Donosimo priču o glazbeniku, inače diplomiranom dirigentu koji je skladao pjesme za najveća imena hrvatske estrade, koje i danas oblikuju našu svakodnevicu.
Kako vjerno opisati svestranog Đorđa Novkovića, autora preko dvije i pol tisuće pjesama koje su obilježile cijelu estradnu eru? Odgovor je ponudio njegov dugogodišnji suradnik i prijatelj, pjevač Mišo Kovač, na početku glazbenog dokumentarca "Hitmaker - Đorđe Novković" u produkciji Croatia Recordsa, koji se od kraja studenoga može pogledati u našim kinima.
"Đorđe nikad neće umrijeti", izjavio je karizmatični Šibenčanin o glazbeniku koji mu je skladao više od 30 hitova, među kojima su evergreeni "Ostala si uvijek ista", "Malo mi je jedan život s tobom", "Ako me ostaviš", "Čemu da živim", "Bez tebe". Ta rečenica je sve što o našem najuspješnijem skladatelju, producentu, aranžeru i glazbenom "skautu", koji je 2007. nenadano preminuo u 63. godini, misli cijela estrada. Najtiražniji je hrvatski skladatelj pop i zabavne glazbe: tijekom četiri desetljeća stvaralaštva prodani su milijuni nosača zvuka raznih izvođača s njegovim pjesmama, od Nede Ukraden, Zdravka Čolića, Tereze Kesovije do Ivice Šerfezija, Gabi Novak, Vlade Kalembera (Srebrna krila), Severine i Željka Bebeka. Koliko znači u popularnoj glazbi, otkriva dokumentarac koji prati njegov glazbeni put.
Glazba za njega snimljena je u Abbey Road Studiju u Londonu, na istome mjestu na kojem su stvarali The Beatles, Pink Floyd, Oasis, Radiohead, Adele, U2 i Coldplay. Ondje Royal Philharmonic Orchestra pod ravnanjem Stevea Sidwella, britanskog dirigenta, skladatelja i aranžera nagrađenog Grammyjem, koji je surađivao s Robbiejem Williamsom i Amy Winehouse, izvodi njegovih deset najpoznatijih pjesama. Projekt su osmislili i realizirali Želimir Babogredac, predsjednik Uprave Croatia Recordsa te dugogodišnji prijatelj i suradnik Đorđa Novkovića, producent Goran Martinac i njihov suradnički tim: rezultat je ostvarenje na razini vrhunskih produkcija BBC-ja.
"To je najmanje što je Đorđe zaslužio. Poznato je da je tijekom duge karijere dobivao priznanja i na Zapadu. Zato je pala odluka realizirati projekt o njemu u Londonu, u Abbey Roadu, uz pratnju Royal Philharmonic Orchestra. Kad smo to riješili, sa svojom sam ekipom te producentom i tonskim inženjerom Goranom Martincom krenuo u odabir pjesama i izvođača", kaže Želimir Babogredac. Izabrane su Novkovićeve pjesme "Zora je", "Nada", "Žuta ruža", "Virujen u te", "Prva noć s njom", "Južnjaci", "Ostala si uvijek ista", koje su ponovno otpjevali originalni izvođači: Neda Ukraden, Gabi Novak, Željko Bebek, Severina, Vlado Kalember, Zdravko Čolić i Mišo Kovač, dok su pjesme "Takav je život", "Ako me ostaviš" i "Stari Pjer" izveli Đorđev jedinac Boris Novković, Petar Grašo i Mia Dimšić.
Sudbonosni izlet
Đorđe je već od djetinjstva pokazivao interes prema glazbi, koja je obilježila njegov životni put. Rođen je 2. rujna 1943. u Vladimircima - otac mu je bio građevinar i violinist, a mama učiteljica. Kad mu je bilo šest godina, njegova ga je majka upisala u muzičku školu, primijetivši njegov talent i ljubav prema glazbi. Čak i kad bi vani napadao visok snijeg, ona bi ga do glazbene škole dovezla na sanjkama, ušuškanog u toplu deku. Trud joj se isplatio jer je Đorđe nakon srednje škole upisao sarajevsku Muzičku akademiju, gdje je diplomirao dirigiranje u klasi profesora Mladena Pozajića. Na akademiji je upoznao i suprugu Ozanu, koja je stekla diplomu profesorice glazbe, ali se nikada nije bavila tim poslom. Ljubav je planula nakon što ju je pozvao na izlet žičarom na Trebević. Svidjela mu se jer je bila nova, drugačija od ostalih, uočio ju je s knjigom u ruci te promatrao kako nekoliko minuta čita jednu stranicu. Prišao joj je, sarkastično je pitao kad će okrenuti list knjige, a onda je pozvao na spoj.
"Njoj su govorili stariji da izbjegava dečke koji će je zvati na Trebević, a ja sam to učinio. I pošla je sa mnom i još smo zajedno. Kroz svoj sam posao mogao popustiti pred mnogim iskušenjima, mogao sam raditi ovo ili ono, no nisam na to pristajao jer nikad u životu nisam želio povrijediti svoju obitelj do koje mi je uvijek bilo jako stalo", rekao je Đorđe Novković 2007. za Jutarnji list.
Dok je studirao na Akademiji (bio je među najboljima na svojoj godini), bilo je očito da taj dugokosi dečko u kožnjaku nikada neće dirigirati simfonijskim orkestrom. Odluku da krene drugačijim glazbenim pravcem donio je sredinom 60-ih, kad je diplomirao i zaposlio se kao glazbeni urednik na Radio Sarajevu i počeo pisati pjesme za mlade izvođače. Đorđe je 1967. osnovao svoju grupu, Pro Arte: autor je njihovih hitova poput pjesama "Lola", "Takav je život", "Tužna su zelena polja", a nastupali su, uz manje pauze, do 1980. godine. U međuvremenu je postao i klavijaturist u pop-rock grupi Indeksi: Novković je u grupi zamijenio Kornelija Kovača. O tom razdoblju govorio nam je Fadil Redžić, basist Indexa.
"Lijepo smo putovali, održavali koncerte, išli na turneju u Bugarsku, a u predahu od nastupa igrali smo nogomet: Davorin Popović i Đorđe Novković uvijek su nosili nogometnu loptu na turneje, ali i rekete te lopticu za stolni tenis (stolova za tu igru tih godina bilo je u svakom boljem hotelu): naime, obojica su bili sjajni igrači stolnog tenisa. Znali bi kupiti "zezalice" poput plastičnih vampirskih zuba i plašiti jedni druge. Basistu je bilo posebno drago igrati remi s Đorđem Novkovićem jer ga je često pobjeđivao", prisjetio se Fadil Redžić. I sarajevski pijanist, kompozitor, aranžer i dirigent Ranko Rihtman pamti to razdoblje po lijepim i duhovitim dogodovštinama.
"Članovi njegove grupe na jednoj ljetnoj svirci dogovorili su se da će svi na kraju odsvirati pogrešan akord. Đorđe, pedantna astrološka Djevica kod koje je baš sve moralo biti "kao po špagi", odsvirao je pravi. Na kraju nastupa započeli su prepirku pokušavajući ga uvjeriti da je on pogriješio. Shvatio je da su mu "smjestili", prihvatio je šalu bez ljutnje, gospodski, iako je bio u pravu", otkrio nam je Ranko Rihtman, dodajući kako je Đorđe bio izuzetno pozitivan, dobrodušan, osoba bez konflikta, nevjerojatno vrijedan.
"Silno je vjerovao u ono što radi. Vjerovao je u svoju glazbu, ona je bila njegova istina, potpuno joj se predavao", rekao nam je glazbeni doajen.
Život u Zagrebu
Đorđe Novković je 1967. godine, na sam Božić, dobio sina Borisa. Dvije godine kasnije s obitelji se preselio u Zagreb. Na značajnu odluku o preseljenju utjecao je uspjeh s njegovom pjesmom "Stari Pjer" - koju je na Zagrebfestu izveo Ivica Percl, a poslije ju je obradila Nana Mouskouri, u to vrijeme iznimno popularna francuska pjevačica grčkih korijena - ali i nagovaranje njegovog suradnika, karizmatičnog pjevača Miše Kovača.
"Bili smo veliki prijatelji. Đorđe u Zagrebu nije nikog poznavao pa sam mu našao stan i posudio 5000 njemačkih maraka dok se ne snađe. Na Šlageru sezone 1969. nastupio sam s njegovom pjesmom "Više se nećeš vratiti", a ta je singlica prodana u nevjerojatnih 500.000 primjeraka", ispričao je Mišo Kovač, koji je s Đorđem intenzivno surađivao više od 20 godina.
Slijedila je superuspješna suradnja sa Zdravkom Čolićem kojem je skladao hit "Južnjaci". Tih godina nastale su i nezaboravne pjesme "Ana" i "Ja nisam kockar", koje su izvodila Srebrna krila, te "Samo simpatija" Meri Cetinić. Zlatni niz nastavio se u osamdesetima. Tada je Novković napisao neke od evergreena poput "Zora je" za Nedu Ukraden te "Nada" i "Hrabri ljudi" za Gabi Novak. U devedesetima je još jednom potvrdio svoj neosporni talent: 1993. njegova je pjesma "Don‘t Ever Cry" u izvedbi grupe Put pobijedila na prvoj Dori, hrvatskom natjecanju za Pjesmu Eurovizije. Tri godine poslije Novković dobiva Porin za životno djelo, a 1997. postaje programski direktor i suvlasnik diskografske kuće Croatia Records. Njegovi hitovi "Da si moj" i "Ajde, ajde, zlato moje" te "Virujen u te" dali su novi zamah karijeri Severine. Premda je autor nekih od najljepših pjesama hrvatske estrade, masovnu je popularnost doživio 2004., kada je postao široj javnosti prepoznatljiv i kao osoba - kao član žirija TV natjecanja glazbenih talenata Story Super Nova Music Talents. Gledatelji su ga smatrali strogim, ali duhovitim i objektivnim, tako da je stekao simpatije mnogih. Oduvijek je "imao nos" za prepoznati talent.
Iako je bio hitmejker, surađivao je s najeminentnijim glazbenicima, poznavao je sve koji nešto znače na glazbenoj sceni, bio je iznimno samozatajan. Svoje želje, nadanja, ambicije i gušte u kojima je uživao kad je bio slobodan - poput šetnji sa svojim psom u Gračanima, gdje se skrasio nakon što se iz Rovinja, gdje je živio od kraja osamdesetih do 2000. godine, vratio u Zagreb - trudio se što je više moguće zadržati za sebe.
"Kroz svoj sam posao mogao popustiti pred mnogim iskušenjima, mogao sam raditi ovo ili ono, no nisam na to pristajao jer nikad u životu nisam želio povrijediti svoju obitelj do koje mi je uvijek bilo jako stalo", rekao je jednom prilikom Đorđe.
Oni koji su ga dobro poznavali kažu da je bio pedantan i discipliniran, pogotovo kad je u pitanju tjelovježba - svaki dan vježbao je 40 minuta te mogao bez problema napraviti 100 trbušnjaka u seriji. Imao je sjajnu memoriju i navodno znao napamet petstotinjak telefonskih brojeva svojih prijatelja i poslovnih suradnika. Sam je sebe opisivao kao "pravu horoskopsku Djevicu".
"Picajzlast sam i strog, kod mene sve uvijek mora biti savršeno složeno i čisto, čak su i vješalice u ormaru posložene po bojama. Grozim se prljavih cipela i uvijek u torbi nosim pastu za poliranje te žlicu za obuvanje cipela. Volim red", govorio je Đorđe.
O hitmejkerovu odnosu sa sinom Borisom mogla bi se napisati iscrpna knjiga. Ljubav oca i sina bila je neosporna. Razlikovao ih je različit pristup prema glazbi: Đorđe Novković pripadao je vremenu velikih festivala, velikih orkestara i evergreena, dok je Boris sa svojim pop-rock senzibilitetom i kantautorskim pristupom izgradio autorski identitet, pa i ako je njegov otac katkad mislio da bi trebao (glazbeno) postupiti drugačije, radio je i još radi ono u što svim srcem vjeruje. Boris Novković htio je na svoj način izgraditi karijeru, unatoč težini obiteljskog prezimena.
Veliki gubitak
"Itekako sam cijenio ono što je Đorđe radio, ali vrlo sam se rano glazbeno osamostalio. Namjerno, da bih se zaštitio. Teško mi je palo što su neki, nakon što sam 1986., s nepunih 19 godina, izdao album "Kuda idu izgubljene djevojke", posumnjali u moj rad. Moje prezime, odnosno činjenica da mi je Đorđe Novković tata, već su tada za mene postali prevelik teret pa sam se želio odmaknuti, naći svoj put, dokazati da sam svoj. Možda sam čak otišao predaleko u držanju očeva imena po strani. Ali uvijek sam se nadao da ću jednog dana, kad obojica budemo malo stariji, napraviti nešto što će biti posveta njegovu radu. Nešto čime ću mu pokazati koliko ga cijenim i koliko sam od njega naučio. Ali, nažalost, nisam dočekao taj trenutak", rekao je Boris 2007., dodajući da je njegov otac bio veliki taktičar, ali neizravno mu je ipak uspio usaditi ljubav prema mainstreamu - premda se u jednom razdoblju "zagrijao" za novi val, čak i punk, te osamdesetih i za novi romantizam.
"On je živio eru Beatlesa, no svoje autorske afinitete gradio je na glazbi koju su izvodili Ray Charles i Fats Domino. Meni su pak Beatlesi bili uzor, no zahvaljujući ocu zavolio sam i Bee Gees i Eaglese. Sjećam se kako mi je, kad sam kao mali ležao u bolnici, donio njihov album "Hotel California". Ponekad mi je smetalo što Đorđe nema strpljenja poslušati pjesme nekih izvođača ili bendova koji su se meni sviđali, a što sam želio s njim podijeliti, no on je uvijek govorio da je "preslušan glazbe" i da mu mnogo slušanja smeta", rekao je Boris 2007. za Gloriju. Nakon njegove smrti osjećao je veliki gubitak oca, ali i osobe s kojom je vodio najsmislenije razgovore o glazbi. Jedino sam s ocem mogao komentirati i ići u dubinsku materiju i DNK glazbe", izjavio je Boris Novković za Gloriju nakon očeve smrti.
Đorđev nagli odlazak 6. svibnja 2007. sve je šokirao. Nikada nije bolovao od neke ozbiljnije bolesti, tek tu i tamo se požalio na bolove u želucu, a jedini porok mu je bilo pušenje.
"To je, možda, utjecalo na njegov prerani odlazak zbog pucanja aorte: bio je strastveni pušač. Na kraju je došao do tri-četiri kutije dnevno. I od svih stvari koje je mogao kontrolirati, jedino na svoje pušenje nije mogao utjecati", ispričao je uoči nedavne premijere dokumentarca "Hitmejker" Želimir Babogredac, dodajući kako je Đorđe Novković bio jedinstvena, kompletna osoba na ovim prostorima i sretan je što je jedno veliko razdoblje svog života živio blizu njega i surađivao s njim. Bio je osoba kakvih je danas jako malo. Često su zajedno šetali Gračanima (bili su susjedi), no o čemu su razgovarali, nije nam otkrio. Zaključio je da o velikom autoru najviše govore njegove pjesme. Po njima ga pamtimo: sjećanje je jedino mjesto u kojem oni koji nam puno znače, ostaju zauvijek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....