Zapamtite ovo ime: Šimun Ševerdija - talentirani glazbenik čiji je glas već osvojio Prokurative, a srce ostalo vjerno rodnom Zatonu govori o obitelji, ljubavi, nostalgiji i snovima koji se ne napuštaju.
Na snimanje je došao s gitarom preko ramena i osmijehom koji nas je otopio. U nekoliko minuta, Šimun Ševerdija pretvorio je foto session u mali glazbeni festival: otpjevao nam je jazz obrade Olivera, nasmijao ekipu, podignuo atmosferu i ostavio u zraku onu posebnu, iskričavu energiju koju nose rijetki. A kad je snimanje završilo, s istom toplinom s kojom je stigao, sjeo je u auto i – vratio se u Zaton. Njegov najčarobniji komadić svijeta.
Ako biste ga opisali u jednoj slici, bio bi to mediteranski romantik. Školovani glazbenik rođen u zagrljaju višeglasja, mora i obiteljske tradicije u kojoj se pjesma ne uči – nego nasljeđuje. Odrastao među klapama, gitarama, konobama punim pjesme i vinogradima, zaljubljen u glazbu otkad je obukao tatinu klapsku košulju koja mu je, kao dječaku, dosezala do poda, danas iza sebe ima diplomu uglednog bečkog Vienna Music Institute-a, duet sa Stankom Šarićem, pobjedu na Prokurativama i još mnogo glazbenih trofeja– ali i nešto puno dragocjenije: korijene koji ga drže prizemljenim i ljubav koja je izdržala daljine.
Šimun pripada onoj gotovo nestaloj vrsti muškaraca koji ne bježe od emocija, odanosti ni od “starinskih” vrijednosti – a uspijeva ih nositi u potpuno modernom, svježem ritmu. Vjeruje da je ljubav supermoć. Da je brak ljepše putovanje, a ne gubitak slobode. Da se s pozornice ne smije skrivati emocija, a u životu još manje.
Njegov glas miriše na more, stihovi nose dalmatinsku nostalgiju, a njegova glazba je elegantan spoj tradicije i suvremenosti. I kao što se njihov obiteljski pošip pije “friž po friž” – polako i s guštom – tako i Šimun živi: postojano, toplo, s mjerom i srcem.
O Šimunu se neće samo pričati zbog nagrada, hitova ili lijepih stihova, nego zbog posebne energije koja ga čini nezaboravnim. Ovaj 25-ogodišnji umjetnik tek je otvorio prvo poglavlje priče koja će se, vrlo vjerojatno, pretvoriti u jednu od najljepših novijih glazbenih karijera domaće scene.
Odrasli ste kao dijete klapske “glazbene loze” – mama, tata, kuća puna višeglasja i smijeha. Koje Vas slike iz djetinjstva i danas teleportiraju u onu malu, sigurnu verziju sebe u rodnom Zatonu?
- Odrastao sam uz klapsku pjesmu – tata u klapi More i Bonaca, mama u Rećini i danas u Oršulicama. Kuća mi je bila stalno puna pjevača i pjesme. Kao klinac od tri, četiri godine obukao bih tatinu klapsku košulju koja mi je bila do poda, stavio šibensku kapu, uzeo mandolinu, a kućna lampa mi je bila mikrofon. To me odmah vrati u dane igre s ekipom, didu i baku, sigurnost jednog malog dalmatinskog mjesta.
Prvi veći nastup došao je već s osam godina – “Priča o gajeti”. Je li to bio trenutak spoznaje da je glazba “jedini put” ili tek sladak uvod?
- Bila je to sigurno prekretnica, iako tada nisam još shvaćao razmjere. Roditelji su me prijavili na dječji festival “Zlatni mikrofon” u Šibeniku. Otpjevao sam “Priču o gajeti” – pjesmu o našem brodu i ljetnim danima s ekipom. Tekst je napisao moj tata, a glazbu Dušan Šarac. Danas mi je jasno koliko je to bio poseban početak. Dvije godine kasnije opet sam nastupio s očevom pjesmom “Moja dida oba”. Lijep uvod u sve što danas radim.
Studirali ste i diplomirali na bečkom Vienna Music Instituteu smjer Jazz/Pop gitara u programu koncertne izvedbe. Kako Vas je taj period formirao kao glazbenika – i samostalnog čovjeka?
- Beč mi je otvorio glazbeni svijet. Upoznao sam sjajne glazbenike, naučio kako se odnositi prema instrumentu, vježbati i raditi na sebi. Diplomirati u Beču je poseban osjećaj. Ali jednako vrijedno bilo je živjeti sam – kuhati, čistiti, organizirati život. To svakog mladog čovjeka ojača. Nostalgija je bila stalno prisutna. Iz malog mjesta od tisuću ljudi doći u metropolu od 2,5 milijuna – šok. U petak sam se kupao s ekipom, u ponedjeljak već bio u školi s jezikom i svime novim. Ali ponosan sam što sam izdržao i što sam se vratio kući.
Vaša emotivna skladba “Domovina zove te” nastala je u Beču, a postala duet sa Stankom Šarićem. Što je za Vas danas “dom” – mjesto, ljudi ili osjećaj?
- Napisao sam je u Beču jedne večeri, iz emocije susreta s našim ljudima koji su cijeli život proveli vani, ali im je srce ostalo doma. Želio sam tamburašku pjesmu, a tata je na moju glazbu napisao sjajan tekst. Stanko Šarić je bio jedini izbor – cijenim ga ogromno i zahvalan sam mu na duetu. Za mene je dom moja obitelj, prijatelji, Zaton – Hrvatska. Osjećaj pripadnosti.
Postoji li onih 30 sekundi prije izlaska na pozornicu u kojima se dogodi Vaša energetska “preobrazba”? Kako se osjećate pred nastupe?
- Uvijek postoji doza odgovornosti. Trudim se opustiti, ali kad stanem pred publiku, želim dati emociju, poštovanje i maksimum. Tada se dogodi ta energija.
Klapa More – to nije samo glazba, nego druga obitelj, zar ne?
- Apsolutno. Iako formalno pjevam šest godina, osjećam da sam s njima cijeli život. Prolazili su kroz našu kuću, pjevali na važnim obiteljskim trenucima – od vjenčanja mojih roditelja do mog, 27 godina kasnije, s istom pjesmom. To je čast. To je moja druga obitelj.
Oženili ste se mladi – u eri kada se mnogi boje vezivanja. Je li sretan brak supermoć koja daje mir i inspiraciju? I što je to najposebnije u supruzi Antoniji što Vas je oborilo s nogu?
- Lijepo je biti u braku. Mislim da, kad dvoje ljudi poštuje i voli jedno drugo, život je mirniji i puno se lakše prolazi kroz izazove. Kod Antonije mi je posebno njena dobrota, poštenje, ljepota – i to što je izdržala četiri godine distance dok sam bio u Beču. To cijenim najviše. Upoznali smo se u srednjoj školi, zajedno smo već šest godina.
Rodni Zaton u tri lifestyle kadra – što jesti, piti, doživjeti da bi te Zaton prihvatio kao “domaćeg”? I je li vaš pošip stvarno najbolji after nakon klapske večeri?
- Zaton je najposebniji kutak na svijetu – mjesto gdje Krka susreće more. Hrana, ljudi, pjesma… pogotovo zimi, kad ostanemo samo “naši”. Obavezno probati golce – malu prozirnu ribu koja živi samo gdje se rijeka spaja s morem – i čašu našeg pošipa iz OPG-a. Tata ga radi s puno ljubavi, nagrađivan je, u Beču je među 5.000 uzoraka osvojio 2. mjesto. Ponosan sam na njega i to što mu sad mogu pomoći. I da – svaki klapski after završava pošipom.
Kad se reflektori ugase – tko je Šimun privatno? Što Vas vraća u balans?
- Vjera, obitelj, prijatelji i normalne, jednostavne stvari. Vinograd s ocem, ribolov brodom, pjesma s ekipom. To me drži stabilnim.
Prokurative – kakvi su bili odjeci? Koja je najluđa poruka stigla nakon pobjede?
- Pjevati na Prokurativama je ogromna čast i odgovornost. Kada pomisliš tko je sve tu stajao… Ove sam godine osvojio 1. nagradu stručnog žirija s pjesmom “Friž po friž”. Tekst je napisala Katarina Makjanić, glazbu Ivica Badurina, aranžman Dragan Brnas Fudo – divni ljudi s kojima je čast raditi. Poruka je bilo bezbroj i svima sam zahvalan. Najvažnije je ostati normalan, prizeman i skroman.
Oliver, Tedi, Arsen… ako biste morali odabrati jednog mentora iz snova – tko bi to bio?
- Nemoguće je odabrati jednog. Oliver, Arsen i Tedi glazbeno su me formirali, a George Benson i Pat Metheny kao gitaristi. Od svakog možeš uzeti nešto.
Jedna pjesma koja Vas opisuje trenutno, glazbenik koji Vas je najviše oblikovao i moto u 25.-oj?
- “Moj zanat” od Arsena ili “Svoju zvizdu slidim” od Olivera. Oni su me najviše oblikovali. A moto ove godine je: “Nema odustajanja.”
Planovi i snovi?
- Pjevati, svirati, raditi na sebi i novim pjesmama. I da smo svi živi, zdravi i u miru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....