Nekada poznato TV lice, a danas fotografkinja specijalizirana za obiteljske portrete, govori o velikoj promjeni - preseljenju iz San Francisca u malo mjesto pokraj Sinja, gdje sa suprugom Franom Mastelićem sinove Jozu i Milu podiže u kući s vrtom i voćnjakom.
Prošlo je gotovo 20 godina od emitiranja posljednje epizode "Po ure torture", nekoć hiperpopularne zabavne emisije uz koju su u hrvatskom javnom prostoru zablistale dvije nove zvijezde - temperamentne, britke i duhovite Splićanke Marijana Batinić i Petra Nižetić Mastelić. I dok je Marijana Batinić i dalje poznato TV lice, Petra Nižetić Mastelić (43), inače pravnica s masterom iz audiovizualne produkcije koji je završila u Barceloni, otišla je u drugom profesionalnom smjeru. Odabrala je, naime, biti iza kamere pa je kroz godine radila mnoge koprodukcije, među ostalim i kulinarski show "Pun p‘jat" Nove TV koji je vodio njen brat, glazbenik Luka Nižetić.
U medijima je se sve manje viđalo, osobito stoga što je sedam godina živjela u Americi, a ovo je prvi put otkako se vratila u Hrvatsku da se sa suprugom, poduzetnikom Franom Mastelićem, te petogodišnjim sinom Jozom i trogodišnjim Milom fotografirala za neke novine. Ljubavna priča Petre i Frane zaista je filmska: upoznali su se u ljeto 2015. u Komiži, već ujesen 2016. zajedno su se preselili u Ameriku, a u zimu iste godine vjenčali su se u San Franciscu.
"Nisam se ni na sekundu premišljala oko preseljenja, jer sam vjerovala svom unutarnjem glasu, da je Frano čovjek mog života", iskrena je Petra Nižetić Mastelić, koja je u Americi rodila i starijeg i mlađeg sina. Vrijeme obiju trudnoća u Americi ostalo joj je u najljepšem sjećanju.
"Obojicu sinova sam rodila na carski rez i cijeli tretman prije, za vrijeme i poslije porođaja je bio kraljevski. Imala sam sreće da sam bila u najboljoj bolnici u San Franciscu, gdje sam imala doktora i medicinsku sestru za sebe te drugog doktora i medicinsku sestru za bebu, konzultanta za dojenje, a ponuđena mi je i psihološka pomoć. Doduše, nije bila potrebna. U to vrijeme je rađala i Meghan Markle pa znam često reći da ne vjerujem ni da je ona imala bolji tretman od mene", prisjeća se Petra, koja se preklani s obitelji ipak vratila u Hrvatsku. Motiviralo ih je to što su u Americi bili sami s dvoje male djece i željeli su biti bliže obitelji. Svijet je zaustavila i pandemija zbog koje su šest mjeseci proveli u Hrvatskoj pa je i to ubrzalo odluku o povratku. Iz ove perspektive, kaže, nejasno joj je kako su to uopće uspjeli izvesti bez pomoći.
"Sjećam se nas četvero na aerodromu s 15 komada prtljage, dječjim kolicima i autosjedalicom. Dočekao nas je štrajk na aerodromu u Amsterdamu koji nam je došao kao šamar", govori. Otkad su se vratili, uređivali su obiteljsku kuću u Brnazama pokraj Sinja u koju su se nedavno i uselili. Još su, kaže, u fazi aklimatizacije.
"Imamo svoj vrt i voćnjak pa se trudimo jesti sezonski i organski. Što nemamo mi, imaju susjedi, primjerice jaja, domaće koke, pancetu... Trenutačno te stvari vidim kao najveći benefit, kao i činjenicu da smo savršeno strateški pozicionirani pa kad se zaželimo grada, sjednemo u auto i za pola sata smo u Splitu. Iz američke perspektive to su smiješne relacije", govori Petra koja se, dodaje, prilično lako adaptirala na ideju života u manjoj sredini, iako je rođena Splićanka te je živjela u Barceloni i San Franciscu. Selo joj je oduvijek privlačno možda baš zato što je odrasla u gradu. Pamti kako bi vikendom sva djeca iz ulice, osim nje i brata, išla na selo i na neki način im je zavidjela. Kad su bili stariji, i Petra i Luka bi se priključili prijateljima. Petra je obožavala te izlete.
"Čak su i naši roditelji u jednom trenutku kupili zemlju u Dalmatinskoj zagori da možemo vikendom otići baciti nešto na gradele i družiti se, no kad smo postali tinejdžeri, prestali smo odlaziti onamo pa smo to kasnije prodali. Čim smo se Frano i ja upoznali, počeli smo razgovarati o tome kako bi bilo lijepo jednog dana živjeti na selu, imati vlastiti vrt, da nam djeca odrastaju okružena prirodom. Frano je inače iz Sinja pa je tako odluka pala da se priča realizira u Brnazama, gdje se nalazi njegova obiteljska kuća. No, često smo i u Splitu gdje žive moji roditelji. Dok su djeca mala, paše nam taj neki neopterećeni način života, ali otvoreni smo za različite opcije ako poželimo nešto drugo. Oboje smo nomadi po prirodi", govori.
Slušajući Petru, njen novi život u Brnazama, koje prema posljednjem popisu imaju tek nešto više od tri tisuće stanovnika, djeluje idilično. Djeca imaju prostora koliko žele - kopaju s bakom u vrtu, penju se po stablima, a vrtić im je udaljen nekoliko koraka od kuće. Ljeti su stalno na Cetini, a iako je rijeka hladna, djeci ne smeta. Često odu i na Peručko jezero koje je udaljeno samo pola sata vožnje automobilom. U jesen i proljeće slobodno vrijeme provode po planinama - Kamešnici, Visokoj, Mosoru, a jako vole i izlete u Liku. Sinj prkosi demografskoj slici Hrvatske - jer ondje živi mnogo mladih ljudi, što i Petri i Frani puno znači.
Petra je u novom životnom prostoru pokrenula i novi posao. Otvorila je, naime, vlastiti fotografski studio u kojem je ovih blagdana kreirala bajkovitu atmosferu - s likovima orašara, saonicama pa i snijegom. Na ideju je došla još u Americi, gdje je takav tip fotografije vrlo popularan. Njihovi obiteljski fotografi su to, kaže, doveli do savršenstva u svakom smislu. Petra je inače cijeli život povezana s fotografijom, ali da bi se time mogla i profesionalno baviti, shvatila je za vrijeme boravka u Americi. Čim je stigla u San Francisco, prijatelj joj je prodao stari DSLR fotoaparat, a ubrzo je počela fotografirati tuđu djecu, potom i vlastitu.
U međuvremenu je upisala i studij fotografije na City Collageu u San Franciscu, a pomoglo je i to što je tijekom rada na televiziji razvijala osjećaj za kadar, svjetlo i poziranje. Amerika joj je dala, kaže, tu jednu poslovnu dimenziju cijele priče i tako je odlučila otvoriti vlastiti studio nakon povratka u Hrvatsku. I njen brat Luka strastveni je fotograf, a upravo ga je starija sestra motivirala da se počne time baviti. Njoj je, naime, trebao fotograf za lifestyle blog Modakomoda, koji je pokrenula nedugo nakon prestanka emitiranja "Po ure torture". No Luki je to, kaže, ostala sporedna strast, a njoj je postao posao u kojem se kompletno pronašla.
"Vidim da ljudi i kod nas sve više važnosti počinju davati obiteljskoj fotografiji koja je ustvari oduvijek bila prisutna. Svi se sjećamo starih obiteljskih fotografija naših baka i djedova u fotoradnjama. Pa ovo je moderna inačica toga. Iako sam tek krenula, odaziv je jako dobar. Dolaze mi ljudi iz cijele Dalmacije - Split, Šibenik, Ploče, Dubrovnik, otoci…", govori Petra, koja je pet i pol godina, od Jozinog rođenja do nedavno, kad je Milo krenuo u vrtić, bila posvećena isključivo sinovima. Uz to, u Americi je jedno vrijeme čuvala tuđu djecu pa joj se čini da je okružena klincima i mnogo dulje. Da će se vratiti poslu, oduvijek je znala, samo je čekala pravi trenutak. Budući da su se nakon povratka u Hrvatsku odmah posvetili gradnji kuće, u čijem je dobrom dijelu sudjelovao Frano, Petra je bila kod kuće s djecom.
"Ne žalim ni za čime. Vrijeme, pogotovo dok su mali, nešto je najvrednije što roditelj može pokloniti svojoj djeci. Jako sam zahvalna na tome jer sam u Americi vidjela da stvari mogu puno drugačije izgledati. Većina Amerikanki se vraća na posao već tri mjeseca nakon porođaja", kaže Petra. Otkako je počela raditi, suprug je više kod kuće s djecom. Imaju, kaže, i "baka i djed servis" u Splitu na koji se mogu osloniti, kao i na Franinu sestru koja živi u Sinju. Brnaze su ustvari predgrađe Sinja, grada koji broji gotovo 25 tisuća stanovnika, a od Splita su udaljene pola sata vožnje, tako da nisu izolirani koliko se možda čini na prvu. Prednosti su, kaže, mirniji način života, manje prometa i samim time zagađenja. I Jozi i Mili vrtić je u Brnazama. Jozin je vrtić nov i prošle je godine proglašen najljepšim vrtićem u mjestu srednje veličine u Hrvatskoj. Milo pak ide u vrtić u koji je išao i njegov tata, također u Brnazama.
"Otkako sam postala majka, više nisam sama sebi na prvome mjestu, nego je tu sad dvoje malih ljudi oko kojih se moram brinuti i izvesti ih na pravi put. Isprva sam mislila da mi je majčinstvo oduzelo slobodu, no poslije sam shvatila da mi je zapravo pomoglo da se oslobodim od mnogih obrazaca koje sam nosila u sebi. Kad sam postala majka, dogodio mi se potpuni obrat - počela sam raditi na sebi, meditirati, mnogo čitati te se povezivati s djecom (i drugima) na duhovnoj razini. To smatram najvećim blagoslovom koje mi je donijelo majčinstvo", otkriva Petra, dodajući da je njen i suprugov odnos otkako su roditelji mnogo dublji i slojevitiji. Tek su se, priznaje, kroz roditeljstvo istinski upoznali i mnogo su naučili jedno o drugome.
"Roditeljstvo nam je učvrstilo odnos. Put koji smo prošli nije bio lagan, ali ništa što vrijedi u životu ne dolazi bez mnogo rada, upornosti i prihvaćanja", govori. I ona i suprug trude se da se ne "uspavaju", da uhvate trenutke samo za sebe, kako jedno drugo ne bi izgubili kao par i da održe iskru zbog koje je Petra dva puta potpuno preokrenula svoj život, prvo odlaskom u San Francisco, a onda preseljenjem u Brnaze.
"Ponekad je to kratko putovanje od dan i pol, odlazak na koncert ili nešto seksi. Ali prije svega jako puno razgovora i prihvaćanja. Bilo je potezanja naprijed - nazad dok nismo prihvatili činjenicu da smo različiti i da nije bit u tome da mijenjamo jedno drugo, nego da upravo te različitosti pozitivno usmjerimo, da smo zajedno jači i bolji. Mislim da je timski rad ključ dobrog braka. Kad se svatko okrene na svoju stranu, tu kreću problemi", ističe Petra. Sinove uče da budu dobri ljudi, da budu radišni i da slušaju svoje srce. Pritom, stalno joj je u glavi i kako su njeni roditelji odgajali nju i brata: često su u dobroj namjeri podmetali svoja leđa umjesto da su ih pustili da se ponekad i opeku. Zauvijek će im biti zahvalna na bezuvjetnoj ljubavi i podršci uz koju je odrastala, a isto to nastoji pružiti i vlastitim sinovima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....