Kažu da se stvari mijenjaju nabolje. Sve donedavno vjerojatno su i bili u pravu. Svježa statistika, međutim, ukazuje na zaokret prema konzervativnoj prošlosti. Dvije publikacije Svjetskog gospodarskog foruma koje donose analizu jednakosti među spolovima signaliziraju zaokret.
U prvoj, iz 2016., piše: “Proći će još 118 godina prije nego što žene budu imale jednake izglede za karijeru kao muškarci. Ni jedna zemlja na svijetu do danas nije smanjila rodni jaz. Čak i dok žene na čelu upravljaju multinacionalnim kompanijama i velikim gospodarstvima, stvarnost je radni svijet koji još uvijek isključuje, slabo plaća, previđa i iskorištava polovicu svojih dostupnih talenata”.
Pet godina kasnije istoimeni dokument davoških analitičara odgađa zacrtanu granicu izjednačavanja: “Još jedna generacija žena morat će čekati na ravnopravnost. Kako se i dalje osjeća utjecaj pandemije covida 19, rok za smanjenje globalnog rodnog jaza povećao se na 135,6 godina”.
U 156 zemalja obuhvaćenih indeksom Svjetskog gospodarskog foruma žene zauzimaju samo 26,1 posto od oko 35.500 parlamentarnih mjesta i samo 22,6 posto od preko 3400 ministarskih fotelja širom svijeta. U 81 zemlji nikada žena nije bila na čelu države.
Europa, pogotovo njezin sjever, dugo je s pravom bila ponosna na svoj visoki stupanj spolne (i rodne) ravnopravnosti. Na globalnoj ljestvici muško - ženske ravnopravnosti Island je godinama prvi, a slijede Finska, Norveška, Novi Zeland i Švedska. Hrvatska se na toj ljestvici izgubila, ali vidljiva je u statistici prihoda, koja otkriva da žene u Hrvatskoj zarađuju 11,2 posto manje nego muškarci, što nije dobro, ali bolje je od 13-postotnog negativnog prosjeka Europske unije. Loše je što statistika pokazuje da se jaz u Hrvatskoj od 2013. do danas povećao za 3,5 posto.
Vratimo se, međutim, europskom sjeveru. Island je prije četiri godine aktivirao zakon prema kojemu su kompanije dužne dokazati da pošteno, bez spolne diskriminacije, plaćaju zaposlenike i zaposlenice. Ako to ne učine, prijeti im ozbiljna novčana kazna. Novost u zakonu nije jednaka plaća za jednaki rad, to je na Islandu propisano još 1961., sada, međutim, inspektori provjeravaju poslodavce nasumično, bez prijava. Statistika Gospodarskog foruma pokazuje da Island od svih zemalja na svijetu ima najbolji mehanizam zaštite muško-ženske ravnopravnosti. Inspektori, međutim, i dalje svake godine registriraju nepravilnosti.
Island je još po nečemu bio prvi - Vigdís Finnbogadóttir, glumica i umjetnička direktorica kazališta u Reykjaviku, postala je 1980. prvom demokratski izabranom predsjednicom države na svijetu. Njenoj kandidaturi i izborima na kojima se suočila s četiri snažna muška protivnika prethodio je veliki štrajk Islanđanki u kojemu je sudjelovalo 90 posto islandske ženske populacije. Islanđanke su zasad jedine koje su jednako organizirano štrajkale na poslu, ali i kod kuće. Finnbogadóttir je pobijedila s razlikom od 1,5 postotnog boda i odradila puna tri predsjednička mandata.
Upravo na tom, političkom terenu stižemo do paradoksa. Obrazovana i liberalna Europa sve donedavno teško je pristajala na žene u izvršnoj političkoj vlasti. Po muško-ženskoj ravnopravnosti po mnogočemu nerazvijenija Azija tu se pokazala otvorenijom. Republikom Tanu Tuvom, državicom koja je postojala od 1921. do 1944. u razdoblju od osamostaljenja od Kine do ulaska u SSSR, predsjedala je (prvo parlamentom, a onda i državom) Khertek Anchimaa-Toka, supruga stvarnog vrhovnog vođe Salchaka Toke. Bila je prva žena na vrhu države koja nije imala kraljevsku funkciju. Danas bi malo tko znao za Tuvu da nema tuvanske grlene glazbe (tuvanska grupa Huun Huur Tu nastupila je u zagrebačkom Vintage Industrial baru 2019.), u posljednje vrijeme spominje se i kao zavičajno mjesto ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua.
Prva prava, znači demokratski izabrana predsjednica u Aziji bila je ipak Corazon Aquino, 1986., izabrana predsjednica Filipina (ipak šest godina nakon Finnbogadóttir). Značajno jači je, međutim, bio trio premijerki - Sirimavo Bandaranaike na Šri Lanki (prvi od tri mandata započela je još 1960.), Indira Gandhi u Indiji (1966.) i Benazir Bhutto u Pakistanu (prvi mandat 1988.).
Europa se sa svojom prvom (ali politički izuzetno jakom) premijerkom suočila 1979. kada je Margaret Thatcher promijenila smjer britanske povijesti, a potkraj mandata, u suradnji s Ronaldom Reaganom, potaknula raspad europskog istočnog “komunističkog bloka”. Kada je 2005. Njemačkom zavladala Angela Merkel, kancelarka koja je obilježila prva dva desetljeća novog milenija, teren je već bio pripremljen. Koliko god da joj danas zamjeraju održavanje prebliskih veza s Rusijom, u velikoj mjeri zaslužna je za dosad najveći ekonomski procvat Njemačke, kao i za uspostavljanje političke i ekonomske ravnoteže u Europskoj uniji. Europa bi danas izgledala znatno drukčije da nije bilo Thatcher i Merkel.
Za današnju EU, kao i za svijet koji živi pod prijetnjom nove velike ekonomske krize, značajnije su vjerojatno druge dvije žene - Christine Lagarde, bivša izvršna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda, danas predsjednica Europske središnje banke, i Kristalina Georgieva, njena nasljednica na čelu MMF-a. Lagarde, koja je na vrh MMF-a stigla nakon velikog seksom obojenog skandala francuskog politički lijevo usmjerenog “socijalističkog” šefa Dominiquea Strauss-Kahna, dosad se uspješno, i u MMF-u gdje je pomogla Grčkoj, ali i kreditnim bankama u Njemačkoj i Francuskoj, u velikoj krizi 2009., i sada u razdoblju prijeteće, ali još, iako teško, kontrolirane inflacije, oduprla pritiscima da zaoštri monetarnu politiku, čime bi u crno zavila većinu europskih siromašnijih dužnika. Georgieva, koja je u vrh globalnih financija stigla iz posttranzicijske, siromašne Bugarske, pokazala je da i MMF može biti socijalno odgovorna institucija.
U razdoblju bez povijesnog presedana, u Europskoj uniji, gdje Ursula von der Leyen predsjeda Europskom komisijom, žene su premijerke u sedam država (u Danskoj, Švedskoj, Finskoj, Estoniji, Litvi, Slovačkoj i Grčkoj), a njima će se pridružiti i osma, Giorgia Meloni, kada uspije sastaviti vladu u Italiji. Žene su na čelu vlade i u Ujedinjenom Kraljevstvu i na Islandu.
Jake žene u biznisu davno su pokazale da za njih rodna diskriminacija ne vrijedi. Indra Nooyi, u Madrasu (danas Chennai) rođena vlasnica triju diploma - iz kemije, fizike i matematike - vodila je PepsiCo od 2006. do 2018., danas je u Nadzornom odboru Amazona. Carly Fiorina kao predsjednica tehnološkog konglomerata Hewlett Packard bila je prva žena CEO na Fortuneovoj ljestvici top 20, ali i republikanska protukandidatkinja Hillary Clinton na predsjedničkim izborima 2016. (istisnuo ju je Donald Trump). Katherine Graham bila je na čelu izdavača Washington Posta od 1961. do 1991. i predsjedala kompanijom u vrijeme afere Watergate. Sheryl Sandberg operativno je vodila Facebook od 2012. do transformacije u Metu u kolovozu ove godine… Mogli bismo nabrajati unedogled.
U Hrvatskoj su Savka Dabčević Kučar i Milka Planinc otvorile vrata politički utjecajnim ženama još u vrijeme Jugoslavije. U kratkoj povijesti samostalne države imali smo već premijerku, Jadranku Kosor, i predsjednicu, Kolindu Grabar-Kitarović, a snažan otisak i u politici i u biznisu već dosad je ostavila Martina Dalić, prva na ovogodišnjoj ljestvici moćnih predsjednica uprave, prvo tijekom ranih pregovora Hrvatske s međunarodnim financijskim institucijama, kasnije kao ministrica financija u Vladi Jadranke Kosor i kao potpredsjednica prve Vlade Andreja Plenkovića. Danas vodi Podravku, s vidljivim pomakom nabolje. Gordana Kovačević već 18 godina vodi kompaniju Ericsson Nikola Tesla i utjecajna je ne samo u hrvatskim poslovnim krugovima nego i u švedskom sjedištu korporacije. Vedrana Jelušić-Kašić nakon puna dva mandata na vrhu zagrebačkog ureda Europske banke danas je u Upravi PBZ-a, Irena Weber nova je direktorica Hrvatske udruge poslodavaca…
Ukratko, žena na utjecajnim pozicijama ne nedostaje, štoviše, sve ih je više i sve su utjecajnije. U većini zemalja danas ih podupire i legislativa, koja više ne prepoznaje muško-žensku različitost u pristupu. Svugdje, iako na sjeveru nešto manje, a na jugu izraženije, snažne žene u napredovanju koči tradicija, koja teško prihvaća duh vremena. Rezultat: u cijeloj Europskoj uniji zaposleno je više muškaraca nego žena. Na razini EU razlika u zaposlenosti muškaraca i žena iznosi 11 posto - zaposleno je 78 posto muškaraca i 67 posto žena. Najveći jaz i dalje je na jugu i jugoistoku - u Italiji, Rumunjskoj, Grčkoj, Malti. Prilično je loše i u srednjoeuropskom krugu, u Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj (više od 15 posto). Hrvatska se smjestila na 12. mjestu od 27 zemalja Unije s razlikom od 11,2 posto. Najmanji jaz imaju Litva, Finska, Latvija i Švedska. I, naravno, Island, kao zemlja najveće jednakosti, ali izvan EU.
Zato svim ženama koje su dospjele na ovogodišnju ljestvicu treba čestitati dvaput. Prvo zato što su se usudile stati za kormilo, drugi put jer su kompanije kojima su na čelu dovele do željenog rezultata. Ponekad i više od toga.