Iza Nataše Mihaljčišin je karijera duga 30 godina, a odjevni komadi koji su ugledali svjetlo dana većim dijelom izvedeni su tehnikom makramea.
Koliko god se moda činila, a zapravo dobrim dijelom i jest instrument diktiranog odnosa prema identitetu i tijelu, ona istovremeno predstavlja i polje izbora u kojemu se taj isti odnos može reanimirati na sasvim subverzivan način, a to potvrđuje i nova kolekcija dizajnerice Nataše Mihaljčišin. U potrazi za izgubljenom slobodom od kulturološki nametnutih identiteta moda koristi fetiš kao magijski medij u kojem tijelo može nesputano uživati u svom željenom izboru. Isto tako se može i identificirati se s njim, što znači osjetiti se ritualno oslobođenim. Ako se moć fetiša uopće može dočarati relacijom dominacije nad nekim ili nečim, makar se radilo o prividu kontrole, onda se njegova važnost, svakako, potvrđuje u procesu tijekom kojeg se priča maskira u objekt.
U kontekstu potrage za identitetom, fetiš može poslužiti kao alat samospoznaje i samodovoljan spektakl. U tom smislu se, u ovoj modnoj priči o fetišu, žena postavlja u poziciju kreiranja sebe. Kreirajući sliku sebe kao neke druge u dijalogu sa zrcalom, ona razgovara sa svojom seksualnošću poigravajući se fetišiziranom esetikom u koju unosi svoju senzibilnost, stilizaciju i znatiželju. Mirror stage kao mjesto susreta sa reprezentacijom - identitetom - tijelom, možda i ulogom!? Upustimo li se u kreativnu igru sa slikama konstruiranim iz potisnute materije seksualnosti, zasigurno dozvoljavamo procesu pričanja priče da jednom transcendira objekt i oslobodi subjekt od nametnutog osjećaja srama i lažne moralnosti. Ako se sloboda ne ostvaruje kao trajno stanje, onda se njeno iskustvo doživljava u performativnom događaju potrage za njom.
Kolekcija Nataše Mihaljčišin nastala je strpljivim i dugotrajnim preplitanjem ideja, razgovorima i dogovorima s dragim suradnicama i suradnicima. Odjevni komadi su većim dijelom izvedeni tehnikom makramea, a kako se radi o puno tanjim nitima, od onih koje se uobičajeno koriste kod takve vrste ručnog rada, bila je potrebna iznimna vještina u njihovoj realizaciji. Ostvarena vizualna fragilnost podcrtava finoću i osjetljivost izvedbe uz pomake u dekonstrukciji forme. Uporabna fluidnost je postavljena kao paradigma istraživačkog načina nošenja i komunikacije svakog pojedinog komada odjeće.
