Zagrebačka poduzetnica ugostila je Glorijinu ekipu u svojoj kući na imanju Kulmerovi dvori, koju je raskošno ukrasio cvjećar Ante Jurković, te nam otkrila kako se slavi Božić u njenoj obitelji, što joj je najveći izazov u odgoju djece, zašto je postala fascinirana srcima te je li nakon razvoda izgubila vjeru u ljubav.
Bilo je tmurno i hladno zagrebačko poslijepodne, ali dolaskom u Kulmerove dvore atmosfera se potpuno promijenila. Interijer kuće na povijesnom imanju podno Sljemena, koju je poduzetnica Iva Todorić (48) uredila u engleskom stilu, izgledao je poput seta najljepšeg božićnog filma. Vrata nam je otvorio Ante Jurković (27), Ivin prijatelj i cvjećar, koji je upravo završio ukrašavanje blagdanskog stola - što je bilo finale njegova dekoriranja. Vlasnici konzultantske tvrtke Srculence, koja je zbog obaveza u gradu došla pola sata kasnije, i samoj je to bila svečana premijera. Malo je reći da je kći Ivice Todorića, nekadašnjeg vlasnika koncerna Agrokor, bila ushićena vidjevši svu tu ljepotu. No, aranžmani od borovine, eukaliptusa, amarilisa, hortenzija i jabučica, ukomponirani s pozlaćenim svijećnjacima, staklenim etažerima te Ivinim posuđem, oduševili su i publiku. Nakratko su, naime, došli Ivina majka Vesna, kći Tara te sinovi Ivan i Ante. Bila je tu i Ivana Jurković, majka Ante Jurkovića. Kuća Ive Todorić uvijek je puna dragih ljudi, a sada je ekskluzivno ugostila i Glorijinu ekipu. Pokazala nam je životni prostor, koji je zahvaljujući Anti Jurkoviću odisao božićnim duhom (i mirisom Ivina omiljenog parfema Atelier Rebul Istanbul), te odškrinula vrata svog privatnog života.
Kad je Ante počeo uređivati vaš dom u blagdanskom stilu?
- Prije četiri godine. Kad su ljudi na Instagramu vidjeli fotografije mog božićnog doma, počeli su me ispitivati tko ga je uređivao. Nakon toga Ante nije mogao disati od posla, a prve vjenčiće i dekoracije izrađivao je u garaži. Godinama skupljam nakit za bor pa Anti sugeriram boju i smjer ukrašavanja. Ove godine je božićno drvce u zlatnim tonovima. A osim što zna raditi s cvijećem, Ante ima i snažan osjećaj za prostor. Tako je i meni izokrenuo raspored namještaja u kući, a ja sam se zapitala kako nešto tako logično drugima nije palo na pamet.
Što se sve ukrašava?
- Dnevni boravak, hodnik, zimski vrt u kojem najradije provodim vrijeme te blagdanski stol. Ukrašavanje traje nekoliko sati, a uvijek krenemo početkom studenog. Obiteljska je tradicija da moja djeca, njihovi prijatelji i nećaci dođu s nama kititi bor i pjevati božićne pjesme, a Ante uvijek ima strpljenja s nama. Jako mi je bitno da stvaram uspomene sa svojom djecom, a već me i sami pitaju kad ćemo peći kolače. Godinama, naime, svatko od moje troje djece pozove deset prijatelja pa s modlicama izrađuju kolačiće od tijesta koje zamijesim. Želim da zapamte sva ta iskustva i da ih jednog dana prenesu na svoju obitelj. To su posebni trenuci koji ih povezuju.
Kako izgledaju Badnjak i Božić u vašem domu?
- Veselo. Ukupno nas je dvadeset. Tu je moj djed koji ima 98 godina te mama, tata i braća s obiteljima. Moji roditelji imaju desetero unučadi, i velikih i malih. Na Badnjak smo tradicionalno kod mene na večeri, a na božićnom ručku kod mojih roditelja.
Tko kuha?
- Mama kuha i za Badnjak i za Božić. Ja volim kititi kuću, a nju veseli kuhanje pa mjesec dana unaprijed planira jelovnik. Pripremaju se bakalar, crni rižoto, purica... Mamina francuska salata je obavezna, bez nje mi božićni stol nije kompletan. Svi jedu sve, a ja najviše maminu francusku. Tata izrazito drži do tradicionalnih vrijednosti pa ih je usadio braći i meni. Ja sam preuzela najveću ulogu u prenošenju i održavanju tradicije, ali svi u tome uživamo. Lijepo je kad se tako velika obitelj okupi i super slaže.
Koliko vaša djeca imaju godina i što ih zanima?
- To su već odrasli ljudi. Tara ima 22 godine, Ivan 20, a Ante 18. Anti, koji završava gimnaziju, u šali sam rekla: "Kad maturiraš, ja sam svoje napravila". Još nije definitivno odlučio što želi studirati, no zanima ga biznis. Ivan je dugo igrao nogomet, no kad su došle godine za izlaske, odustao je, iako je stvarno bio dobar sportaš. Svima je bilo žao, ali tako je odlučio. Tara je završila Zagrebačku školu ekonomije i managementa, sad je na postdiplomskom. Želim da budu sretni kojim god poslom da se bave i da zasnuju vlastite obitelji.
Koji su vam sada najveći izazovi što se djece tiče?
- Neusporedivo je lakše nego što je bilo, no izazova ima. Najveći su mi njihovi noćni izlasci, ali poštuju dogovor da imamo aplikaciju zahvaljujući kojoj uvijek znam gdje su. Ne zato da bih ih kontrolirala, nego da se osjećam sigurnije. Vremena su takva da nije dobro ne znati gdje vam se djeca kreću. Ali oni su izrazito dobri i plemeniti, o njima zaista mogu reći sve najbolje, što mi mnogo toga olakšava. Tko god ih upozna ili se nađe u njihovoj blizini kaže da su dobro odgojeni. A to je zato što sam bila dosljedna mama pa su moja djeca jasno znala granice. Znali su da će biti posljedica ako ih prijeđu, no ne sjećam se niti jedne situacije u kojoj bih rekla: "Isuse Bože, što su napravili". Rekla bih da je u ovoj fazi života svim mamama, pa i meni, najveći izazov kad shvate da moraju pustiti djecu, pogotovo ako su vezane za njih kao ja. S njima živim sama već osam godina i jako sam im posvećena. Zadnjih godina uopće nisam mislila na sebe, no prihvatila sam činjenicu da se moja uloga sada mijenja.
Koliko je bilo teško odgajati djecu u obitelji koja je izazivala tako veliku pozornost javnosti?
- Kad je na nama bio najveći fokus, oni su bili mali i sve što su imali bilo im je prirodno. Za drugo nisu znali. Jesu li živjeli pod staklenim zvonom? Sigurno da jesu, što je i normalno, jer dolaze iz obitelji koja nije vodila tipičan život. No, zadnjih godina nije tako, više ne žive u takvom obilju, iako ova kuća jest najljepše mjesto na kojem mogu biti. U njoj sam ostala jer sam shvatila da je mojoj djeci ova kuća sidro. Ovdje su bili puno mirniji i sigurniji tijekom situacije koja nije bila nimalo laka. Da smo otišli, sigurno bi se osjećali destabilizirano. Kad su došli u godine da im materijalno možda postane bitnije nego što je bilo dok su bili mali, sve se promijenilo. Ali pokazala se istinitost izreke "svako zlo za neko dobro". Nisu postali razmaženi i obijesni, što se nerijetko događa onima koji žive u velikoj raskoši, nego zahvalni za sve što dobiju. Već i sami zarađuju - kći radi u firmi mog brata, a stariji sin uskače gdje treba.
I vi ste počeli rano raditi?
- Da, na prvoj godini faksa. Najprije u skladištu s cvijećem, a nakon toga na blagajni u Konzumu. Jako cijenim blagajnice, jer ne dođu svi kupci dobre volje, u što sam se i sama uvjerila. Blagajnice su im često vreća za ispuhavanje pa im svašta znaju izgovoriti. Kao da su one krive što netko ima problema doma ili na poslu. Te žene mnogo toga prođu i zato sam naučila cijeniti svaki posao, a pogotovo onaj u kojem si u doticaju s ljudima. Nakon 30-godišnjeg radnog iskustva rekla bih da je to najteže i najizazovnije.
Sada imate tvrtku za konzalting i marketing, je li stresno?
- Pa i nije. Nakon toliko godina intenzivnog tempa trebalo je malo i predahnuti pa sam si uzela neko vrijeme da se odmorim od svega. Tako da me sve što sada radim jako veseli. No, čega god da se prihvatim, u to moram vjerovati. Ljudima tijekom konzultacija nikad ne nudim nešto za što nisam sigurna da je moguće napraviti. To ne bi bilo fer.
Što vam pomaže da ostanete u balansu?
- Svaki dan meditiram i tada se stres drugačije kanalizira. Kad osjetim da mi "vibra pada", kako to volim žargonski reći, isključim se na pet minuta. Izmeditiram, prodišem i vratim se. Pokušavam ne razgovarati s ljudima kad sam loše volje, jer onda nisam ni konstruktivna niti je drugima ugodno sa mnom. Poznajem alate koji mi pomažu da budem dobro, a to je jako važno ako u poslu želiš dati maksimum.
O kakvim meditacijama je riječ?
- Ima različitih načina kako možete meditirati. Meni najviše pomažu meditacije u tišini, no ima i puno vođenih - za dobro jutro, za laku noć... Mnogo toga se može pronaći na YouTubeu, ali ja najviše slušam meditacije Ane Bučević, koja mi je ponajprije prijateljica. Surađujemo već osam godina, za nju radim organizaciju kruzeva i ljetovanja. Prije osam godina prošla sam i njezin "coaching", koji mi je pomogao u trenutku kad mi je bilo jako teško. Prakticiram sve to kako bih živjela sretan život. Ne možeš samo sjediti: da bi čovjek bio dobro, na svom unutarnjem stanju mora raditi.
Čini mi se da ste i tjelesno fit, kako ste to postigli?
- Idem na pilates, ali vjerojatno je tajna u tome da sam otpustila ono što me nekad u životu držalo, kočilo i mučilo. Nekako sam našla sebe i svoj put. Čitav život sam imala izazova s kilažom, a rekla bih da su mi kile bile i svojevrsni štit. Promijenila sam se, a kad se čovjek promijeni iznutra, onda se stvari počnu mijenjati i izvana.
Kako ste upoznali cvjećara Antu Jurkovića?
- Bilo je to 2017. Ante nije znao tko sam, viđao me na fotografijama s Anom Bučević i mislio da sam njena asistentica. Želio je njenu knjigu jer mu je mama bila teško bolesna pa mi se u dva iza ponoći javio na Instagram. Napisao mi je priču o tome zašto mu treba ta knjiga i to me toliko dirnulo da sam mu obećala kako će je sutra dobiti. Rekla sam da ću mu organizirati i autobus da dođe na Anin seminar idući dan, ali nije mogao ostaviti majku. Prošlo je neko vrijeme, a on mi se javio da mu dam adresu kako bi mi iz zahvalnosti poslao dar. Tek je od službenice na pošti doznao kome šalje paket, a zanimljivo je da je njegova majka, koja je, hvala Bogu, ozdravila, svojevremeno radila u Konzumu. Uživo smo se upoznali 2018., a prije četiri godine se ponudio da mi pomogne okititi i kolibu u Gorskom kotaru. Kasnije se sprijateljio s mojom djecom, bio je s njima na moru, a onda se s doslovno 50 eura u džepu preselio u Zagreb. Nekidan je radio scenografiju za snimanje Glorijine novogodišnje naslovnice i dokazao koliko netko može napredovati u četiri godine. Sjećam se da je 2018. bio na seminaru Ane Bučević, a ja sam ga snimala kad se digao kako bi podijelio svoju priču i rekao da će jednog dana biti najpoznatiji cvjećar u Hrvatskoj. Stvorila sam puno brendova u životu, a bez lažne skromnosti bih rekla da je i Ante jedan od njih. Imala sam šesto čulo i prepoznala ga. Neki su govorili da je njegova cvjećarnica Atelier Sreće moja, ali nije tako. Uvijek sam mu bila moralna podrška i savjetovala ga, no uspio je zahvaljujući svojoj kreativnosti i nevjerojatnom potencijalu. Uz to ima dobru dušu i čisto srce.
Kad i kako je krenula vaša priča sa skupljanjem srca i objavljivanjem fotografija srcolikih oblika na društvenim mrežama?
- Prije petnaest godina imala sam problema sa srcem, a nakon ozdravljenja sam bila na Maldivima i šetala se po plaži. Dok sam hodala, udarila sam u koralj u obliku srca. Sjela sam, a onda ugledala i ogroman oblak u obliku srca. Nekoliko tjedana nakon toga ugledala sam kamen u obliku srca dok sam se šetala Gorskim kotarom, pa na nekim drugim mjestima... Kako sam ih viđala, tako sam ih stavljala na Instagram, a onda su mi drugi počeli slati i neka svoja srca. U deset godina skupila sam ih više od 30 tisuća - što svojih, što tuđih - i to nazvala "bankom ljubavi". Nema ničeg ljepšeg nego kad mi netko pošalje poruku: "Vidio sam srce i sjetio se tebe". Postigla sam to da druge asociram na ljubav.
Je li bilo nekih ljudi koji su vam u teškim situacijama okrenuli leđa?
- Ima svega, ali najbitnije je da su moje najbolje prijateljice i dalje tu. Ne gledam je li se netko sa mnom družio iz interesa ili ne, već mi je bitan trenutak. S nekim ljudima tada mi je bilo predivno, bili su mi prijatelji i nisu mi važni razlozi zbog kojih to više nisu. Nemam s tim problem, samo zahvalnost što smo neko vrijeme proveli skupa. Krug je sada puno manji, no možda je to i zbog mene. Želim biti okružena ljudima s kojima se ugodno osjećam. Shvatila sam da se nema smisla davati onima koji su stalno loše volje, koji konstantno pričaju protiv drugih i kojima ništa ne valja. Nema šanse da ću sudjelovati u ružnim tračevima i cijelo vrijeme slušati o negativnim stvarima. Ne želim poslije toga biti tužna i loše se osjećati pa se od takvih stolova dižem.
Jeste li karakterno više slični mami ili tati?
- Negdje sam između. Mama je emotivni horoskopski Rak, a tata je odlučni Jarac. I ja sam strašno emotivna, ali s druge strane znam biti i hladna pa sam zapravo neki miks. No, moj tata je jako empatičan čovjek te bi sa svakim popričao i pružio ruku pomoći. Ja bih svakome pomogla, ali ne bih baš sa svima pričala. Tu sam drukčija od njega.
Kako ste se slagali s braćom?
- Ante je dvije godine mlađi od mene pa smo se zbog male razlike stalno svađali. Ivan je pak osam godina mlađi i bili smo povezaniji. No, s obojicom sam jako bliska, a još više s nećacima. Stalno su kod mene. Antine kćeri žive u inozemstvu, a sin je u Zagrebu i skoro svaki dan dođe svojoj teti. Ivan ima troje djece - od dvije, četiri i sedam godina - a moja djeca i ja ih non-stop čuvamo. Neki kažu da ću vidjeti što znači voljeti unuke kad postanem baka, a ja već znam koliko je posebna ljubav prema nećacima. Luda sam za njima.
Imate i dva psa?
- Da, desetogodišnju vajmarsku ptičarku Megi i trogodišnju francusku buldogicu Roru. Megi je dobio Ivan na dar, a Roru Tara za osamnaesti rođendan od prijatelja koji se zovu Roko i Dora. Rora je spoj njihovih imena.
Što vi volite dobivati na dar?
- Nisam materijalist i važniji mi je doživljaj, nešto što će mi ostaviti uspomenu. Više mi znači nečiji zagrljaj i lijepo druženje nego bilo što drugo. Oni koji mi odluče nešto kupiti znaju da su mi tri stvari najdraže - srca, Hello Kitty i Unicorn. Zato ih najčešće i dobivam na dar.
Imate li novogodišnjih želja?
- Zapravo imam. Dugo vremena nisam imala partnera, ali zbog drugih prioriteta nisam ni željela.
Znači da nakon razvoda niste izgubili vjeru u ljubav?
- Mislim da niti jedna žena nikad ne izgubi potpuno vjeru u ljubav, nego da je to samo privremeni osjećaj.
Je li teško biti partner Ive Todorić?
- To trebate pitati frajere. Znam što želim u životu i ako gledamo iz te perspektive, sigurno da im nije lako. Kod mene ne može proći svatko, jer već nakon pet minuta razgovora znam hoćemo li nastaviti ili ne. Ali kad volim i kad sam nekome posvećena, mislim da je svima lijepo sa mnom.
Kakav muškarac vas može privući?
- Kad sam bila mala, jedina želja mi je bila da pronađem princa na bijelom konju. Priznajem da sam gledala previše crtića. Sad nisam u fazi da želim princa na bijelom konju. Želim nekoga da jašemo zajedno, a ne da me čuva. Jer, životne situacije su me dovele do toga da shvatim da sam jaka i da sve mogu sama. Rekla bih da me privući može muškarac s kojim mi je ljepše nego kad sam sama sa sobom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....