Multimedijalni umjetnik Davor Rostuhar (42) i njegova supruga, ekonomistica Anđela Rostuhar (38) punih su godinu dana putovali svijetom kako bi istražili što je to ljubav. Razgovarali su sa 120 parova u 30 država, o tome napisali knjigu i snimili dokumentarni film "Ljubav oko svijeta". I taman kada su pomislili da o toj temi sve znaju, u njihov su život stigle dvije djevojčice koje su ih upoznale s potpuno novom dimenzijom ljubavi. Jednoipolgodišnja Rea i jednomjesečna Mia dugo su željene, a nevjerojatnim spletom okolnosti u njihov su život ušle u razmaku od samo osam mjeseci. Naime, kada je Anđela nakon petog pokušaja medicinski pomognute oplodnje napokon ostala trudna, stigao je poziv iz Centra za socijalnu skrb gdje su im rekli da mogu posvojiti djevojčicu te da imaju pet dana za donošenje odluke. Davor i Anđela shvatili su da je riječ o prilici koju ne mogu propustiti. Ekskluzivno za Gloriju zagrebački putopisac, fotograf i pripovjedač prvi put govori o iskustvu s postupkom posvojenja, pomognutoj oplodnji, roditeljstvu, ali i prvom VR kinu koje je otvorio u Zagrebu krajem prošle godine.

Jeste li o ljubavi naučili više u proteklih osam mjeseci nego putujući po svijetu godinu dana?

- Tek sada mi je jasno zašto ljudi govore da je roditeljstvo najljepša stvar na svijetu. Izazov je velik, ali je predivno. To je zasigurno najveća promjena u mom životu, no očekivana, jer smo znali što nas čeka. Imamo previše godina da bismo od toga stvarali dramu ili spektakl. Oduvijek smo željeli jedno biološko dijete i jedno posvojeno, samo nismo znali da će se to dogoditi u tako kratkom roku.

Kako je izgledao vaš put do roditeljstva?

- U našem slučaju je bio neobičan rasplet okolnosti, Anđela je bila trudna tri tjedna kada smo dobili ponudu da posvojimo djevojčicu koju smo mogli odbiti. Posve je u redu da ljudi u procesu posvajanja odbiju poneku priliku koja im se ponudi, ako nisu spremni za to i moram priznati da smo i mi dvojili. Sjećam se, bio je srpanj prošle godine kada smo se vratili iz Italije u Zagreb i trebali otići kamperom na more. Stigao je poziv i rečeno nam je da možemo posvojiti bebu te da imamo pet dana za razmisliti želimo li ići dalje u proces. Bila je to jako teška odluka. Otišli smo kamperom na jedan otok i pokušali donijeti odluku. Jedan dan smo bili više za, drugi više protiv, ali zadnji, odlučujući dan, čim smo se probudili, pogledali smo se, nasmijali i znali da je to - to. I sada se ježim kada se toga sjetim. Život ti nudi neke lude prilike koje moraš zgrabiti inače ćeš ih propustiti. Mi smo vrlo brzo dobili priliku za posvajanje koju nismo željeli propustiti.

Kakva iskustva imate s postupkom posvojenja u Hrvatskoj?

- Kada netko želi posvojiti dijete, prvi korak je predaja dokumentacije, ako je to zadovoljeno, kreće se na tečaj koji priprema roditelje za posvajanje, a traje nekoliko mjeseci. Kada smo prije četiri godine počeli planirati obitelj, paralelno smo se htjeli prijaviti i za posvojenje, međutim kako nismo mogli ići na obavezni tečaj jer smo puno putovali, morali smo to prolongirati. Zato smo zapravo tek početkom 2023. konačno ozbiljno krenuli u postupak. Doma su nam dolazili socijalni radnici, razgovarali su s našom obitelji, prijateljima, prošli smo psihološke testove, tromjesečni tečaj... Zakonski sav taj dio mora biti gotov unutar šest mjeseci i ako dobijemo pozitivno mišljenje, ulazimo u registar posvojitelja. To se i dogodilo. U registar smo ušli u lipnju 2023., a početkom srpnja Anđela je ostala trudna. Kada uđeš u registar posvojitelja, kao posvojitelj se moraš javljati i pokazati proaktivnost, a kako je Anđela bila trudna, dogovorili smo se da ćemo s posvojenjem pričekati godinu dana. Međutim, već krajem sedmog mjeseca smo dobili poziv da dođemo na razgovor na koji smo pozvani na razmatranje za posvajanje jedne bebe koja je bila u udomiteljskoj obitelji. Kad su socijalni radnici odlučili da smo mi podobni za tu bebu, i kad smo mi pristali ići dalje u postupak, uslijedilo je upoznavanje s bebom i proces prilagodbe. Narednih 12 dana svakodnevno smo se družili. Otkako su nas informirali do trenutka kada je beba stigla u naš dom nije prošlo ni mjesec dana, a sve skupa trajalo je dva mjeseca otkako smo ušli u registar. Rea je u naš dom stigla 18. kolovoza.

Cijela obitelj na okupu

PRIVATNA ARHIVA

Anđela je tada bila u prvom tromjesečju trudnoće. Je li, s obzirom na peti postupak pomognute oplodnje, morala mirovati ili je bila aktivna?

- Trudnoća je prolazila uredno i mogli smo uživati. Anđela je bila aktivna, što je preporuka ako je sve u redu. Kretala se, šetala, putovala. Kada smo bili u postupku, svi su imali milijun savjeta, no mi smo slijedili samo svoju intuiciju. To za nas nije bila tabu tema i svi naši prijatelji su znali da smo u postupku u koji smo krenuli početkom pandemije, kada smo se vratili s puta oko svijeta. Pokušavali smo prirodnim putem dobiti dijete, ali nije se događalo.

Mia je rođena krajem travnja. Jeste li bili na porođaju?

- Bio sam uz Anđelu, iskustvo je prekrasno. Ne samo vidjeti dolazak bebe na svijet već i tu žensku borbu. No, emotivniji sam bio drugi dan tijekom kontakta "koža na kožu". To je uistinu predivno.

Kako ste kćerima odabrali imena?

- Nismo željeli pretenciozna i komplicirana imena, pa je utoliko bilo lakše. Htjeli smo imena koja, kada ih kažeš nekom Francuzu, Hrvatu ili Amerikancu svima budu jasna. Rei smo brzo odabrali ime, a Mia je dva tjedna bila bez imena.

Kakav ste tata?

- Trudim se biti što bolji tata, ali rano je to za reći. Kupam, prematam, hranim, trudim se sudjelovati u svim aspektima brige i odgoja. Otkako je stigla Mia, više sam posvećen Rei pa nas dvoje dvaput tjedno odlazimo na Sljeme, nosim je u nosiljci, a nabavio sam i kolica za trčanje pa trčimo. Njoj je to jako zabavno, a meni super jer mogu ostati aktivan. Rea jako voli kada putujemo kamperom u planine ili na more. Otkako je stigla Mia, više smo orijentirani na nedjeljne izlete: livada, dekica i uživancija. Vidim da su mnogi roditelji pretjerano zaštitnički nastrojeni prema djeci, i nadam se da ja neću biti takav. Najvažnije mi je da smo zdravi, nadam se da ćemo im moći pružiti životno iskustvo kakvo i mi imamo, a hoće li otići u našem smjeru ili svom, to je njihova sloboda. Moram im dati resurse da se snađu u ovom svijetu.

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Jeste li čitali knjige o roditeljstvu i bebama?

- Jako volim čitati i pratiti literaturu. Sve što radim je vrlo studiozno, uvijek pričam sa znanstvenicima, a htio sam i veselio sam se toj ideji oko djece kada sam saznao da ću postati roditelj. Krenuo sam čitati, ali tu ima toliko različitih ideja, stajališta i teorija da mi je čak jedan liječnik rekao da je bolje da ništa ne čitam, već da samo slijedim svoj osjećaj.

Kao velikom avanturistu i osobi koja voli slobodu, kako ste se prilagodili novoj životnoj ulozi?

- Često držim motivacijska predavanja po tvrtkama i uvijek me pitaju što mi predstavlja izazov nakon što sam osvojio Južni pol. Ne znam mogu li u životu napraviti nešto veće od ekspedicije na Južni pol, ali meni je svaki projekt novi izazov, drugačiji, bilo da je riječ o fotografiji, filmu, VR kinu. Roditeljstvo je također izazov, važno je da se kreće. Dosadilo bi mi da sam fokusiran samo na jedan segment.

Kako ste došli na ideju da otvorite prvo VR kino u Hrvatskoj?

- Prije svega se doživljavam kao pripovjedača, koristim više medija za priče koje su vezane za putovanja, nisam samo pisac ili fotograf. Medije mijenjam da bude moderno i zanimljivo. VR, virtualna realnost, nova je dimenzija pripovijedanja priča koja će u budućnosti biti normalna poput televizije ili radija. Sličnija je teleportaciji nego gledanju filma, pomoću nje ulazimo u film i dio smo njega. VR pratim desetak godina, ali tek je posljednjih nekoliko godina tehnologija dozrela do mjere da je to sad vrlo uzbudljivo i da su ozbiljni svjetski umjetnici počeli snimati dobar VR. Kada sam to shvatio, znao sam da je budućnost došla i da je vrijeme da i ja nešto napravim. Koristeći tu najnoviju tehnologiju ispričao sam jednu od najstarijih priča o jednom od posljednjih plemena na svijetu koje živi onako kako su ljudi živjeli većinu povijesti naše vrste. Film "Lovci sakupljači" pokazuje nam da je sve ono što smo danas nastalo kada smo bili lovci sakupljači.

Zbog filma ste u ožujku prošle godine bili tri tjedna u Tanzaniji, zašto ste odabrali baš to pleme?

- Radeći za National Geographic i Meridijane, imao sam tri puta priliku boraviti s lovcima sakupljačima, u Papui, Amazoni i Africi, i oduvijek sam htio ispričati jednu veću priču o njima, pa sam se odabrao pleme Hadza u Tanzaniji, jedine ljude koji nikad nisu napustili kolijevku čovječanstva, i vratio sam im se 10 godina nakon svog prvog posjeta da snimim VR film i skupim građu za knjigu. A budući da nije bilo drugog načina da pokažem VR film publici, u centru Zagreba izgradili smo prvo hrvatsko i jedno od prvih VR kina u svijetu, u kojem osim mojeg prikazujemo i najbolje svjetske VR filmove - te smo time i mom gradu Zagrebu donijeli novu vrijednost

Je li kino zaživjelo među Zagrepčanima?

- Reakcije svih koji dođu su pozitivne, a iz mjeseca u mjesec sve je više posjetitelja. I turisti su oduševljeni jer nigdje drugdje nisu vidjeli tako nešto. Sve svoje projekte koje radim stvaram preko udruge KEK koja postoji dvadeset godina. Ideja je da istražujemo svijet, organiziramo putovanja i ekspedicije, osmišljavamo projekte, radimo izložbe turneje, evente, sve što smo proživjeli želimo da dođe do što većeg broja ljudi. Jedan od oblika mog izražavanja su multimedijalna predavanja, a u kinu smo osmislili event s autorom gdje dajem kontekst ljudima o filmu pa nakon što ga publika pogleda, pričamo o filmu. A sve to u intimnoj atmosferi za samo dvadesetak ljudi.

Jeste li i kao klinac izražavali toliku ljubav prema avanturi?

- Uvijek sam bio strastven oko života i htio sam ga maksimalno iskoristiti. Kad sam trenirao atletiku, bio sam jako ambiciozan i sanjao da ću biti olimpijac. Obožavao sam školu i učenje, a sa 16 godina sam počeo ići autostopom po Europi tijekom školskih praznika.

Vaši roditelji su sigurno bili "oduševljeni" tom idejom?

- Nisu se s time slagali, ali su me pustili jer sam pametno pristupao svemu. Imao sam super ocjene pa me i to izvlačilo. Do 19. godine sam već proputovao dobar dio Europe pa sam poželio otići biciklom do Egipta s prijateljem. Tada sam počeo pisati i snimati, krenuo mi je posao u tom smjeru, odustao sam od fakulteta već nakon trećeg semestra. Naravno da se roditelji ni s time nisu složili.

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Proputovali ste više od 120 zemalja svijeta, osvojili Južni pol, objavili devet knjiga, napravili tri filma, osnovali kino. Na što ste najponosniji u karijeri?

- Kao da pitate koje dijete mi je draže. Svaki projekt je drugačiji i novi pa imam dojam da napredujem, tako da mi je uvijek zadnji projekt najbolji. "Ljubav oko svijeta" je bio megapopularan, knjiga je bila najprodavanija među domaćim i stranim naslovima, a "Polarni san" najprodavanija domaća knjiga 2018., dok je "Hrvatska iz zraka" najprodavanija fotomonografija u zadnjih deset godina.

S Anđelom ste se vjenčali 2018. u planinarskom domu, a ubrzo ste krenuli i na bračno putovanje istražujući ljubav oko svijeta. Jeste li se vratili s nekim novim poimanjima ljubavi?

- Otišli smo na taj put friško vjenčani, poletni u vezi. Istražujući ljubav pokušali smo obuhvatiti baš sve tipove veze i shvatili da nije ljubav početni osjećaj leptirića i zaljubljenosti, već da je ljubav nešto dublje, trajnije, izazovnije - ne toliko intenzivno i dopaminski kao sama zaljubljenost, ali vrednije i trajnije. Ljubav je ulaganje. Prava ljubav se gradi. Naravno da je bitno da krene iz zaljubljenosti, ali svaki dan treba raditi na odnosu.

Treba li za ekspediciju na Južni pol određena doza ludosti?

- Nekim ljudima to može izgledati kao ludost, ali kada se baviš takvim stvarima, onda to nije ludost. Ništa na tom putu nije bilo prepušteno slučaju, to je bio najbolje pripremljen i isplaniran projekt u mom životu. Dvije godine imao sam mentalne treninge za taj put. Za Južni pol sam imao podršku Anđele, a roditeljima nije bilo lako u početku me podržati, ali dijete kada odraste više nije tvoje nego svoje. Tako sada razmišljam i kod odgoja svojih cura, nisu one moje, ja sam samo tu da ih otpremim u svijet...

Što za avanturista poput vas predstavlja strah?

- Nemam klasičnih strahova da ću poginuti na Južnom polu ili da će me ugristi zmija u džungli. Više me strah da neću iskoristiti život.

A kakav je osjećaj na samom cilju?

- Naša kultura ganja ultimativnu sreću, ali nije stvar u sreći. Više bih rekao da je ovo bio spoj spokoja i mira. Meditacijom postižeš da dođeš u zonu, u trenutak i fokus, kada si u zoni, najbolji si. Kada sam vježbao za to, bio sam po par minuta u zoni, a kada sam krenuo u ekspediciju na Južni pol 47 dana, bivanje u zoni se svaki dan povećavalo pa sam zadnji dan bio osam sati u zoni. To je neopisiv osjećaj i da si stalno u zoni, pretpostavljam da bi to bila prosvijetljenost, mislim da je to najsličnije tome. Apsolutno si u sadašnjosti i sve osjećaš intenzivno, ali i potpuni spokoj. Nikakve misli te ne muče, sve ti je OK, čak i da umreš i da sve nestane, ali istovremeno imaš snažnu empatiju prema svemu što postoji.

Kakve još izazove priželjkujete?

- Nije period da planiram velike projekte, želja mi je da kino zaživi pa da mogu razvijati neke druge priče. Volio bih da kao što sam putovao do sada, nadalje putujemo kao familija, možda dvaput godišnje imati svoje ekspedicije. To je idealan život, koji zapravo već živim.