Kulturna i medijska elita okupila se na prijemu organiziranom u čast redatelja Nebojše Slijepčevića i autorskog tima filma "Čovjek koji nije mogao šutjeti" koji je nedavno osvojio Zlatnu palmu.
Ovogodišnja dodjela nagrada u Cannesu oduševila je i našu publiku – naš redatelj, Nebojša Slijepčević osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film u kojemu glume naši i regionalni ponajbolji glumci: srpski glumac Dragan Mićanović koji igra glavnu ulogu, Tomu Buzova, čiji je herojski čin odnio njegov život, ali spasio život jednog mladića, a nama u amanet ostavio vječnu poruku o nužnosti i važnosti otpora zlu, nacionalizmu, toksičnoj ljudskoj gluposti. Uz njega igraju Goran Bogdan čija uloga predstavlja lika dominantne, pasivne većine koji „gunđa”, ali u „ključnom trenutku” ne djeluje te mladi glumac Silvio Mumelaš, inače član ansambla Kazališta Trešnja koji igra mladog muškarca islamske vjeroispovijesti čiji život biva spašen zbog herojskog čina Mićanovićeva lika. Nažalost, film je inspiriran istinitim događajem.
U organizaciji HAVC-a u nedjelju navečer organiziran je prijem za autora i izvođače, producente filma te projekcija filma u tri dvorane kina Kaptol Boutique Cinema. Nakratko smo zaustavili redatelja i ostalu filmsku ekipu da s nama podijele impresije ove večeri kao i daljnje planove.
Nebojša Slijepčević otkrio nam je li veća gungula bila u Cannesu ili sada u Zagrebu? "Drugačije je, u Cannesu je bila veća gungula, ali tamo su nas srećom ignorirali jer su tamo velike glumačke zvijezde. Ovdje smo nekako mi u centru pažnje pa je onda malo veći pritisak", priznao je redatelj i otkrio kako se osjeća osam dana nakon što je u ruke primio Zlatnu palmu.
"Gledam na to isto kao i taj dan jer kada se razmakne sav taj glamur ono što ostaje je - prvo priznanje filmu, drugo nekakav najbolji mogući PR koji možete zamisliti što znači da će film biti gledan, da će putovati i da će ljudi biti zainteresirani za njega. Da film ispunjava svrhu zbog koje je snimljen, da dođe do ljudi i to je ono najbitnije. Mi ostali nismo bitni, bitan je film", poručio je Nebojša.
Zahvaljujući filmu i glavnom protagonistu danas gotovo da nema osobe koja nije čula za Tomu Buzova. Je li mu drago što je uspio jednog takvog heroja približiti široj javnosti? "Sigurno da mi je to drago jer mislim da se na neki način ispravlja jedna nepravda, ali ono što treba napomenuti je da ovaj film nije samo o povijesnim događajima, nego je to film koji je alegorija i današnjih zbivanja. Mislim da je to prepoznao i žiri u Cannesu. To je film koji se naizgled zbiva 1993. u Bosni, ali današnji gledatelji mogu prepoznati sebe u tom filmu i prepoznati neka zbivanja koja se događaju u svijetu pa i u Hrvatskoj", zaključio je Slijepčević.
Na svečanom prijemu bio je i producent filma Danijel Pek koji je s nama podijelio svoje dojmove nakon povratka u Zagreb. "Meni se ne čini da se slegnulo, otkad smo došli u Cannes, od projekcije, od objave nagrade, sve je neki rollercoaster emocija, čestitki, jako lijepih reakcija i želja. Stvarno sam sretan, ovdje se večeras okupilo stotine naših kolega, stotine ljudi s kojima radimo film i osjeća se jako pozitivna atmosfera, ne samo zato što smo dobili najvažniju filmsku nagradu u svijetu nego zato što je to dobar preokret smjera u kojem ide hrvatski film i načina na koji se doživljava hrvatski film. Da hrvatski film završi na toliko svjetskih naslovnica, da kratki film bude toliko popraćen kao što je ovaj, to je stvarno izuzetna prilika i čast. Želim da se iskoristi tako da se percepcija o onome što radimo, malo promijeni", poručio je Danijel. Pitali smo ga i želi li napraviti nešto više s ovom pričom i njezinim potencijalom? "Mi smo dugo razmišljali, otkad znamo za tu priču, koji je najbolji način da se ona ispriča i zaključili smo da je to kratki film. Mislim da i Nebojša misli da je to to i da je to priča koja je trebala biti ispričana. Imamo naravno puno drugih projekata koje razvijamo, koje radimo s Nebojšom i mislim da će oni biti vrlo, vrlo zanimljivi publici i međunarodno, ali mislim da je to - to od ove priče koju smo htjeli ispričati", zaključio je Pek.
Glumac Silvio Mumelaš rođen je 1991. godine i u vrijeme dok se radnja odvijala imao je dvije godine stoga nas je zanimalo je li ikada čuo za tu priču prije nego li je dobio ulogu, ali i kako se za nju pripremao.
"Ne, nisam čuo prije za nju. Informirao me Nebojša i to poprilično iscrpno, dao mi je neke materijale, poslao videa. Ono što smo mi zapravo pripremali je kako da pronađemo taj osjećaj straha, bezizlaznih situacija, jeze, potrebe za nekom pomoći, traženjem pomoći i izlaza gdje ga trenutačno nema i kako da onda sve to lijepo sublimiramo i strukturiramo u jednu umjetničku formu", pojasnio je mladi glumac koji nam je otkrio i koliko je glumačkog angažmana potrebno za kratki, a koliko za dugometražni film.
"Iza sebe imam jedan dugi i jedan kratki i nije ništa drugačije osim što sam imao veću ulogu u kratkom pa je bilo intenzivnije i snimanje je trajalo kraće, četiri dana", napominje Silvio koji je vijest o Zlatnoj palmi primio usred vjenčanja na kojem je bio gost.
"Bio sam u Cannesu na premijeri i vratio sam se dan ranije zbog svadbe mog prijatelja. Bili smo svi presretni, prijatelji i ja. Meni je to tek sjedalo nekoliko dana nakon, a i još uvijek sjeda. Prvo te obuzme adrenalin, a tek kasnije shvatiš koliko je to zapravo velika stvar", zaključuje Silvio Mumelaš.
Nakon projekcije svoje impresije s nama je podijelila i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. "Prvi put sam pogledala film i moram priznati da je doista jako potresan. Baš pogađa i u vama budi najdublje emocije. Možete se poistovjetiti s likovima i proživjeti sudbine svih ljudi koji su se našli na tom mjestu. Film ima vrlo humanu poruku i nadam se da će doći do velikog broja publike, da će doći do srca publike i da će ona tu poruku prihvatiti i proživjeti", kazala nam je Obuljen Koržinek.
Na sam kraj premijere stigao je i jedan od dva glavna glumca - Goran Bogdan, direktno iz Istre gdje snima novi film. Na kratko smo ga zaustavili da s nama podijeli dojmove i sjećanje na sam proces snimanja ovog filma:
- Za priču sam odavno čuo, a i davno sam snimao u Priboju tako da sam znao ljude koji su blisko povezani s pričom. Dugo me je ta priča intrigirala i sretan sam da smo je ispričali, prisjeća se Bogdan.
Iako igra lika od kojeg je privatno značajno različit, barem u iskazu političke hrabrosti, uspio je naći razumijevanje i ljubav spram njega.
- Mi živimo u društvu u kojemu mnogi galame, a malo djeluju. Da je barem više onih koji šute. Šutnja je nekada puno primjerenija. Buka koja je pak stvorena oko i sa ovim filmom znak je da ovakve filmove treba raditi. Nije stvar nagrade, bitno je da umjetnost konačno radi ono što treba raditi - biti žerjavica u mraku, govori Bogdan.