Glumice govore o povezanosti koja je nadživjela set ‘Kumova‘, novoj predstavi ‘Solo u dvoje‘, ljubavi, krhkosti i životu između Splita i Zagreba.
Prije pet godina spojila ih je hit-serija "Kumovi", a poslovna suradnja ubrzo je prerasla u iskreno prijateljstvo koje danas njeguju i izvan seta. Glumice Ana Uršula Najev (29) i Petra Kraljev (37) ponovno dijele pozornicu, ovoga puta u predstavi "Solo u dvoje", koju je režirao Borko Perić, a autorski je potpisuje Igor Weidlich. Najnovija je to predstava B GLAD produkcije koja je premijernu izvedbu imala početkom srpnja na kazališnom festivalu Teatar uz more u Splitu, dok onu zagrebačku očekujemo 7. listopada u Kinu SC. U njoj tumače dvije žene koje se, svaka na svoj način, bore s usamljenošću, nesigurnostima i potragom za bliskošću, dok kroz humor progovaraju o temama koje su mnogima itekako poznate. Baš kao i njihove junakinje, i razgovor s njima brzo nadilazi temu glume. Za Gloriju otvoreno govore o prijateljstvu koje su izgradile tijekom godina, ljubavi, izazovima odnosa u vremenu površnih povezanosti, ranjivosti koju često skrivamo iza prividne snage te zašto vjeruju da su upravo iskrenost i međusobna podrška najvažniji temelj svakog odnosa.
Čime su vas osvojile uloge u predstavi "Solo u dvoje"?
Ana Uršula: Već na prvoj čitaćoj probi osjetilo se da će ovo biti jako zabavan proces. Posebno me razveselilo to što predstavu radim s Petrom, Filipom Detelićem i Borkom Perićem, jer se već dobro poznajemo i vjerujemo jedni drugima. Ujedno obje izlazimo iz uloga na koje je publika navikla u "Kumovima", što nam je bilo posebno izazovno. Valerija, koju igram, potpuna je suprotnost Danijeli. Ona je impulzivna, nepredvidiva i pomalo ekscentrična, a upravo me ta njezina zaigranost glumački najviše privukla. Najviše me osvojila istinitost teksta. Ispod humora kriju se teme koje su svima bliske - usamljenost, potreba za ljubavlju i potraga za vlastitom vrijednošću. Snaga predstave je u tome što nas podsjeća koliko je važno prihvatiti sebe i dopustiti si biti ranjiv.
Petra: Moj lik Danijele je primjer današnjeg društva. Predstava govori o dvije emocionalno izgubljene žene i muškarcima koji ulaze u život jedne od njih - Valerije, koju igra Ana Uršula. Danijela je po struci psihologinja, piše knjige za samopomoć i pokušava pomoći prijateljici da pronađe sebe i ponovno se vrati na pravi put. Zanimljivo je da ljudi koji često govore o samopomoći i daju savjete drugima nerijetko i sami vode vrlo kaotičan život.
Kako izgleda kad se dvije temperamentne Splićanke nađu zajedno na pozornici?
Ana Uršula: Jedan kreativni kaos - u najboljem mogućem smislu. S nama dvjema nikad nije dosadno. Puno je energije, smijeha i ideja, a premalo vremena za sve što bismo htjele. Pozornicu smo dijelile i u predstavi "Rulet", pa je naša glumačka kemija već dobro uigrana. Iza nas je vrlo intenzivno razdoblje snimanja, proba i predstava, a upravo nam međusobno razumijevanje i podrška najviše pomažu da sve iznesemo.
Vaše junakinje su zapravo usamljene, a djeluju snažno, možete li se poistovjetiti s njima?
Ana Uršula: Na društvenim mrežama svi izgledamo kao da živimo savršen život, pa se lako dogodi da povjerujemo kako smo jedini koji se ponekad osjećaju izgubljeno ili usamljeno. A istina je zapravo potpuno suprotna. Naše junakinje su puno usamljenije nego što bi to ikada priznale - i upravo zato toliko grčevito pokušavaju ostaviti dojam da sve drže pod kontrolom, svaka na svoj način. Iskreno, mogu se poistovjetiti s time. Iz vlastitog iskustva znam da sam u trenucima kada sam izvana djelovala najjače i najnedodirljivije često zapravo bila najranjivija.
Predstava je puna humora, ali skriva i ozbiljna pitanja. Što vas je najviše pogodilo između redaka?
Petra: Moj lik ne želi uspostaviti pravu komunikaciju. Ne voli pričati o sebi, izbjegava teme koje se tiču nje i uvijek nekako promijeni razgovor. Čak ni druge ne pita kako su, možda baš zato što se boji da bi netko isto pitanje mogao postaviti njoj.
Ana Uršula: Posebno me fascinira koliko vješto ljudi skrivaju ono što ih stvarno boli. Kao i u životu, smijeh i trivijalnosti često koristimo kao način da lakše podnesemo ono što ne znamo izgovoriti. Humor zaista liječi, ali ponekad postane samo flaster. Lakše je zatrpati se obavezama, pronaći distrakciju ili skrenuti misli nego se iskreno zapitati što nas zapravo boli. Češće liječimo posljedice nego uzroke, a do njih nije lako doći jer traže iskrenost prema sebi.
Kakve ste karakterno?
Petra: Uršula i ja smo potpuna suprotnost. Ona živi po principu: "Ne brini, sve će biti u redu." I ono što govori, zaista i primjenjuje u životu. Od nje učim da ne moramo uvijek sve riješiti odmah, sve kontrolirati i da nekad treba pustiti da stvari idu svojim tijekom. Ja, s druge strane, volim imati kontrolu i teško puštam stvari. S vremenom sam naučila da nas pretjerana potreba za kontrolom samo opterećuje i da je važno raditi na sebi. Puno toga sam osvijestila i prihvatila - i lijepe i teške dijelove sebe. Ne vjerujem u to da ljude treba gledati crno-bijelo, jer svi imamo svoju paletu boja, a meni je važno prihvatiti cijelu. Ona je osoba kod koje nema nikakvog pretvaranja. Ne postoji taj neki "lažni" sloj - kod nje je sve otvoreno i iskreno. Ono što vidiš, to i dobiješ. Sve je na stolu, jednostavno i autentično.
Ana Uršula: Petra je jako tiha, mirna i povučena osoba. Šalim se, naravno - Petra je pravi veseli uragan. Nekad je klupko sreće, a nekad tempirana bomba, ali iza te silne energije, britkog humora i tog njezinog "inspektorskog" uma krije se ogromno srce, pjesnička duša i bezbroj talenata i svjetova koje većina ljudi i ne primijeti. A teme naših razgovora kreću se od astrofizike, reinkarnacije i trauma iz djetinjstva pa sve do omekšivača za odjeću i pitanja gdje je najbolja janjetina.
Čime se uspijevate izbaciti iz takta?
Ana Uršula: Već dugo zajedno radimo i dobro se nadopunjujemo. Što se tiče svađa, kad bismo gledali statistički, s obzirom na količinu vremena koje provodimo zajedno, to je za dvije Splićanke sramotno mala brojka. Doduše, netko sa strane možda bi pomislio da se svađamo kad bi slušao naše parlaonice gdje svaka vuče na svoju stranu, što glasnije, naravno. Ali obje smo odrasle u okruženju gdje je to potpuno normalno, čak bi rekla i nužno za začiniti druženje.
Kakav vam je tempo, jeste li usporile barem tijekom ljeta?
Petra: Radim jako puno. Već pet godina živim u istom tempu - snimanja, predstave, premijere i novi projekti. Ove godine imam dvije premijere plus još dva nova projekta, a uz to nastavljam sa snimanjem. Iskreno, tijelo već govori da treba stati, ali teško je pronaći vrijeme za pravi odmor. Jedan dan ili pola dana slobodno nije dovoljno nakon ovakvog ritma. Voljela bih imati barem dva tjedna godišnjeg odmora, ali u ovoj fazi to je gotovo nemoguće. Moj dan često počinje u pola pet ujutro, a završava tek navečer - dođem kući, pojedem nešto i jednostavno se ugasim.
Ana Uršula: Intenzivno je, ali baš onakvo ljeto kakvo volim. Nakon premijere predstave "Solo u dvoje" slijedi koncert "For Amy", zatim predstave i koncerti s Black Coffeejem, a u kolovozu počinju pripreme za mjuzikl "Galeb i ja", čijoj se premijeri posebno veselim. Cijelo ljeto bit će ispunjeno pozornicom, glazbom i probama. Nakon ovakvog ritma najviše se veselim jednostavnim stvarima - druženju s najmilijima, pašteti na plaži, zalascima sunca te danima bez rasporeda i noćima bez plana.
Petra, ima li vaš partner Sandro Gotal razumijevanja za vaš posao koji je, kako kažete, kaotičan?
Petra: On je bivši sportaš i ovo mu je prvi pravi susret s mojim svijetom. Kao i većina ljudi, mislio je da je gluma puno glamuroznija nego što zapravo jest. Tek kada je vidio koliko taj posao traži - duga snimanja, probe i to da me često nema kod kuće - shvatio je kako to stvarno izgleda. Velika mi je podrška i ima puno razumijevanja, iako mu neke stvari još uvijek nisu sasvim jasne. Primjerice, kada sam razočarana zbog uloge koju nisam dobila, teško mu je razumjeti koliko je ovaj posao emotivan i koliko nam neke stvari znače. Vjerujem da će se s vremenom na sve naviknuti. Ako je odnos kvalitetan, onda se ljudi prilagode i prihvate tempo, odricanja i izazove koje ovaj posao nosi.
Koliko ste dugo zajedno?
Petra: Skoro dvije godine smo zajedno i vrlo brzo smo, na njegovu inicijativu, počeli živjeti zajedno. Prije toga sam gotovo uvijek bila u vezama na daljinu, pa mi je ovo bilo potpuno novo iskustvo. On je rekao da ne zna biti u vezi na daljinu, a ja da ne znam kako izgleda ona koja nije takva - i odlučili smo probati. Pokazalo se da je to bila odlična odluka. Lijepo je dijeliti svakodnevicu i graditi odnos kroz male, obične stvari. O braku i obitelji, naravno, razgovaramo, ali trenutno nam je najvažnije izgraditi čvrst temelj. Ne vidim smisao u žurbi - već živimo zajedno, dijelimo obveze i gradimo zajednički život. Vjenčanje je lijepa stvar, ali meni je ipak najvažnije ono što ljudi stvarno žive.
Postoji li neka ljubavna lekcija koju ste naučile na teži način?
Ana Uršula: Najvažnija lekcija o ljubavi je da ona nikad nije destruktivna, nego konstruktivna. Voljeti nekoga ne znači i nositi odgovornost za njegov život i gubiti sebe. Zbog toga sam se više puta zapitala je li nešto što sam nazivala ljubavlju doista bila ljubav ili možda neka moja projekcija, iluzija ili potreba. Ponekad i nismo zaljubljeni u osobu, nego u sliku koju smo o njoj stvorili ili u osjećaj koji ta osoba budi u nama. Možda je upravo jedna od najtežih, ali i najljepših lekcija - prihvatiti drugu osobu onakvom kakva jest, bez potrebe da je mijenjamo ili da od nje očekujemo da ispuni sve ono što sami u sebi još nismo razriješili.
Bavite li se nekom tjelovježbom?
Petra: Stignem samo povremeno odraditi EMS trening koji traje samo 30 minuta, ali princip je u tome da se uz pomoć električne stimulacije aktiviraju i dublji mišići koji se klasičnim vježbama teže uključuju.
Ana Uršula: Nemam strogu fitness rutinu. Ovaj posao je sam po sebi fizički zahtjevan - puno snimanja, proba, nastupa i kretanja - pa se trudim slušati svoje tijelo i dati mu ono što mu u tom trenutku treba. Sada mu najviše trebaju kvalitetan san, mir i odmor. Kad malo predahnem, vratit ću se treningu.
A tretmani?
Petra: Ja sam zapravo najgora kada su takve stvari u pitanju. Ne posvećujem puno vremena njezi i tretmanima. Ako odem na nešto poput HydraFaciala, to više napravim kao mali trenutak za sebe, ali inače nisam baš disciplinirana. Čak si i sama bojim kosu - potrošim šest eura i riješim to. Znam da bih se možda trebala više brinuti o takvim stvarima, ali jednostavno nisam tip koji redovito ide na tretmane. Povremeno čišćenje lica ili HydraFacial uglavnom su moj maksimum.
Ana Uršula: More, more i samo more. Dobra hrana, dobar san, more, sunce i mir zasad mi daju sve željene rezultate. Vrhunac beauty tretmana je odlazak na pedikuru.
Ana je u "Kumovima" utjelovila Lucu, a Petra Milicu. Što vas povezuje s tim ulogama, a po čemu se od njih razlikujete?
Petra: Milica je po temperamentu dosta slična meni - eksplozivna, brbljava i brzo reagira. Mislim da je to ono što nas najviše povezuje, a i glavna je njezina karakteristika. Naravno, s vremenom se neke stvari u scenariju prilagođavaju našim osobnostima, ali ta energija je ono što je ostalo. Snimanja su potpuni kaos, ali ja taj kaos volim. U njemu najbolje funkcioniram. Svaki dan traje oko 12 sati, bez obzira na to imate li dvije scene ili dvadeset. Morate stalno biti dostupni jer je sve organizirano gotovo do minute, a onda se, kao i u životu, dogodi nešto neplanirano i nastane kaos. Ali na kraju sve uvijek ispadne kako treba.
Ana Uršula: Otkad smo se Luce i ja upoznale, životi su nam se okrenuli naglavačke i vratili nazad milijun puta pa smo se tako obje i mijenjale. Kad dobijete ulogu u kazalištu ili filmu, ona je u startu formirana. U ovom slučaju, uloga se tjednima, mjesecima, godinama oblikuje i iznenađuje vas. Puno je i sličnosti i razlika. Mislim da nas u prvom redu spaja empatija, strastvenost, pravičnost, jednostavnost i jezik koji je ponekad brži od pameti.
Posao vas je preselio u Zagreb: kako se snalazite u metropoli, što vas nervira, na što se još niste navikle?
Petra: Otkad sam otišla na akademiju u Osijek, stalno sam bila na relaciji Osijek - Zagreb, dok danas u Splitu gotovo i ne boravim. Tamo su mi roditelji, ali uglavnom odem samo kada imam predstavu. U početku mi je u Zagrebu bilo jako teško i stalno sam bježala kući, ali s vremenom sam se naviknula i shvatila da je tamo gdje ti je posao zapravo i tvoj dom. Naravno, ljeti mi nedostaju more, Split i ta posebna opuštenost. Zagreb ima svoj ubrzani ritam, koji zna biti naporan, ali meni zapravo odgovara jer me pokreće. Za ovaj životni tempo i posao Zagreb mi je idealan, ali voljela bih jednog dana ostarjeti u Splitu.
Ana Uršula: Zagreb mi je tijekom godina postao drugi dom i vežu me uz njega prekrasni ljudi, posao i puno lijepih uspomena. Naravno, postoje stvari na koje se još uvijek nisam navikla, a možda i neću. Ono što mi je najteže prihvatiti je vrijeme provedeno u autu, alergeni i tempo koji ne jenjava. Najviše mi nedostaje obitelj, more i mediteranski način života u kojem se sve nekako događa sporije i opuštenije. Kad god imam priliku, pobjegnem na jug napuniti baterije, iako sam s godinama naučila uzimati najbolje od oba grada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....