoliko serija u Srbiji, film u Češkoj, radio u kazalištima diljem Hrvatske...
I koliko god je Janko pričljiv o poslu, toliko je zatvoren kada je riječ o njegovom privatnom životu. Iza sebe ima jedan brak, nekoliko ozbiljnih veza, a koliko je poznato, već je tri godine u ljubavi s producenticom i glazbenicom Lovorkom Sršen. Zajedno su snimljeni nekoliko puta, pratila ga je i na prošlogodišnjem pulskom festivalu, ali tu ljubavnu priču čuva samo za sebe. Kaže da se previše puta opekao razotkrivajući svoju intimu i da to više ne želi ponoviti. "Nas dvoje živimo lijepo, sretno i mirno. Uživam, divno mi je i ničime to ne želim pokvariti - kaže Janko Popović Volarić.
A ljubav mu je najvažnija jer kaže kako je veliki emotivac. "Volim biti u vezi i što sam stariji, sve više volim biti doma. Volim kuhati, a najdraže jelo mi je goveđa juha s domaćim rezancima koju radim stvarno jako dobro. Volim čitati knjige, gledati filmove, serije, dokumentarce... Jer do prije nekoliko godina imao sam tempo u kojem zapravo nisam imao privatni život. U slobodno vrijeme posvetio bih se sinu, povremeno izlazio, loše spavao i to je bilo to. Pokojni Radko Polič, svjestan da je već prilično bolestan, na snimanju Marasovićevog filma ‘‘Pamtim samo sretne dane‘‘ održao mi je predavanje, a to je ukratko - da ta naša predivna profesija nije baš sve u životu, da se više od pola premijera sada ne sjeća, a zbog posla je zapustio privatni život i obitelj i sada sjedi sam u malom stanu u Ljubljani", govori Janko Popović Volarić, koji se nedavno, nakon osam godina stalnog angažmana, oprostio sa zagrebačkim Kazalištem lutaka. Sada kada mu je sin odrastao i radi želi konačno vidjeti što to znači biti slobodan umjetnik. Ovih dana završio je i snimanje knjige "Neispričane priče" iz pera Rajka Grlića koja će izaći u audio verziji i to je bio prilično zahtjevan posao jer je riječ o dijelu napisanom na više od 400 stranica.
"Uživam upravljati svojim vremenom i bilo bi divno da snimam, primjerice dva filma godišnje ili jednu kraću seriju i jednu, dvije predstave. To je tempo koji je većini glumaca kod nas nedosanjani san. Naravno, svako malo me ulovi malo strah hoće li biti posla, ali se na kraju uvijek nešto posloži", govori Janko. No, nameće se logično pitanje kako s ležernijim pristupom poslu i nesigurnom egzistencijom osigurati novac potreban za svakodnevni život. "Naravno da mi je novac važan jer se trebaju plaćati računi. U ovom trenutku o tome ne moram brinuti, ali dobro znam kako je živjeti u financijskoj stisci. Odrastao sam samo s mamom, otac mi je umro kada mi je bilo 13 godina, a kako mi je mama bila književna prevoditeljica, novca nikad nije bilo u izobilju", prisjeća se glumac kojem su najveća strast putovanja. S Marasovićevim filmovima ‘‘Vis a Vis‘‘ i ‘‘Comic Sans‘‘ obišao je pola svijeta, uključujući Indiju i Egipat. Prošle godine privatno je proputovao Škotsku, a nedavno je bio i u Japanu. S Marasovićem se upustio i u neke lude avanture, dva puta su biciklima iz Zagreba otišli u Split, a onda se Janko ohrabrio pa se biciklom prije dvije godine uputio u Beograd na snimanje serije "Čudne ljubavi" Nikole Koje.
"Nevio me prije desetak godina pozvao da mu se pridružim u bicikliranju do Splita i rekoh - zašto ne. Bili smo bitno mlađi i ta avantura, iako smo vozili po jakom suncu i preko Velebita, bila mi je bitno lakša nego kad smo prije dvije godine ponovili tu rutu, a onda sam dva tjedna kasnije sam krenuo i prema Beogradu. U početku sam se proklinjao jer sam vozio po državnoj cesti s gustim prometom. Onda sam nekako ulovio ritam pa mi je vožnja ispala čisto ugodna, meditacija u pokretu. No, kada sam stigao u Beograd, bolio me svaki mišić na tijelu još danima. Vratio sam se, naravno, avionom", kaže Popović Volarić. A na pitanje smeta li ga kada ga ljudi prepoznaju na ulici, kaže da mu "estradna" slava koju su mu donijele sapunice, kao i TV show ‘‘Supertalent‘‘, gdje je četiri godine bio član žirija, nikako ne odgovaraju. "Tijekom ‘‘Supertalenta‘‘ i razdoblja sapunica događala se neka histerija koju sam već pomalo zaboravio. Nemam ništa protiv da me netko zaustavi na ulici i prokomentira neki moj film ili ulogu, ali samo da bi se fotkali sa mnom jer sam dio nekog showa, u tome se ne osjećam najbolje. Zato sam sretan što sam sada uplovio u mirniji i ispunjeniji period života", zaključuje.
Snimljeno u salonu Calligaris, Zagreb