VEDRAN PETEH CROPIX
Intervju

Arijana Čulina: ‘U ljubavi se uvijek kalkulira‘

Splitska umjetnica koja je nedavno objavila novu knjigu ‘Dva puta u pet minuta‘, za Gloriju otkriva kako se nosi sa starenjem, što misli o teroru mladosti i menopauzi te da je otuđenost najveći problem društva.

Splitska umjetnica koja je nedavno objavila novu knjigu ‘Dva puta u pet minuta‘, za Gloriju otkriva kako se nosi sa starenjem, što misli o teroru mladosti i menopauzi te da je otuđenost najveći problem društva.

Splitska komičarka, glumica, spisateljica i slikarica Arijana Čulina (57) nedavno je objavila novu knjigu "Dva puta u pet minuta" u izdanju naklade Media bar, u kojoj dalmatinski neuvijeno, duhovito i iskreno analizira i propituje žensku stvarnost u ponešto rigidnijem okruženju brdovitog Balkana. Autorica književnih hitova, među kojima su i "Šta svaka žena triba znat o onin stvarima" i "Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće", prodanih u gotovo tristo tisuća primjeraka, u razgovoru za Gloriju govori o životnim i kazališnim temama koje su je u dugogodišnjem stvaralaštvu okupirale.

Lik Kate u vašoj novoj knjizi čini se kao da je rezigniran i pomalo ciničan?

- Ne znam, kada pišem knjige, uglavnom miješam fikciju i autobiografsko. Nisam razmišljala o njoj kao o liku. Jednostavno sam pisala. Nisam napravila spisateljske predradnje. Moj prijatelj dramaturg, profesionalac, svom poslu drugačije pristupa, kao što ja kao profesionalna glumica pristupam svom poslu znatno drugačije od amatera.

Više vas je zanimala sama priča o pet minuta. Što je sadržaj te priče?

- Tako je. Uvijek sam slušala o tih famoznih pet minuta. U Splitu pet minuta znači najmanje dva sata. Onda pet minuta iza ugla u Zagrebu znači tri-četiri tramvajske stanice. U dućanu kažu "da ste došli prije pet minuta". Dođeš kod doktora, "e došli ste pet do dvanaest". Kažeš, idem kući, onda ti redovito kažu: "Ma, sjedi još pet minuta". Petominutni odmor, petominutni kontrolni. Htjeli smo i ovim naslovom potaknuti maštu "dva puta u pet minuta". U jednoj sam priči spomenula i seks. A možda i nisam. Čitatelj će najbolje prepoznati.

image
VEDRAN PETEH CROPIX

"Od pizduna do tajkuna" vama je najdraža knjiga koju ste napisali, zašto?

- Zato što su me uvijek pitali "što svaka žena triba znati o onim stvarima"? A ja sam tada igrala Gogu Bjondinu s kojom me dosta ljudi poistovjećivalo. Kad sam igrala Milijanu u jugoslavenskoj komediji "Đekna još nije umrla, a ka‘ će ne znamo", ljudi su mislili da sam ja taj lik. U posljednje vrijeme igram babe, pa me sada ljudi doživljavaju kao babu. Međutim, "Od pizduna do tajkuna" je knjiga koju sam napisala u muškom licu. Glavni je lik Srećko, tip kojem ništa nije uspjelo. Dok je bio fin, svirao klavir, bio uglađen prema djevojkama, stvar nije funkcionirala. Onda je shvatio da danas možeš uspjeti samo ako 10 Božjih zapovijedi okreneš naopako. On se morao učiti da takav postane, više nije svirao klasiku, nego narodnjake, odjednom je ženama počeo prilaziti na puno agresivniji način, zaposlio se u firmi u kojoj je otkrio malverzaciju, na što mu je šef rekao da ga nije zaposlio da je otkrije, nego prikrije. Kad se obogatio, za sebe je rekao da je postao "pravi tip 21. stoljeća". Ta mi je knjiga draga i jedna češka izdavačka kuća mi se javila da je uvrsti u neki svoj časopis. Kod nas ona nije prošla zapaženo. Bilo je očito krivo vrijeme.

Čini li vam se da je ta beskompromisnost o kojoj ste pisali uvjet ljudskog postojanja, pogotovo danas?

- Ta beskompromisnost je uvijek postojala, samo mi se čini da je bila prikrivenija ili sam ja bila mlađa i manje zainteresirana. Čini mi se da je manje ljudi u nju bilo involvirano, možda i zbog nedostatka informacija. Ljudi kao da su više bili zaokupljeni svojim svakodnevnim životom. Neki su živjeli lakše, neki su živjeli teže, ali se moglo živjeti od onoga što su ljudi radili. Mogli su graditi vikendice jer su očito stanove puno lakše dobivali. Također, čini mi se da nisu bili toliko politički opterećeni, bila je jedna stranka, nije ih bilo sto. Od Sokrata ljudi govore kako su prošla vremena bila bolja, s više tolerancije i demokracije. Ljudima je to bilo posebno zanimljivo. Lijevi, desni, srednji. Svatko je imao svoje favorite i osjećao se važnom karikom u izboru za bolje sutra. S vremenom je uslijedilo malo ili veće razočaranje situacijom koja nije baš išla onako kako su birači zamislili pa su se već na sljedećim izborima odlučili možda za suprotnu stranu, pa za one srednje. I tako obrni-okreni sve u nadi da će to bolje sutra doći. Često bi se i u dnevnim razgovorima svađali - "kako možeš ne glasati za Škoru?" ili "kako možeš ne glasati za Milanovića?" Ipak, kapitalizam je uzeo maha, ljudi vide da je sve u političkoj sferi manje-više slično i da im struju u siječnju nitko neće platiti.

image

Kao mlada glumica u Brechtovom ‘Cabareu‘

Privatni album

Kada kažete da su vas poistovjećivali s različitim likovima koje ste igrali, doživljavate li to kao kompliment svojoj glumi i radu?

- Sada je kompliment nakon četrdeset godina. Kada sam nedavno dobila Nagradu hrvatskog glumišta, zahvalila sam i rekla: "Evo i mene nakon toliko godina, sjetili me se". Đekna je i danas popularna na područjima bivše Jugoslavije jer se dosta reprizira. Nakon Milijane, kad se dosta ljudi čudilo kako Splićanka može odigrati crnogorsku djevojku, stigla je Goga Bjondina, kad su se svi pitali tko je sad ova što govori bez dlake na jeziku o svemu i svačemu i usput ponekad beštima. A nakon toga došao je film "Ne gledaj mi u pjat", kad je čak i kritika pisala da sam neprepoznatljiva s obzirom na dramsku rolu. Tako da se vratim na vaše pitanje - da, očito je da sve što igram nekako ispadne "autentično". Sirova logika bi rekla - očito je bilo dobro odigrano.

S obzirom na to da ste komičarka, je li druga strana komičnog nužno tuga, odnosno depresija?

- Ima tu istine. Ne bih mogla reći duboka depresija, ali moglo bi biti jedno nezadovoljstvo, ogorčenost. Iza svakog dobro humornog ili satirično izvedenog teksta stoji iskustvo i jedna lagana ili srednja gorčina. Jer da nije toga, ne bismo mogli vidjeti sve ono što je devijantno u društvu, u nečijem ponašanju. Inače bi nam sve bilo super. Satiričari ili komičari na svijet gledaju kroz ponešto drugačiju prizmu. Prema svemu imaju ironijski odmak.

image

S Nenom Srdelićem u ‘Braći Karamazovima‘ gdje je igrala Grušenjku

Privatni album

Cijeli život pjevate šansone, a u njima je upravo najjača ideologija ljubavi koja je stvorila tu slavnu ideju "princa na bijelom konju". Koje su vas slike ljubavi najviše koštale u životu?

- Da. Ali nisu to sladunjave pjesme o ljubavi. I u njima se nazire neka nerealiziranost ili neostvarenost. Ipak, postoji li idealna ljubav? Osobno je ne vidim. Nisam je iskusila. Možda je moja perspektiva pogrešna. Ljudi ostaju iz različitih razloga u lošim vezama. Naravno, ima i onih rijetkih kojima se zvijezde poklope. Pitanje koje ostaje jest - zašto volimo nekoga? Čovjek uglavnom voli jer mu je dobro da nekoga voli. Rijetko kada volimo zbog druge osobe, pokazalo se da kada pronađemo nekog drugog, dosta lako odlazimo. U ljubavi se uvijek kalkulira, svatko bi povukao na svoju stranu. U jednom svom stand up nastupu kažem da s dvadeset godina želimo da nam je partner lijep, zgodan, krasan, intelektualac. Kada pukne taj odnos, onda kažemo da ne mora biti intelektualac, neka bude dobar zanatlija, onda kod trećeg koji ne radi kažemo da je dobar jer prihvaća djecu iz prvog braka. Ukratko, kriteriji dosta lako devalviraju.

Dakle, niste sreli idealnu ljubav - je li to zato što ste živjeli prema vlastitim pravilima?

- Tako je. Nisam mogla po tuđim. Znate onu staru - iza svake uspješne žene stoji neuspješan muškarac. Iza svake jake osobe stoji nešto što ju je učinilo takvom.

Što je bilo najteže u preuzimanju kontrole nad vlastitim životom, kao žena, samohrana majka, umjetnica u jednoj konzervativnoj sredini?

- Kažu da s godinama čovjek više zna što želi, da se opameti. Meni se čini da ja nisam. Uvijek sam nastojala održati nekakvu konstrukciju, posebno radi djeteta koje danas više nije dijete, već odrasla žena. Najteže je bilo na početku rata, kada sam shvatila da ako sam sebi ne pomogneš, nitko ti neće pomoći. Nisam osoba koja bi čekala da joj netko drugi da uloge ili bilo kakav posao pa se kod mene dogodilo osvješćivanje one maksime "što te ne ubije, to te ojača". Dijete je bilo malo, morala sam se sama za sve brinuti. Onda sam napisala knjigu, otišla na televiziju u Glamour caffe, pa su došle druge knjige.

image
VEDRAN PETEH CROPIX

Ipak, niste ogorčeni?

- Nisam, jer to nema nikakva smisla. Uvijek je važno vidjeti što možemo učiniti sa svojim životom. Mi danas nećemo ništa promijeniti i s tim se treba pomiriti.

U svom ste radu govorili i o menopauzi. Je li ona i dalje tabu?

- Mjuzikl "Menopauza" je potaknuo taj interes. Tada još nisam bila u menopauzi, ali sam govorila javno kao da jesam. U njoj, moram priznati, ništa nije famozno. Meni ništa u tome nije lijepo, ni starenje. Nisam postala ni mudrija. Niti sretnija. Tijelo bi htjelo jedno, a više ne može. Menopauza je tlaka koja traje najveći dio života.

Na tom tragu, koliko osjećate da imate - emocionalno - godina?

- Tri, tri i pol. Nekada imam dvadeset, a kada se umorim, dođem i do sedamdeset. Kod mene sve ovisi o intimnom zadovoljstvu. Ako emocionalno nisam zadovoljna, onda sam pri samrtnom stanju.

Teror mladosti više je usmjeren prema ženama, koliko se kod vas "primio"?

- Pa nije, bar za sada... Nedavno sam napisala na Facebooku da se osjećam kao baba od Lepe Brene i Nede Ukraden. Na to su se nadovezali komentari kao da me tješe, kako sam i ja lijepa za svoje godine. Samo sam se zezala - žene izgledaju dobro, rade na sebi, ali je vidno da nemaju bora i zato sam napisala da to nije fer prema nama koje se nismo bar za sada upustile u peglanje. Zagladiti se može lice, ali kako zagladiti dušu? Teško je uskladiti lice s onim unutra.

Postoji li još neki san koji želite ostvariti?

- Ha, nisam ni ja luda da govorim koji su moji snovi još neostvareni. Nikada ne ispada kako smo htjeli. Kako Edith Piaf kaže: "Ni za čim ne žalim, ništa ne bih promijenila". Osobno bih promijenila puno toga. Žao mi je što su ljudi izgubili prisnost, što se izgubila ljudskost. Previše nas je preuzeo kapitalizam, ta trka, zbrka. Čini mi se da je privatnost zapravo sinonim za otuđenost. Čini mi se da smo previše izolirani u svojim ljušturama. Bilo bi lijepo da se više volimo i poštujemo.

Linker
27. studeni 2024 06:30