Filmovi samoukog redatelja uvijek spajaju inovativnu tehnologiju, snažne priče i obiteljsku suradnju, a takva je i ekranizacija Homerovog epa ‘Odiseja‘ koji uskoro stiže u hrvatska kina.
U svijetu sveprisutne digitalizacije filmske industrije, britansko-američki redatelj Christopher Nolan pripada rijetkoj vrsti autora zbog kojih je odlazak u kino događaj koji dugo iščekujemo i kojem se radujemo, kao da smo klinci i jedva smo dočekali dugo iščekivani film. Svojih dvanaest filmova snimljenih tijekom 33-godišnje karijere, koji su diljem svijeta zaradili šest milijardi dolara, nikada nije namijenio usputnom gledanju kod kuće, na kauču, uz paralelno skrolanje društvenih mreža. Filmovi 55-godišnjeg samoukog filmskog genijalca oduvijek su namijenjeni projekcijama na velikom platnu, traže punu pozornost, ali zauzvrat nude jedinstveno "nolanovsko" iskustvo u kojem se uživa koliko god njegovo novo djelo trajalo. Vizionar koji je redefinirao modernu kinematografiju i tijekom godina postao umjetnička kategorija za sebe, razmazio je publiku: od njega se svaki put iznova očekuje da pomakne granice sedme umjetnosti i da nas zadivi kreativnošću, vjernim prikazom teme, likova, spektakularnim prizorima, savršeno odabranim glumcima i glazbom.
Ovaj put bi, najspektakularnijom ekranizacijom Homerove Odiseje dosad viđenom na velikom platnu, mogao nadmašiti i samog sebe. Nolanov novi film, povijesni spektakl koji Hollywood već mjesecima opisuje kao "ep svih epova", u hrvatska kina stiže 16. srpnja, dan prije početka prikazivanja u kinima diljem svijeta. Poseban je po tome što je prvi dugometražni film u povijesti koji je sto posto snimljen IMAX filmskim kamerama. Redatelj opsjednut autentičnošću i monumentalnim kino doživljajem tom tehnološki zahtjevnom "detalju" daje ključnu ulogu u svojoj dosad najambicioznijoj viziji. Nakon svjetskog uspjeha s biografskim filmom "Oppenheimer" o ocu atomske bombe, koji je dosad diljem svijeta zaradio više od 950 milijuna dolara, okreće se Homerovom mitu koji se smatra temeljem zapadne književnosti.
Njegova "Odiseja" prati desetogodišnje putovanje Odiseja, kralja Itake, koji se nakon Trojanskog rata pokušava vratiti kući prolazeći kroz niz opasnosti, iskušenja i susreta s bogovima. Naslovnu ulogu tumači Matt Damon, Tom Holland igra njegova sina Telemaha, Anne Hathaway je Penelopa, dok Atenu, Odisejevu zaštitnicu i božicu mudrosti i rata, tumači Zendaya. Ulogu Helene igra Lupita Nyong‘o, koja istodobno tumači ulogu i njezine osvetoljubive sestre Klitemnestre (supruge kralja Agamemnona kojeg je, kada se vratio iz Trojanskog rata, zbog starih grijeha dala "skratiti" za glavu). Penelopina prosca Antinoja glumi Robert Pattinson, Charlize Theron pojavljuje se kao čarobnica Kirka, dok bi najvećeg junaka antike Ahileja, prema glasinama, mogao igrati Elliot Page. Američki reper Travis Scott navodno tumači Parisa, trojanskog princa čija je ljubav prema Heleni "zakuhala" Trojanski rat i natjerala Odiseja na krivudav i mukotrpan povratak kući. Zanimljivo je i to da su Tom Holland i Zendaya, jedan od najpoznatijih holivudskih parova, ponovno dijelili set nakon filmova o Spider-Manu. No, tek ćemo u kinima otkriti imaju li zajedničke scene. Spektakl je sniman na Siciliji, u Grčkoj, Maroku, Islandu, Škotskoj i Italiji, a Nolan je inzistirao na maksimalno stvarnim uvjetima, bez oslanjanja na green screen i digitalne kulise.
Supruga i suradnica
Koliko je njegova opsesija autentičnošću otišla daleko, najbolje govori iskustvo Matta Damona koji je rad s golemim IMAX kamerama opisao kao glumu "s blenderom pokraj glave". Redatelji ih koriste zbog nevjerojatne rezolucije i monumentalnog prikaza slike, ali toliko su velike i bučne da glumcima često otežavaju međusobni kontakt i intimnije scene dijaloga. Kako bi riješili problem, Nolan i direktor fotografije Hoyte van Hoytema osmislili su posebno kućište nazvano "zeppelin" koje prigušuje buku.
Dodatni izazov bila je i sama veličina opreme: za potrebe pojedinih scena snimanih na strmim sicilijanskim liticama produkcija je morala koristiti helikopter kako bi na set dopremila gotovo 180 kilograma tešku kameru. Upravo su takvi zahtjevni produkcijski uvjeti postali zaštitni znak redatelja koji i dalje vjeruje da se veliki filmovi moraju snimati na dobar, starinski način, kadar po kadar, a ne stvarati računalom.
Na setovima je poznat i po formalnoj odjeći, koju smatra izrazom poštovanja prema filmskoj ekipi, pa čak i tijekom fizički zahtjevnih snimanja gotovo uvijek nosi sako, košulju, a zimi i kaput. U džepu uvijek ima termosicu s čajem. Vrlo rijetko sjeda u redateljski stolac: radije je nekoliko koraka uz glumce, prati ih kao jastreb s tabletom u rukama na kojem u isto vrijeme kontrolira rad kamere.
Jednako je osebujan i njegov osobni odnos prema tehnologiji. Ne koristi društvene mreže, nema pametni telefon i godinama otvoreno govori kako ne želi biti uvijek i svakome dostupan. Ne koristi ni e-mail pa se do njega dolazi preko asistenta ili njegove godinu dana mlađe supruge Emme Thomas, koproducentice svih njegovih filmova, njegove desne ruke i najveće ljubavi s kojom ima četvero djece. Ona je "backup" svakog njegovog filmskog uspjeha od početka karijere do danas, kada slovi za jednu od najutjecajnijih filmskih producentica današnjice. Par se upoznao 1989., tijekom prvog tjedna njezina studija antičke povijesti na londonskom University Collegeu (on je studirao englesku književnost), oboje su stanovali u istom studentskom domu, vodili isto filmsko društvo na fakultetu i vjenčali se 1997. godine. Četiri godine kasnije dobili su jedinu kćer Floru, a ubrzo su 2004. i 2006. rođeni dječaci Oliver i Rory. Najmlađi član obitelji, Magnus, rođen je 2008. godine.
Na početku veze s Emmom, Christopher je bio entuzijast opsjednut filmovima i eksperimentiranjem s kamerom, dok je ona otišla korak dalje: oduvijek ju je zanimala filmska produkcija pa je već tijekom studija uspjela dobiti praksu u produkcijskoj kući Working Title Films, gdje se nakon diplome zaposlila i napredovala do pozicije koordinatorice produkcije. Christopher i Emma, koja je na početku njihovog zajedničkog života zarađivala za oboje, osnovali su 2001. produkcijsku kuću Syncopy, kreativnu "bazu" svih njihovih projekata i jednu od najuspješnijih u Hollywoodu. Nadahnuće za projekte stiže im odasvud: malo je poznato da ih je nezgoda doživljena tijekom jedrenja preko Engleskog kanala u studentskim danima, kada su se iz prve ruke uvjerili u prevrtljivost morskih struja i opasne, nestalne vremenske prilike, mnogo godina kasnije nadahnula na film o dramatičnoj evakuaciji savezničkih vojnika tijekom Drugog svjetskog rata, "Dunkirk".
Fascinacija tehnologijom
Premda stvaraju filmove koji zarađuju milijune dolara, Christopher Nolan i Emma Thomas svoj su profesionalni i privatni život organizirali suprotno holivudskim pravilima. Njihova produkcijska kuća Syncopy Films zapošljava samo četvero ljudi, uključujući njih dvoje, jer, kako je Emma više puta naglasila, nikada nisu željeli graditi poslovno carstvo ni pretvoriti vlastiti život u korporativni stroj. Takav minimalistički način rada omogućio im je da zadrže potpunu kreativnu kontrolu nad filmovima, ali i fleksibilnost u obiteljskom životu.
"Često me pitaju kako uspijevamo stvarati blockbustere i istovremeno podizati četvero djece? Odgovor je jednostavan: činjenica da radim s ocem svoje djece znači da ih mogu dovesti na posao", jednom je rekla Emma Thomas.
Christopher Nolan često govori kako je susret sa suprugom odredio cijeli njegov život. Nakon što ga je kralj Charles III. prije dvije godine proglasio vitezom u Buckinghamskoj palači, rekao je: "Supruga i ja imamo četvero djece i filmski opus koji smo zajedno stvorili. Dakle, pouka priče jest: obratite pozornost na to koga ćete sresti u studentskom domu."
U kojem su pravcu krenula njihova djeca? Flora je studentica Sveučilišta New York, a glavni predmet joj je komparativna umjetnost: interdisciplinarni program koji povezuje različite oblike izvedbenih umjetnosti. Zanima je mnogo različitih kreativnih područja, ali joj je na prvome mjestu snimanje kamerom Super 8 mm, čemu ju je poučio otac. Sinovi su u većoj mjeri samozatajni: o njima se zna tek to da se povremeno pojavljuju u cameo ulogama u očevim filmovima. Oliver se nakratko pojavio kao beba u filmu "Prestiž" (2006.), Rory se, kao statist, pojavio u sceni u očevom filmu "Uspon mračnog viteza" te u "Interstellaru", dok se Magnus nakratko pojavio u filmu "Početak" (2010.).
I sam redatelj je od najranijeg djetinjstva pokazivao fascinaciju filmskim stvaralaštvom. Rođen je 30. srpnja 1970. u londonskom Westminsteru, u obitelji koja je snažno oblikovala njegov kasniji pogled na umjetnost i pripovijedanje. Njegov otac Brendan James Nolan, britanski direktor oglašavanja irskog podrijetla i kreativni direktor u marketinškoj industriji, posjedovao je Super 8 mm kameru kojom je Christopher još kao dječak počeo snimati svoje prve filmove. Majka Christina Jensen, bivša američka stjuardesa iz Evanstona u Illinoisu, kasnije je radila kao profesorica engleskog jezika, a Christopher je odrastao uz starijeg brata Matthewa i mlađeg Jonathana, danas također vrlo uspješnog scenarista i redatelja s kojim godinama intenzivno surađuje. Jonathan Nolan koautor je scenarija za neke od najpoznatijih filmova svog brata, a njihova kreativna povezanost smatra se jednom od najvažnijih autorskih suradnji suvremenog Hollywooda.
Velik utjecaj na budućeg redatelja imao je i ujak John Nolan koji je radio u NASA-i na razvoju sustava navođenja za rakete programa Apollo. Upravo je on Christopheru, dok je još bio dječak, slao autentične snimke lansiranja svemirskih misija, koje je budući redatelj potom montirao u vlastite amaterske filmove. Taj spoj fascinacije svemirom, tehnologijom i filmskom iluzijom obilježio je cijeli njegov opus.
Autsajederski pristup
Početkom 80-ih pohađao je katoličku osnovnu školu Barrow Hills u Surreyju, a tijekom tinejdžerskih godina nastavio je školovanje na prestižnom Imperial Service Collegeu u Hertfordshireu. Dakako, nije prestajao snimati kratke filmove. Kad je maturirao, namjerno je odlučio izbjeći studij filmske režije i posvetio se engleskoj književnosti jer je želio razviti drukčiji pogled na pripovijedanje i strukturu filma. Kasnije se pokazalo da je "autsajderski" pristup jedan od njegovih najvećih autorskih aduta.
U filmsku industriju ušao je radeći različite početničke poslove: bio je čitač scenarija, snimatelj i redatelj kratkih korporativnih i industrijskih filmova, dok je paralelno razvijao vlastite autorske projekte. Sredinom devedesetih snimio je kratki film "Larceny" nastao u vrlo skromnim financijskim uvjetima, tijekom jednog vikenda, crno-bijelom tehnikom i s minimalnom ekipom. Projekt je financirao vlastitim novcem, koristeći opremu filmskog društva UCL-a, a osmominutni triler o provali u stan i napetom sukobu u koji su uključeni stanar stana, provalnik koji je došao uzeti stvari svoje djevojke i neočekivani svjedok, danas je jedan od zapaženijih studentskih radova tog vremena.
Godinu kasnije Nolan je snimio kratki film "Doodlebug", osebujan psihološki eksperiment o čovjeku koji lovi kukca, da bi se na kraju pokazalo kako zapravo progoni vlastitu minijaturnu verziju. Pravi autorski proboj dolazi s filmom "Praćenje" iz 1998., prvim dugometražnim ostvarenjem čiji je bio scenarist, redatelj, snimatelj i montažer. Priča prati mladog pisca koji iz znatiželje počinje pratiti nepoznate ljude londonskim ulicama, da bi se postupno upleo u kriminal. Sniman je uz minimalan budžet i pomoć prijatelja, često vikendima kako bi se štedjela filmska traka, no ipak je privukao pozornost kritičara na manjim festivalima.
To mu je prije 26 godina otvorilo put prema realizaciji "Mementa", dugometražnog projekta koji ga je lansirao u svjetsku kinematografiju. Ideju za priču razvio je s bratom Jonathanom Nolanom, stvorili su nekonvencionalni triler ispričan obrnutom kronologijom, o čovjeku koji zbog gubitka kratkoročnog pamćenja pokušava rekonstruirati vlastitu prošlost. U filmu australski glumac Guy Pearce igra muškarca s amnezijom koji koristi polaroide, bilješke i tetovaže kako bi pronašao ubojicu svoje supruge.
Nedugo potom Christopher Nolan sa suprugom Emmom osniva produkcijsku kuću Syncopy, a njegovi radovi napokon privlače pozornost Hollywooda. Preporuka Stevena Soderbergha dovodi ga do suradnje s moćnom kompanijom Warner Bros i realiziranja filma "Nesanica", psihološkog trilera iz 2002., s impresivnim ulogama Ala Pacina, Robina Williamsa (jedna od njegovih rijetkih uloga negativaca) i Hilary Swank. Iako je riječ o remakeu istoimenog norveškog filma, Nolan je i u toj studijskoj produkciji zadržao prepoznatljivu atmosferu sveprisutne tjeskobe i psihološke napetosti.
Slijedi slavna trilogija o Batmanu kojom je redefinirao filmove o superherojima stvarajući pristup poznat kao "prizemljeni realizam". Angažirao je Christiana Balea u ulozi Brucea Waynea i dotad uobičajene elemente stripa koji su se "kopirali" na veliko platno, zamijenio je mračnijim, realističnijim tonom koji se više oslanja na triler nego na fantastiku. A onda, zasićen čovjekom-šišmišem, Nolan se okrenuo staroj ljubavi - znanstvenoj fantastici. Prije 12 godina režirao je "Interstellar", ambiciozni spektakl nastao u suradnji s teorijskim fizičarom Kipom Thorneom i njegovim bratom Jonathanom. Spojio je teorijsku fiziku, spektakularne prikaze svemira, dirljiv odnos oca i djece, kćeri koja ga oponaša i želi u svemir te sina koji namjerno odabire suprotan životni put i postaje farmer na Zemlji koja se, zbog klimatskih promjena, pretvara u pustoš punu prašine. Spektakl je poseban i po tome što se prikaz crne rupe Gargantua, stvoren prema izračunima Kipa Thornea, pokazao točnim.
Trijumf s Oppenheimerom
Kada je pet godina kasnije NASA objavila prvu fotografiju crne rupe, njezin izgled odgovarao je računalnim simulacijama iz filma koji je dosad zaradio više od 700 milijuna dolara i postao jedno od najutjecajnijih SF ostvarenja u povijesti, poput "2001.: Odiseja u svemiru" Stanleyja Kubricka, koju Nolan obožava.
S filmom "Dunkirk" iz 2017. redatelj se vratio ratnoj tematici. Priču o evakuaciji savezničkih vojnika s francuske plaže Malo-les-Bains prikazao je kroz tri isprepletene priče, uz malo dijaloga i oslonac na atmosferu, zvuk i dramatične scene borbi. Film je dočekan ovacijama kritike i dodatno učvrstio njegov status kultnog autora koji uspijeva spojiti vlastitu umjetničku ambiciju i hollywoodski spektakl. Sljedeći projekt, "Tenet" (2020.), znanstvenofantastični triler o obrnutom protoku vremena, nastajao je godinama i postao jedan od prvih velikih filmova koji su nakon pandemijskog zatvaranja pokušali vratiti publiku u kina. Nije bio promašaj, ali nije postigao ni osobit uspjeh, premda ga filmofili hvale. A onda je 2023. snimio najveći autorski i komercijalni trijumf, biografsku dramu o američkom fizičaru J. Robertu Oppenheimeru, ocu atomske bombe. Osvojio je sedam Oscara u najvažnijim kategorijama (za najbolji film i najbolju režiju) od 13 nominacija, čime je Christopher Nolan nakon desetljeća statusa "najvećeg redatelja bez Oscara" napokon osvojio najprestižniju nagradu. Film je osvojio i nagrade za kameru, montažu i originalnu glazbu. Redatelj se i ovdje oslanjao na stvarne efekte, snimljene na stvarnom setu, vjerujući da upravo takav pristup publici omogućuje potpuno uranjanje u priču. Monumentalno djelo o ocu atomske bombe zasad je Nolanov vrhunac, no mogla bi ga nadmašiti ekranizacija Homerova epa starog više od 2700 godina. I dalje je vjeran filozofiji autentičnosti, koliko god snimanje bilo teško. I dalje odbija "lažirati" ne samo masovne već sve scene računalom, vjerujući da film mora nastati stvarno, na setu, pred kamerom. U eri digitalnih algoritama koji se konzumiraju usputno, Nolan navodi publiku da izdvoji vrijeme i uroni u priču.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....