U novom romanu "Sanjao sam snijeg" kao pripovjedačica odabrali ste muško lice. Zašto?

- Zbog emocija. Htjela sam istražiti mušku emotivnost koja je zapravo u našem društvu tabu. Naime, dok žene trpe uslijed niza "tradicijskih" ukalupljenja u podređenost, ograničavanja njihovih djelatnosti na brigu o kućanstvu kao primarnu žensku aktivnost, karijeri se bez osude okoline žena "smije" posvetiti tek ako zadovoljava primarnu ulogu žene i majke, od muškaraca se ne očekuje emotivnost. Ne zaboravimo što odrasli kažu dječacima koji se rasplaču: "Nemoj plakati kao curica." Suze i tuga su, dakle, za djevojčice. Tako nalažu društvene norme koje nas od najranijeg djetinjstva ukalupljuju igračkama koje dijelimo na one za djevojčice i one za dječake. A to je također ogromna nepravda koju ovim romanom pokušavam barem milimetarski ispraviti.

Ovo je priča o gubitku i krhkosti obiteljskih veza. Kome ste ju posvetili?

- Roman sam posvetila svima koji se hrvaju s tugom gubitka nekog tko im je puno značio, ali i onima koji su žrtve mitologizacije obitelji. Priča je, naime višeslojna: nije u njoj samo jedna obitelj. Ima i disfunkcionalnih obitelji koje nas u korijenu zatiru, deformiraju nam psihu, uvjetuju ponašanje. A najteže se odvojiti upravo od članova obitelji koji nam nanose bol. Lako se odmičemo od ljudi koje u životu nasumično susretnemo, no prokleto je teško samome sebi objelodaniti da je netko tko bi nam trebao biti blizak rodom zapravo nasilnik, manipulator, narcis, zlostavljač. Teško je maknuti se od epicentra traume, izliječiti se.

S 52 godine vratili ste se u školske klupe i upisali studij. Što vam je na to motiviralo?

- Oduvijek sam izuzetno znatiželjna, željna znanja, novih uvida i spoznaja. U mladosti sam silno htjela studirati upravo filozofiju i povijest umjetnosti. Taj studij nije postojao u Osijeku u vrijeme kad sam nakon gimnazije upisivala fakultet. Moji roditelji nisu bili u financijskoj mogućnosti omogućiti mi studij u Zagrebu, pa sam upisala matematiku i fiziku, došla do treće godine koju je prekinuo rat. Kad se na Filozofskom fakultetu u Osijeku pojavila kombinacija filozofija-povijest umjetnosti samo kratko sam dvojila i upisala studij za kojim sam tako dugo čeznula. Koliko god da sam često iscrpljena, jer istodobno i radim u HNK u Osijeku, sve više uviđam blagodati učenja i širenja horizonata.

MARIN FRANOV CROPIX

Kako se nosite s umorom?

- Uglavnom se regeneriram tijekom vikenda kad konačno mogu spavati više od sedam sati. Trudim se jesti puno voća, orašastih plodova, a uzimam i suplemente, uglavnom super-gljive, reishi, lavlju grivu. Kad god stignem, vježbam tai-chi. Mozak mi radi sto na sat čak i kad tijelo poklekne. Radim, prevodim koliko stignem, a pišem uglavnom ljeti, tijekom godišnjeg odmora, nakon ljetnih rokova na faksu.

Kako su na vašu odluku o studiju reagirala vaša djeca?

- Moja djeca su bila oduševljena. Imam njihovu potporu. S najmlađim sinom Josipom Šimunom se čak i nadmećem po pitanju ocjena. Jer, on je fakultet upisao godinu dana prije mene. Ispostavilo se da sam ja ipak veća štreberica!

Na što ste u životu najponosniji?

- Ponosna sam na to kakvi su ljudi postala moja djeca. Ponosna sam i na sebe što nisam pokleknula kad me život najviše udarao, a udarao me nemilosrdno.

A najveća životna greška, što sami sebi zamjerate?

- Ne zamjeram si ništa. Jer kad bih izbrisala bilo što od svega što mi se ponekad činilo kao pogreška, onda ne bih bila ovo što jesam. Sve što nam se događa, što dopuštamo da nam se događa nas gradi kao osobe. Ono što nas ne ubije doista nas čini jačima. I kosti su najjače upravo na mjestima gdje su bile slomljene.

Što vas uvijek može rasplakati?

- Uvijek me rasplače tuđa nesreća, bol kroz koju ljudi prolaze kao kroz prostor bez svjetla. Osjetljiva sam na djecu, na njihovu patnju i tugu, na životinje, na stabla. Do očaja me dovodi spoznaja koliko su zla ljudi sposobni nanijeti drugima, drugim ljudima, drugim bićima. Ne mogu shvatiti taj poriv, taj valjda osjećaj nadmoći ljudi koji gaze sve pred sobom iz čiste zabave.

Neostvarena želja?

- Imam ih nekoliko... Voljela bih posjetiti Egipat, Jeruzalem. Voljela bih letjeti motornim zmajem.

Kako biste sebe opisali kao majku?

- Ne znam što bi rekla moja djeca, ali znam da sam ih odgajala za samostalnost, da budu ljudi koji misle, koji znaju razlučivati i biti pravedni. Uvijek sam im ponavljala dvije stvari: u životu je najvažnije biti sretan samome sebi, a sve što radite samima sebi, jer sve se vraća na ovaj ili onaj način. Nikad od djece nisam zahtijevala izvrsne ocjene u školi. Uvijek sam im govorila da ne uče za mene, nego za sebe, kako bi se jednoga dana, na raskrižjima trenutaka kad biraju daljnje obrazovanje ili posao mogli ostvariti kao ljudi koji rade ono što vole, što ih ispunjava zadovoljstvom.

Volite tetovaže. Koliko ste ih dosad napravili?

- Volim tetovaže koje su smislene, koje govore nešto o ljudima koji ih nose, koje nisu plod nekakvog afekta i pomodarstva. Imam sedam tetovaža koje su sitne. Jedino na leđima imam jednu veću - Drvo života.

MARIN FRANOV CROPIX

Jeste li požalili zbog koje?

- Ne, ni zbog jedne, jer svaku sam prethodno dobro promislila.

Što vas čini sretnom ženom?

- Sretnom me čini odnos s mojim partnerom Robertom, s mojom djecom koja su sad odrasli ljudi. Blaženstvom me ispunjava pisanje koje je poput putovanja u egzotične krajeve. I moje dvorište na kojem se okupljaju ptice, ispijanje kave na tom dvorištu.

Što danas, u ovim godinama, znate o sebi što niste znali s trideset?

- Tek sad znam koliko sam zapravo jaka. Voljela bih da sam toga bila svjesna puno ranije.