Voditeljica se vratila na male ekrane nakon tromjesečnog bolovanja zbog skijaške ozljede, otkrivši kako je tekao oporavak, je li joj bilo teško usporiti tempo nakon 20 ‘ubrzanih‘ godina i koliko joj znači podrška obitelji.
Zbog teške ozljede, rupture prednjeg križnog ligamenta koju je zadobila na skijanju, Ana Brdarić Boljat (46) tri mjeseca bila je odsutna s malih ekrana. Poznata TV voditeljica, koju već desetljećima gledamo u središnjoj informativnoj emisiji RTL Danas, u tom je razdoblju prošla kroz ozbiljan i dugotrajan proces oporavka, da bi se nedavno vratila na male ekrane. Još uvijek mora odlaziti na jutarnje vježbe za koljeno, no sretna je što na njih više ne ide šepajući. Po povratku je snimila novu kampanju za RTL Danas u rodnom Varaždinu i odradila intervju za Gloriju, u kojem nam je otkrila detalje o borbi s ozbiljnom ozljedom, navikavanju na sporiji tempo nakon više od 20 godina ubrzanog rada na televiziji te obiteljskoj podršci koja joj je puno značila.
Vratili ste se na male ekrane nakon dugo vremena, a na bolovanju ste bili zbog ozljede na skijanju. Što se točno dogodilo?
Sve se dogodilo na onaj klasičan način - u trenutku nepažnje i loše sreće. Bila sam na obiteljskom skijanju, uživali smo u danu i samo jedan nezgodan pokret bio je dovoljan da moje koljeno kaže "dosta". Dogodilo se to usred zimske sezone i umjesto da se s odmora vratim puna energije u redakciju, vratila sam se s ozbiljnom ozljedom koja je zahtijevala strogo mirovanje i dugotrajan oporavak. Ruptura prednjeg križnog ligamenta koja, kako se kasnije pokazalo, nije došla sama. Dosta sam toga načela u koljenu, potpuno izgubila stabilnost. No, nisam odustajala i nakon niza preporuka odlučila sam se isključivo za vježbanje. Pomislila sam da je ova godina očito jedna od onih u kojoj testiram sebe, svoju strpljivost i upornost.
Kako je tekao fizički oporavak?
Fizički oporavak bio je doslovno maraton, a ne sprint. U početku se sve svodilo na fizikalnu terapiju, led, vježbe koje su djelovale lake i banalne, a zapravo su bile neizmjerno teške. Najviše sam se veselila onim osnovnim, svakodnevnim stvarima koje inače uzimamo zdravo za gotovo - prvom danu bez štaka, prvom samostalnom spuštanju niz stepenice, a kasnije i prvoj vožnji automobila. Kad prvi put samostalno napraviš puni, siguran korak bez boli, osjećaš se kao da si osvojio olimpijsku medalju.
Osim fizičkog oporavka, spomenuli ste jednom prilikom da ste imali priliku boriti se na način na koji još niste iskusili - protiv same sebe. Čemu su vas ova ozljeda i oporavak naučili?
Naučila me onoj najtežoj lekciji za osobu u mom poslu: strpljenju. U informativnom programu naučeni smo da se sve rješava odmah, reagiramo u sekundi, stalno smo u petoj brzini. Tijelo ne funkcionira tako. Morala sam naučiti povući ručnu i prihvatiti da ne mogu ubrzati vrijeme. Borba sa samom sobom bila je zapravo borba s vlastitim egom i navikom da moram imati sve pod kontrolom.
Što vam je bilo najteže prihvatiti u procesu oporavka?
Najteže mi je bilo prihvatiti ovisnost o drugima. Navikla sam biti "motor" - i doma i na poslu. Biti u poziciji gdje moraš tražiti pomoć za najobičnije stvari, poput donošenja čaše vode ili ustajanja, za mene je bio ogroman mentalni izazov. Obitelj je doslovno preuzela sve u svoje ruke. Suprug je odradio lavovski dio posla oko organizacije svakodnevice, a djeca su nevjerojatno zrelo uskočila sa svojim obavezama. Nisu mi pomagali samo logistički, već i emotivno - trpjeli su moje frustracije u danima kada oporavak nije išao kako sam zamislila i nasmijavali me kada mi je bilo najteže. Bez njih bi ovaj put bio neusporedivo teži.
Je li vam ova situacija pomogla u tome da budete zahvalniji na svakodnevnom životu ili je vrlo brzo došlo do povratka u ‘standardni‘ način razmišljanja?
I jedno i drugo. Lagala bih kad bih rekla da me povratak na posao i svakodnevni stres nisu brzo uvukli natrag u onaj poznati žrvanj. Tempo modernog života je takav. Ipak, ostao mi je ugrađen jedan mali unutarnji "alarm". Sada puno brže prepoznam kada pretjerujem i češće si svjesno kažem: "Uspori, ništa nije vrednije od zdravlja."
Biste li se i inače opisali kao optimistica ili pesimistica?
Kao vrlo realna optimistica. Vjerujem da se stvari mogu riješiti i da će biti u redu, ali ne vjerujem da će se riješiti same od sebe. Za sve treba uložiti trud, rad i zdrav razum. Nisam tip koji će sjediti i nadati se čudu, radije ću zasukati rukave i napraviti sve što je u mojoj moći da to čudo stvorim.
Koje su male stvari koje vas vesele u životu? Općenito, jeste li tip koji pridaje važnost sitnicama?
Uveli smo malu tradiciju s pitanjem "Kakav ti je bio dan?" Ušuškam se s djecom i podijelimo misli koje su nas pratile cijeli dan. Taj trenutak mi je možda jedan od najljepših jer se ponavlja bez obzira na to koliko nas godine stižu, kao da smo izvan svega u našem malom oblaku u kojem se smijemo i potužimo jedni drugima. Što su djeca starija - Ante ima 15, a Cvita 11, izbjegavaju zajednička druženja, planinarenja, kupanja, istraživanja - što je i razumljivo. Puštamo ih u njihov svijet, a suprug i ja ponovno imamo vremena za sebe. Kad ne znamo gdje ćemo - ruksak na rame i put na Sljeme. Uživam u prirodi i to me najviše veseli. Ne treba mi luksuz materijalizma - prepuštam se sirovoj ljepoti prirode. Tada sam slobodna, u tom trenutku sam svoja.
Koje su ključne stvari da bi jedna redakcija uspješno funkcionirala? Kakvi ste na poslu, ali i iza kamera?
Ključ je povjerenje. Gledatelji vide samo voditelja, ali iza mene stoji cijela vojska producenata, urednika, snimatelja, novinara, montažera... Ako nemamo povjerenja jedni u druge u kriznim situacijama, sustav pada. Radilica sam, ne bojim se odgovornosti i uvijek volim učiti i uskočiti tamo i gdje mi nije mjesto samo da se posao odradi najbolje što se može. Tu sam i za mlade kolege, jer znam koliko je meni na početku značila svaka kritika ili pohvala. Što se mene tiče, iza kamera - definitivno nisam samozatajna! Volim dinamiku, volim se našaliti s ekipom, brbljava sam kad popusti pritisak emisije, ali kad se upali crveno svjetlo, prebacujem se u ozbiljan mod.
Nedavno je RTL imao dirljivu objavu u kojoj su rekli da nema dana RTL Danas bez vas. Jeste li kao 24-godišnjakinja mogli zamisliti da ćete gotovo cijeli radni vijek provesti u jednoj redakciji?
Nisam to mogla ni sanjati. Kada s 24 godine dođete na televiziju, mislite samo na to kako preživjeti prvo javljanje uživo i ne zaboraviti tekst. No, RTL je rastao sa mnom i ja s njim. Ta redakcija više nije samo moje radno mjesto, to je doslovno moj drugi dom i moja druga obitelj.
Kad uspoređujete želje i snove koje ste tad imali, koliko ste toga uspjeli ostvariti? Koliko su se te ideje mijenjale s godinama?
Srećom, uspjela sam ostvariti i više nego što sam tada planirala, osobito u karijeri. No, promijenili su se prioriteti. Nekad mi je san bila velika karijera, a danas mi je san uspješno balansirati tu karijeru s mirnim i sretnim obiteljskim životom. Snovi su mi s godinama postali intimniji.
Uz impresivnu karijeru, u braku ste od 2009. s agronomom Markom Boljatom. Kako ste se upoznali i koja je tajna dugoročne ljubavi?
Znamo se više od pola mog života i bez njega ne mogu zamisliti vrijeme. Doslovno smo odrasli zajedno, od prijateljstva na fakultetu do jednog ljeta koje je bilo prekretnica u našem odnosu. Tajna dugovječne ljubavi leži u dubokom poštovanju, kompromisu i - smijehu. Život zna biti izrazito težak, a kada pored sebe imate partnera s kojim se na kraju dana možete iskreno nasmijati problemima i biti svoji, onda imate sve. Možda je najbitnije upravo to što sam uz svog Marka naučila voljeti sebe, prigrliti sve svoje mane i pretvoriti ih u prednosti te biti svoja - jer znam da me netko bezrezervno voli. Baš kao i djeca - ona su samo našu povezanost podigla do neobjašnjivih visina.
Imate li neke male rituale koje ne preskačete?
Uvijek nastojimo pronaći vrijeme za sebe kako bi štit oko nas ostao neprobojan.
Što vam je donio obiteljski život, a da to niste možda očekivali u mladosti?
Jednu golemu dozu odgovornosti i straha koji valjda dođe s majčinstvom, ali i nevjerojatnu količinu strpljenja i snage za koju uopće nisam znala da postoji u meni. Ostvario mi se i najveći san - a to je da svi blagdani, rođendani, obljetnice budu glasni i ispunjeni smijehom dragih ljudi okupljenih u mom domu. Što nas je više - to je veselije.
Koji su najveći izazovi koje majčinstvo donosi?
Izazov je navigirati kroz pubertet s jedne strane i pretpubertet s druge! Pokušavam biti majka koja postavlja jasne granice i pravila, ali im istovremeno daje dovoljno prostora i ljubavi. Želim da znaju da na mene mogu uvijek računati, čak i onda kada im dižem živce svojim roditeljskim "predavanjima".
Koja vam je njihova faza bila najizazovnija, u kojoj ste najviše uživali?
Svaka faza nosi svoje radosti i svoje neprospavane noći. Kad su bebe, izazovi su čisto fizički jer vam fali sna. Kad postanu tinejdžeri, prelazite u fazu mentalnih šahovskih partija. Uživam u sadašnjoj fazi jer s njima mogu razgovarati kao s pravim malim odraslim ljudima s izgrađenim stavovima. Dobro, koji se moraju još malo brusiti - ali mislim da smo odradili dobar posao, da izrastaju u prekrasne, empatične i odgovorne ljude.
Mislite li da je danas roditeljima teže ili lakše odgajati djecu u odnosu na vrijeme u kojem ste vi odrastali?
Mislim da je danas puno teže. Naše je djetinjstvo bilo obilježeno igrom na ulici i puno manjim brojem distrakcija. Danas se borimo s ekranima, društvenim mrežama, nerealnim standardima s interneta i neprekidnim protokom informacija koje su djeci lako dostupne, a teško ih procesiraju.
Često se govori o manama modernog doba - koje su neke prednosti u kojima uživate?
Kao novinarki, brzina dostupnosti informacija je fantastična. Kao majci, olakšana logistika i organizacija zahvaljujući tehnologiji su spas. A kao ženi, drago mi je što živimo u vremenu u kojem se puno više, otvorenije i glasnije razgovara o mentalnom zdravlju i pravima žena na ostvarenje na svim poljima.
Čemu su vas zasad naučile četrdesete? Mnogi kažu da su im to najbolje godine, slažete li se s time?
Apsolutno se slažem! Četrdesete su fantastične jer se napokon prestaneš brinuti o tome što drugi misle i naučiš cijeniti vlastito vrijeme. Znaš točno tko si, u čemu si dobar, a najvažnije od svega - napokon naučiš reći "ne" bez grižnje savjesti. Ako ti se posreći, kao što meni jest, u svemu što radiš imaš ogromnu podršku obitelji. Ipak, radimo posao koji donosimo doma, iz kojeg ponekad moramo neplanirano otići kada je najljepše ili kada je teško.
Kako danas izgleda vaš idealan slobodan dan?
Buđenje bez alarma. Kava u tišini. Lagana obiteljska šetnja, po mogućnosti negdje blizu mora ili u prirodi, bez gledanja na sat i mobitel. I na kraju, dobra večera uz čašu vina s mojim najdražim ljudima.
Što trenutačno čitate, slušate i gledate?
Još uvijek pojačavam Lennyja Kravitza, kao podsjetnik na opuštajući vikend u Puli s curama, a u tri mjeseca boravka kod kuće nema što nisam pogledala, pa apstiniram od serija. Budući da sam dok ovo pišem na godišnjem, opuštam se uz "Lekcije iz kemije" Bonnie Garmus.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....