Devedesetih, kada je istarski pjevač Alen Vitasović (57) objavio prve pjesme "Ne moren bez nje", "Gušti su gušti" i "Jenu noć", poput uragana je poharao domaću scenu. Gotovo da nije bilo festivala koji nije osvojio. Svirke su bile svakodnevne, popularnost je rasla, a na njenim krilima rasla su i njegova - jer mladiću, koji je još kao klinac zavolio glazbu i u malom istarskom selu Orbanići maštao o velikim pozornicama, slava se dogodila preko noći. No, na nju nije bio u potpunosti spreman pa iako mu je godila, istovremeno ga je uništavala. Danas, kada obilježava 35 godina karijere, koju će s najvjernijom publikom proslaviti 11. studenoga u Dvorani Vatroslava Lisinskog, iskren, neposredan i emotivan, govori o dobrim i lošim danima. Priča o glazbi, djeci, ljubavi, prijateljstvu i samoći, a otkriva i kako ga je borba s alkoholizmom promijenila iz temelja - bez filtera i glume, onako kako samo on zna. I dalje snima, piše, diše i sanja - jer, kako priznaje, život se sastoji od uspona i padova, a on se uvijek znao dići.

Velika večer u Lisinskom se bliži - kakav ste koncert zamislili i što publika može očekivati od vas?

- Nadam se da će dvorana biti ispunjena. Publika može očekivati iskrenost, spontanost i ljubav. Nikakve posebne pripreme - ja ću biti ja, kao i na svakom koncertu. Dat ćemo sve od sebe. Imam fantastičan prateći bend u kojem su i dvije prekrasne gospođe - jedna na saksofonu, a druga kao prateći vokal, Sonja i Silvija. Ostali dio čine "mladići" koji sa mnom surađuju već dugi niz godina. Od gostiju tu će biti moji prijatelji Baby Lasagna, Lima Len, Šajeta, koji mi je bio gost i prije 30 godina, zatim Katarina Peović i Tatiana Giorgi. Bit će zanimljivo, sigurno. Moj je najveći problem koje ću pjesme morati izbaciti iz playliste jer ih imam jako puno.

Po čemu pamtite početke, jeste li sentimentalni?

- Moji počeci krenuli su već sa sedam godina, kada sam počeo svirati harmoniku na svadbama s ocem. Iz današnje perspektive to mi je prestrašno jer sam bio malo dijete. Tada su počele traume koje traju i danas. Već s jedanaest godina svirao sam u bendu, a četiri godine proveo sam nastupajući po Europi, u noćnim klubovima. To su bili vrhunski nastupi koji su me pripremili za karijeru pa sam glazbeno bio spreman, ali psihički nisam. Kao dijete iz malog sela nikada nisam planirao toliku popularnost, iako sam maštao o festivalima i velikim pozornicama. Kada sam na Radiju Pula, gdje sam bio glazbeni urednik, snimio pjesmu "Ne moren bez nje", krenula je euforija - i povratka više nije bilo. Čudim se nakon svega da sam živ i da još nekako trajem, što je jako teško u mom poslu.

Harmoniku je počeo svirati s pet godina

arhiva Cropix

Čini se da ste jako emotivni?

- Ja sam hodajuća emocija. To jako boli, ali barem živim i proživljavam svaku sekundu života. Nije mi žao - tako su sudbina i svemir htjeli. Za mene bi možda bilo bolje da nisam takav, ali tako je i ne mogu se promijeniti. Ne bih mijenjao ništa. Bilo je gomila pogrešaka koje se više ne mogu ispraviti, ali i prekrasnih trenutaka na koje sam ponosan. Sve se događalo spontano. Moj je život bio i još je ispunjen. Ne žalim ni za čim.

Alen na početku karijere

DAMJAN TADIĆ/CROPIX

Nosite li se u zrelim godinama lakše s popularnošću nego na početku?

- Popularnost mi je, pogotovo u početku, bila strašan teret. Nisam bio spreman, a istovremeno sam bio sretan što se to ostvarilo. Na ulici su me ljudi prepoznavali i to nije loš osjećaj, ali kako sam sramežljiv i skroman, bježao sam od ljudi. Nikad nisam iskorištavao svoju popularnost. Uvijek sam bio i danas sam isti - cijenim ljude, svaki je posao težak. Tako sam odgojen. Danas se puno lakše nosim sa svime. Nije me briga što će netko reći ili napisati o meni. Znam tko sam. Odgojio sam dvoje divne, poštene djece - to je moj najveći uspjeh. Sve ostalo je manje bitno.

Vjerujete li da biste bili sretniji da radite posao od devet do pet, da vas nitko ne poznaje?

- Završio sam Opću gimnaziju u Puli. Ponekad mi je žao što nisam išao dalje. Volio bih biti profesor glazbe, da učim djecu svemu, ali išao sam drugim putem. No, ne mogu se zamisliti u nekom takozvanom normalnom poslu. Fora je kad te svi znaju, ali to je i strašan teret. Uvijek moraš biti ljubazan, nasmiješen, paziti da ne ispadneš bahat. A umoran si, neispavan, ne želiš vidjeti nikoga - a ljudi dolaze…

Kakve vas emocije obuzimaju kad vidite punu dvoranu ljudi, koji i nakon 30 godina pjevaju vaše pjesme?

- Volim svoju publiku. Ona me drži. Bez obzira na to ima li dvoje ljudi ili je dvorana puna, uvijek dajem sve od sebe. Želim svima prenijeti svoje emocije, da mi vjeruju. Svaku osobu u publici vidim i pogledam u oči. I to ti se vrati.

Alen Vitasović 11. studenoga priprema veliki koncert u Lisinskom

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Na što ste najponosniji u karijeri?

- Na to što sam sâm napravio tako dugu karijeru bez novca, bez menadžera, iz malog sela Orbanići. Išao sam autobusom do Zagreba i Splita, posuđivao novac od prijatelja. Loše odjeven, kao i sad, bez imidža, normalan. Ali nikad nisam lagao ni glumio i to su ljudi prepoznali. Ipak, tada sam bio mlad i zgodan...

Kako vam danas izgleda domaća glazbena scena u odnosu na devedesete?

- Sadašnju hrvatsku glazbenu scenu uopće ne pratim, iako ima nekih odličnih izvođača - ne znam im ni imena. Možda ispada da sam prepotentan, ali jednostavno ne pratim. Više volim stariju gardu, tada je bilo pravih diva i velikih pjevača. Nažalost, mnogi više nisu živi.

Imate li rituale kada stvarate pjesme?

- Nemam. Neke pjesme snimim u jednom danu, kad me odmah dodirnu. Neke stvaram mjesecima, većinom noću, dok u glavi slažem stihove i melodije. Rijetko se s nekim savjetujem, odlučujem po osjećaju je li pjesma za mene. Nikad nisam snimio pjesmu zato što treba ili zbog nekog trenda. Imam svoj stil od kojeg ne odustajem, a pjesma mora meni biti lijepa. Ako je i publika prihvati, to je dodatni uspjeh. Imam odličnih pjesama koje nisu postale hitovi, ali nema veze, ja ih volim.

Kako ste se kroz karijeru nosili sa stvaralačkim krizama?

- Nisam imao pravih stvaralačkih kriza. Problem je bio to što sam devedesetih bio izuzetno popularan, a onda sam, valjda, ljudima dosadio, pa su svi počeli pljuvati po meni, iako sam imao odlične pjesme. To mi je bilo jako teško. Ali život se sastoji od uspona i padova. Do sada sam se znao dići i još sam tu. Nije bilo lako. A sutra - ne znam…

Jeste li u vrijeme tih kriza bili egzistencijalno ugroženi?

- Bio sam puno puta egzistencijalno ugrožen. Ali meni to nije toliko teško padalo. Samo sam htio da mogu pomoći svojoj djeci, obitelji, ljudima koje volim. A ponekad nisam mogao. U djetinjstvu i školovanju živio sam skromno, pa sam znao kako je kad imaš samo jedan obrok dnevno. Cijeli dan bih bio u Puli, ujutro gimnazija, popodne glazbena. Ipak, imao sam lijepo djetinjstvo. Bila su to druga vremena, roditelji su mi bili dobri i davali su koliko su mogli. Pandemija mi je bio velik problem jer sam dvije godine bio bez javnih nastupa, bez prihoda, jer je Beroš sve zabranio. Država umjetnicima nije pomogla ništa. Uz to sam dobio težak oblik koronavirusa, godinu dana bio sam nepokretan u krevetu. Ali, digao sam se. Korak po korak.

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Što ste naučili o sebi u trenucima najveće krize?

- Da imam samo dva iskrena prijatelja, a ne dvjesto. I tko me voli iskreno.

Tko vam je dao podršku kada ste javno progovorili o borbi s alkoholizmom?

- To je strašna bolest kad preraste u kroničnu. Jako je teško, a ljudi se često znaju izrugivati. Podršku mi je dalo malo njih, moji najbliži i medicinski radnici, kojima ovom prilikom zahvaljujem. Sve ovisi o tebi, da pronađeš snagu da to prebrodiš. Bavim se glazbom, a čaše stalno dolaze jer svi piju. Moraš zatvoriti oči i uši. I oduprijeti se. Alkohol ne pomaže u emotivnim ni u bilo kojim drugim problemima - samo ih povećava. Svaki dan se borim s alkoholom i do kraja života ću se morati boriti. Veseli me kad se bilo tko izvuče iz tog pakla.

Koji je bio prijelomni trenutak kada ste shvatili da morate potražiti pomoć?

- Plač mog sina Ivana i kćeri Mije, koji su me zamolili da žele tatu, a ne mrtvaca, leš. I majka, otac… Nastupi koji su bili loši. Nikad nisam pomišljao na najgore, iako je bilo situacija kad sam želio nestati, da nikoga ne mučim.

Prijavili ste se na liječenje u specijalnoj bolnici na Rabu gdje ste bili četiri puta, kakvo iskustvo imate odande?

- U bolnici na Rabu spašen mi je život. Toliko ljubavi, stručnosti, razumijevanja… Ne mogu nabrojiti sve koji su pomogli meni i mnogima drugima. Ali opet, sve moraš sam napraviti. Bilo je teških dana - neopisiva samoća, plač. Ali sâm sam se doveo do toga, nitko mi nije kriv. Tamo su me svi znali i prepoznali. To su nesretni ljudi koji su išli krivim putem. Bilo je svega, i manjih incidenata. Nisam pognuo glavu. Nije lako kad četiri i pol mjeseca ne vidiš djecu i voljenu ženu. A nisi pomorac. Nakon toga bilo je razdoblja kad bih opet popio, ali sam naučio lekciju i znam kako se izvući. Danas sam dobro. Imam puno koncerata, dobar bend. Djeca su stasala, rade.

S prvom suprugom Sandrom bili ste dva desetljeća, a s drugom, Eleonorom, dvije godine. Je li alkohol kumovao raspadu vaših brakova?

- Imao sam dvije divne žene. Alkohol je sigurno pridonio tome da se to ne završi bolje. Ali ne samo to, medalja uvijek ima dvije strane. Život je takav.

Vjerujete li još u ljubav?

- Nadam se da se neću više zaljubiti - iako u ljubav vjerujem. Samo sam naučio da i ljubav nekad prođe. Ipak, volio bih da mi se jednog dana vrati.

U posljednje vrijeme mediji su vas povezivali s Katarinom Peović. Kakva je priroda vašeg odnosa, ima li nešto više od prijateljstva?

- Katarinu znam kratko još iz devedesetih, dok je bila u ženskom rock bendu Maxmet. Sada se vratila glazbi, ima bend Fronta. Gledao sam je u Saboru, lijepa je žena. Prije dvije godine slučajno smo se sreli u Puli. Imala je predavanje, jer je sveučilišna profesorica. Popili smo kavu i dogovorili glazbenu suradnju. Izuzetno je cijenim kao osobu i imamo slična gledišta o mnogim stvarima. I ja sam ljevičar, ne baš radikalni kao ona. I to je sve. Nemamo nikakve odnose osim prijateljstva. Bit će mi gošća na gitari i otpjevat će jednu pjesmu na koncertu 11. studenoga u Lisinskom.

Kakav odnos imate s kćeri i sinom?

- Ne vole da pričam o njima. Divna su djeca, bolje nisam mogao poželjeti. Rade, samostalni su. Mia ima 23 godine, a Ivan 29. Ne žele se baviti glazbom, iako su talentirani, ali i bolje da ne idu u te vode. Nikada ih nisam tjerao. S kćeri možda ipak snimim jednu pjesmu.

Jeste li dobar otac?

- Ne znam. Samo ih volim, i oni mene. Viđamo se svaki dan.

Tko vam je danas najveća podrška u životu i karijeri?

- Trenutno sam potpuno sam. I nemam sada neku stvarnu podršku. Ali sutra je novi dan. Živim sam. Zdravlje me nekako drži, iako imam par težih bolesti. Snimam puno pjesama, album se polako završava. U Lisinskom će biti lijep koncert i nitko tko dođe - neće požaliti.