Ljeto Gorana Bogdana ove je godine počelo pod svjetlima pozornice. Premijerom "Kazališta", predstave koju je za riječki HNK Ivana pl. Zajca napisao i režirao francuski majstor Pascal Rambert, jedan od najrasnijih glumaca regije vratio se daskama nakon gotovo osam godina provedenih pred kamerama - godina u kojima je nizao uloge, od "Oca" i Zlatnom palmom ovjenčanoga "Čovjeka koji nije mogao šutjeti" do "Senki nad Balkanom" i najnovije serije "Vreme zla". I tek kad je ponovno stao pred živu publiku, shvatio je koliko mu je kazalište nedostajalo. Priznao nam je tremu i uzbuđenje na razini tinejdžera - a Bogdana, znamo, krasi razoružavajuća iskrenost i otvorenost, pa je i povratak među kolegice i kolege riječkog ansambla za njega bio, kako kaže, moćno iskustvo. Ljeto će ga potom odvesti na Sarajevo Film Festival, gdje ove godine sjeda s druge strane stola - kao mentor u programu Talents Sarajevo. A između svega, dok juri cestama s gepekom prepunim knjiga koje oduvijek guta, otkrio nam je i da je s prijateljima pokrenuo vlastitu izdavačku kuću pod nazivom "Buna". Vječno u dosluhu s umjetnošću, filozofijom i književnošću, veliki promatrač svijeta koji radije sluša nego što se nameće, Goran Bogdan danas najtiše - iznutra - uživa u očinstvu: u jednoipolgodišnjoj kćeri koju je dobio u braku s glumicom Jovanom Stojiljković. O svemu tome razgovarali smo nakon uspješne riječke premijere.

Redatelj Rambert je za "Kazalište" upoznao svakoga od vas - glasove, tijela, biografije - i od te građe ispisao fikciju. Jeste li se u tekstu prepoznali ili ste se sreli sa strancem koji nosi vaše ime?

- Pitanje je koliko je uopće moguće upoznati nekoga. A nije ni potrebno. Pascal Rambert je možda i prije nego redatelj - vrhunski pisac. Uzeo je "nas" i napravio nove "nas"; mi igramo likove koji se zovu kao mi, a koliko su ti likovi blizu ili daleko od nas nije ni bitno. Ljepota ove predstave, kao i samog komada, u tome je da tražimo sebe. To i jest svrha bavljenja glumom, kazalištem, umjetnošću - cilj nije pronalazak, cilj je put. Zvuči kao iz knjige Paula Coelha, znam, ali ne treba biti romantizirano: treba biti prljavo, s greškom, da se po tom putu spotičemo. Predstava govori o tome što je kazalište nama - glumcima, piscima, redateljima, čak i čistačicama. Svakome od nas, pa i publici. Iz perspektive nekog neurokirurga ta je naša zaluđenost možda i smiješna. I treba biti smiješna; smiješni smo mi u svemu tome, i baš je u tome ljepota - da raskrinkamo sami sebe. Ne shvaćamo se ozbiljno. Slavimo tu zaluđenost, jer realnoga tu nema ili ga ima malo. Sami biramo to ludilo, pa barem imamo iluziju da smo u kontroli. A nismo. I to je, po meni, prava umjetnost.

Proba predstave "Kazalište" riječkog HNK-a

DRAZEN ŠOKČEVIĆ

Predstava je igra ogledala: glumci koji glume glumce, okupljeni nakon probe "Na Drini ćuprija". Predstavite nam taj kolektiv - i kako ste uopće završili u njemu?

- Nije slučajno baš "Na Drini ćuprija". To je možda najmonumentalniji komad umjetnosti potekao s ovih prostora - barem za mene. I struktura tog romana je takva: nema glavnih likova, to je roman o sredini, o duhu palanke, o kolektivu. Zato sam presretan što su me Dubravka Vrgoč i Pascal Rambert pozvali da radim ovu predstavu, i to baš u HNK Ivana pl. Zajca. Dubravka me još s Akademije dovela u ZKM - prvo kao stipendista, poslije kao člana ansambla; tamo sam proveo dvanaest godina. Kruna tog razdoblja vjerojatno je baš Rambertovo "Zatvaranje ljubavi" - prvi put da mi je netko dao toliko povjerenja u kazalištu. Tada smo se i povezali. Najviše me iznenadila jednostavnost njegova rada; a tako to i ide - što su ljudi "veći", to je s njima jednostavnije raditi. Isto vrijedi za riječki ansambl: više je nego vrstan. Svi ponaosob, a baš kao ekipa, zrače lakoćom, jednostavnošću i - najvažnije - odsustvom oholosti i ega. Je li riječki HNK marginaliziran? Možda geografski, i po manjku pažnje iz metropole. Ali po sadržaju je svjetski, i ne fali mu snage ni profesionalizma da se uhvati u koštac s puno većim metropolama od naše.

Iza svake predstave krije se svakodnevica koju publika ne vidi. Koja je najveća ljepota, a koja najveća ranjivost rada u kolektivu?

- Čini mi se da je u Rijeci manje buke nego drugdje. Manja izloženost smanjuje potrebu za dokazivanjem i ostavljanjem dojma, pa se čovjek prije vrati putu k sebi. U manjoj buci lakše je i slušati jedni druge - i u garderobi i na probama. Bez ranjivosti je teško stvarati, a preduvjet ranjivosti je povjerenje. Ovaj ansambl daje povjerenje bez zadrške; hvala im što su i mene uključili u svoj krug, uz njih sam lako spustio zidove. Zaigranost živi na sceni riječkog HNK-a - zarazna zaigranost. Najveća je ljepota pustiti se, bez straha da će netko iskoristiti tvoju ranjivost; bez tog straha lakše se bezglavo strmoglaviš u dječju igru. To okruženje je gorivo kreativnosti - a u kombinaciji s redateljem koji ti daje slobodu i s tako velikim ansamblom koji se ne boji pustiti na scenu ono dječje zaigrano, u dobar rezultat nema sumnje. Nije to često. Vanjske su okolnosti najčešće protiv nas, i sam odnos prema kulturi protiv je toga zaigranog u nama; ogorčenje vreba iza svakog ugla. Iznimka su ovakve situacije, kad možeš spustiti ograde i strmoglaviti se u igru.

Goran Bogdan se uz glumu posvetio i izdavaštvu - s prijateljima je pokrenuo izdavačku kuću "Buna"

Nebojša Babić

Rambert je pisac, redatelj, scenograf, kostimograf i majstor svjetla u jednom. Kako je predati se toj cjelovitoj viziji i njegovim bujičnim monolozima?

- On je sve to jer mu je kristalno jasna misao i motivacija. Kad kažete "jedna ruka koja drži predstavu", pomisli se na neku čvrstu ruku Grka - a zapravo je riječ o lakoći svega. Zato cijelu strukturu i nije teško držati. Već sam radio s Pascalom; on je prije svega vrhunski pisac i više je puta ponovio kako bdije nad svakom riječju po stotine sati - i da mu vjerujemo. Svjestan je da povjerenje mora graditi iznova, u svakom kazalištu na svijetu, bez obzira na slavu; priroda ovog posla je takva da se ništa ne podrazumijeva. Pitao sam se je li mu to frustrirajuće - iznova tražiti povjerenje s novim ljudima. Ali njegova veličina, uz to što je vrhunski redatelj i pisac, u tome je koliko voli ono što radi. A gdje je iskrena ljubav, nema frustracije. Dodajte tome i jezičnu barijeru koju je preskočio: u nešto više od dva tjedna stvorio je homogenu masu koja razumije njegov jezik. To se ne da cerebralno objasniti. Otpor je tu prirodan - riječ je o kreativnim procesima, gdje svatko baštini svoj jedinstven, nježan i krhak prostor koji ljudi s pravom brane. Treba vremena da se između glumaca i redatelja uspostavi zajednički jezik, jer stvaramo svjetove iznad banalnog, koji traže uranjanje u vlastite mračne zakutke. Taj proces izaziva nelagodu - ako je iskren. Pascal je sve te nelagode preskočio: zaigranošću, lakoćom i naivnošću nas je razoružao i u čas uveo u svoj jezik. Kad se slijedi njegova kruta struktura i ti bujični monolozi, a doda mu se njegov osobni ključ - lakoća, sloboda, zaigranost i ogromna zaljubljenost u posao - dođe se do neke mramorne zaigranosti. Koja je jedinstvena.

Film pamti, kazalište nestaje. Nakon godina pred kamerom, kako je bilo vratiti se na živu scenu? Jeste li za njom čeznuli?

- Naravno da sam čeznuo. I osjećam da su i godine pred kamerom i povratak u kazalište bile zdrave odluke - jedno i drugo mi je otvorilo perspektivu. Film mi je dao osjećaj logike teksta, a kazalište, kao i uvijek, vraćanje prisutnosti. I dalje mislim da, usprkos uvriježenim mišljenjima, između njih nema velike razlike. Forma se iskustvom svlada. Sadržaj je ono što me zanima - bavljenje sadržajem čini da rastem, dok mi forma i vještina daju sigurnost i olakšavaju igru.

Vjerujete li da vas uloge koje igrate doista mijenjaju? Što je ovaj riječki proces ostavio na vama?

- "Kazalište" govori o neraskidivoj vezi kazališta i nas - glumaca, redatelja, pisaca. Ljubavna je to priča, a kao i svaki iskren odnos, ne može da ne oblikuje jedno drugo; čak i neiskreni ostavljaju trag. Vjerujem da nas sve mijenja, pogotovo umjetnost, i to ona koja ide korak dalje - "do kraja". A najviše kazalište: glumac nema instrument iza kojeg bi se skrio, on svira sam sa sobom. Čak i površne glumce to okrzne. Blagoslov je to i prokletstvo. Sizifovski je to posao - samo što ovaj Sizif uistinu voli to što radi. A što je riječki proces ostavio na meni? Pamtit ću ga, i to ponajviše zbog kolega i njihove ponizne genijalnosti. Potvrdio mi je jedno: što je čovjek veći profesionalac, to više voli svoj posao i sve je oko njega jednostavnije. Takav ne gubi vrijeme na urlanje, spletke i nervozu, ne troši ni svoje ni tuđe vrijeme. Za njim ideš iz vlastite, zdrave sebičnosti - jer znaš da će i tebi biti bolje nakon tog procesa.

Pogled unaprijed - kako izgleda vaš glumački itinerer u 2026. i 2027.?

- Do kraja godine sam zauzet. Nakon Rijeke idem na Sarajevo Film Festival, pa mi od kraja kolovoza počinje snimanje. Nakon toga - ne znam, sigurno će nešto ispasti. No, želim ostaviti više vremena za svoje projekte. Što god to "svoje" značilo.

Goran Bogdan sa suprugom, glumicom Jovanom Stojiljković

PROFIMEDIA

Ljeto po mjeri Gorana Bogdana - vaša mjesta, vaši ljudi?

- Sada je sve drugačije; što se mene tiče, nema neke razlike što je ljeto. Ne patim od imperativa da baš sada mora biti drugačije - to gotovo sigurno vodi razočaranjima. Ali kad ste već spomenuli moja mjesta, moje ljude i pogotovo moje knjige, iskoristio bih priliku da se malo izreklamiram. Pokrenuli smo vlastitu izdavačku kuću, u Mostaru, zove se Buna. Ovo ljeto bavit ću se, uz ostalo, i time. I čitat ću - gepek mi je pun knjiga, nakupilo se domaćih zadaća tijekom godine. Posla ima uvijek.

I sasvim tiho: raste li ljepota očinstva s rastom vaše kćeri?

- Ne znam to opisati ni objasniti - i nisam siguran da želim. Uživam u svakom trenutku. I ne dam ga van.

Za kraj - kako osjećate Rijeku, njezine ljude i njezino kazalište?

- Bojim se da neću moći dočarati koliko mi je ovo iskustvo povratka značilo i koliko me promijenilo. Nadam se - nabolje. Grad čine ljudi, ansambl čine ljudi, a ovi ljudi su nešto nesvakidašnje: toliko kreativnosti koja je slobodna, neopterećena i čista, a pritom jednostavna. Ne ohole se. Uživaju bez straha kako će što ispasti - i to je zarazno; prelazi četvrti zid i ulazi u publiku. A riječka publika to vraća. Rokerski je ovo grad. Sjećam se, poslije rata, s franjevačkom mladeži, Rijeka mi je nakon dugo vremena bila prvi grad u koji sam otišao: tu sam prvi put jeo McDonald‘s, kupio prvi originalni CD - Led Zeppelinov "II" - i u kinu pogledao "Jumanji". Tada mi je Rijeka bila kao New York, i taj mi je osjećaj ostao. Kad na "Whole Lotta Love" s tog albuma krene bubnjarska dionica Johna Bonhama, to me uvijek veže za Rijeku. Tako mi je bilo i na probama Rambertova "Kazališta" u Zajcu. A taj je ansambl kompaktan i potentan kao Led Zeppelin. Imam sad opet svoj bend, svoj Led Zeppelin. Hvala, Rijeka.