Ecija Ojdanić o novoj ljubavi: ‘Sve se promijenilo 2015.‘

Glumica koja je osvojila peto mjesto u svojoj kategoriji na Zagrebačkom maratonu, otkriva koliko ju je sport promijenio, pogotovo posljednjih mjeseci - otkako trči 90 kilometara tjedno.

Piše:

Snježana Dragojević Harapin

Objavljeno: 05. listopad 2022. 16:00

Umjesto da je obeshrabre, nagla promjena vremenskih prilika i riječi trenera da "ovaj dan nije za neke rekorde" razljutile su glumicu Eciju Ojdanić. Tako je na start zagrebačkog maratona na Trgu bana Josipa Jelačića stala puna prkosa, odlučna ne dopustiti da joj vrućina i vlaga u zraku pokvare priliku da nakon devet mjeseci priprema obori barem vlastiti rekord.

"Trenerove riječi dodatno su me razjarile i odlučila sam, bez obzira na njegov savjet, ići na sve ili ništa. Zadnjih mjeseci trčala sam 90 kilometara tjedno, i to uz snimanje serijala ‘Kumovi‘ na Novoj TV, pa ‘Mrkomira Prvog‘ na HRT-u, nastupe i vođenje kazališta Moruzgva, kuhanje, brigu o djeci i kući. Baš sam si dala truda i odustajanje nije dolazilo u obzir. Odlučila sam krenuti jako i pretrčati kilometar za 5 minuta i 10 sekundi. I uspjela sam, a maratonska 42 kilometra istrčala sam za tri sata i 37 minuta. Stigla sam peta u svojoj kategoriji od 45 do 49 godina, ali postigla sam osobni rekord", kaže Ecija Ojdanić, kojoj su na cilju prvi čestitali suprug Robert Orhel, redatelj i profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, kćer Cvita Viljac, učenica trećeg razreda 10. dvojezične matematičke gimnazije, sin Jakov Orhel, učenik sedmog razreda osnovne, te brojni prijatelji. No, kolege iz serijala "Kumovi" pogledom je tražila uzalud.

"Svi su obećali da će doći i svi su imali jednaku ispriku: spriječila ih je regulacija prometa", uz smijeh objašnjava glumica, kojoj je ovo bio četvrti ovogodišnji maraton. Život bez trčanja više ne može zamisliti, planira istrčati i bostonski i njujorški maraton, no počeci nisu bili nimalo obećavajući. Naime, trčanje je bio sport koji je Ecija Ojdanić doslovno - mrzila.

Kad ste i zašto promijenili mišljenje?

U svibnju 2015., kad sam prestala pušiti, ulovio me strah da ću se udebljati i počela sam trčati. Dosta nevoljko, no to je bila jedina sportska aktivnost koju sam mogla uskladiti s hrpom obaveza. Jedino čime sam se mogla baviti bez obzira gdje sam i koje je doba dana - jer trčati mogu svugdje i uvijek.

Koji vam je maraton bio najteži?

Prvi, koji sam trčala s tadašnjim klubom. Bilo je to u Veroni prije četiri godine, a tada još nisam imala iskustva niti sam bila spremna. Nakon 33. kilometra počela sam halucinirati, oko sebe sam vidjela preminule koji me bodre. To su trenuci kad mozak "ode" u neku drugu sferu. Svejedno, to mi je vrlo drag maraton jer sam spoznala koliko je još rada ispred mene.

Jeste li imali krizu tijekom subotnjeg zagrebačkog maratona?

Ne, a bila sam uvjerena da ću imati jer sam se dan prije maratona osjećala jako umorno, teško. Ljutila sam se na sebe što si nisam ostavila prostora u poslovnom rasporedu da se kvalitetno pripremim za nešto što mi zaista puno znači. Cijeli sam tjedan od ranog jutra do večeri snimala "Kumove", a na dan utrke bila sam na setu "Mrkomira Prvog". I još sam zakasnila sat i pol, ja koja nikad ne kasnim... Naime, zaboravila sam naviti budilicu na pola šest, i tek u sedam sam kroz san čula suprugov glas: "Ecija, snimanje!" Očito je Bog htio da ipak odspavam još tih sat i pol.

Koliko vam je trčanje promijenilo život?

Postala sam fokusiranija, mirnija, koncentriranija, još više organizirana iako sam oduvijek poznata kao "multitasking" osoba. Trčanje je sport za nas srednjih godina kad nam je, uz fizički, jako važan i taj mentalni segment treninga. Članica sam AK "Sljeme", no rijetko stignem na zajedničke treninge pa uglavnom trčim sama. A istrčati sam 30 kilometara nije lako, vjerujte mi. Zato vele da je to najbolja vježba za fizičku i mentalnu izdržljivost.

Kako se hranite?

Po principu dalmatinske, odnosno mediteranske kuhinje, dakle puno povrća i ribe, manje mesa. Izbjegavam bijelo brašno jer mi smeta. Volim kuhati i volim okupljati društvo za stolom. Kuham puno variva, rižota, nedjeljom ili navečer za sutradan.

A uoči natjecanja?

Pet dana ranije jedem složene ugljikohidrate, najviše rižu i kvinoju. Banane. I puno vode jer tijelo izgubi dosta tekućine tijekom utrke.

Čime počinjete dan?

Cijeđeni sok od limuna, kava i eutirox, tablete za štitnjaču jer imam hipotireozu.

Čega je više u vašem ormaru - cipela ili tenisica?

Cipele su još uvijek na prvom mjestu, ali imam najmanje 15 pari tenisica. Rok trajanja im je 600 kilometara, nakon toga su za slobodno vrijeme, ne za trčanje. Uživam po dućanima tražiti nove, bolje modele. Pa biram boje da budu u skladu s tajicama, topićem jer, osim udobnosti, važno je i da odjeća bude lijepa. To su pravi rituali prije utrka, baš kao i kad se spremam za domjenak.

Što planirate sa svojim kazalištem Moruzgva?

Ljetos smo u mom rodnom Drnišu s predstavom "Čudo", koja se nadovezuje na komade "Preko veze" i "Vla Vla Vlajland" zatvorili Good Fest, organiziran u suradnji s tamošnjom turističkom zajednicom. Ovo ljeto smo odigrali 28 predstava u Hrvatskoj i regiji, dobili devet nagrada, a zagrebačka će premijera biti 5. studenog, u kazalištu Vidra.

Cijeli intervju s Ecijom Ojdanić pročitajte u novom broju Glorije.