Što je "dopamine dizajn" te jesmo li se zasitili minimalizma ili ipak ne? Razgovarali smo s arhitekticama Ninom Miom Čikeš i Anitom Nedić koje su nam otkrile radili se o prolaznom trendu i sviđa li vam se eklektičan stil uređenja.
Kao što svaka estetika u jednom trenutku napravi puni krug, tako su se u svaki segment naših života polako ali sigurno vratile – boje, te na scenu stupa takozvani „dopamine” interijer. Cijela se filozofija krije u potrebi da dom poprimi eklektične boje i detalje koji naime utječu na raspoloženje te podižu razinu serotonina. Iako je zavladao društvenim mrežama, i dalje postoji raznolikost subjektivnog ukusa, ili kako bi rekli – svaka roba ima svog kupca. Pitali smo dvije arhitektice, različitog stila, da se osvrnu na svoj stil uređenja, te nam samim time dočaraju moodboard svog idealnog interijera, te da komentiraju današnje trendove u svojoj struci. Jesu li neki trendovi vječni? Mijenjaju li se s godinama ili životnim navikama?
Nina Mia Čikeš, eklektična umjetnica i arhitektica te pobornica novog „dopamine” trenda uređenja, te Anita Nedić, osnivačica studija ORA specijaliziranog za arhitekturu i dizajn interijera – njegovateljica zemljanih tonova i čistih linija. Donosimo vam inspiraciju iz oba kuta, a svaka je na svoj način posebna, te ocrtava stil ovih mladih i talentiranih žena.
NINA MIA ČIKEŠ
Za početak bih odmah priznala da mi je neizmjerno drago što je trend uređenja interijera na pragu promjena, iako ide iz krajnosti u krajnost, ali neću se nimalo buniti jer sam predugo čekala. S obzirom na to da je vrijeme kroz koje trenutno živimo sve samo ne konvencionalno, a pritom smo svjesni da su trendovi smjer kretanja koji se javlja u određenom vremenskom razdoblju, onda zaista ne očekujem ništa manje od potpuno suludih rješenja uređenja doma. Oduvijek sam pobornik upravo takvih interijera, prepunih pomno biranih detalja te onih koji neunificirano pričaju priče u različitim bojama. Vlastiti pristup uređenju interijera je uvijek bio kroz prizmu scenografije, osobnih preferencija i nadahnuća koje bih uglavnom dobila iz drugih oblika umjetnosti. Isto tako smatram da nije svaki trend za svakoga, a time sigurno nisam otkrila toplu vodu. Barem sada možemo reći da živimo u svijetu gdje svatko, uistinu, sam sebi može prilagoditi životni prostor prema afinitetima.
Ako netko želi živjeti u interijeru u kakvom je živio Luj XVI. (što apsolutno pozdravljam) u današnje doba to nije nimalo problem. Ali isto tako netko tko uživa minimalistički dizajn i želi na zagrebačkom Trnju živjeti kao da živi u središtu Tokija (nije slučajno poznat grafit Trnje do Tokija na istoimenom kvartu), to lako može postići. Uvijek razmišljam do samog detalja i volim totalni dizajn. Taj koncept potječe iz sredine 20. stoljeća i popularizirali su ga utjecajni dizajneri poput Charlesa i Raya Eamesa. Od tada se primjenjuje u različitim područjima, uključujući dizajn proizvoda, arhitekturu, grafički dizajn i dizajn korisničkog iskustva. Cilj totalnog dizajna je stvaranje kohezivnih i značajnih dizajna koji ne samo da izgledaju vizualno privlačno, već kompletno pospješuju iskustvo življenja. Zanimljiva mi je estetika dizajna interijera 70-ih godina prošlog stoljeća gdje su dominirali organski oblici, ali možda meni ne toliko bliske boje kao što je avokado zelena, oker, tamno narančasta i zemljane smeđe nijanse, koje su bile popularan izbor za zidove, tapeciranje i dekoraciju. Osobna preferencija moje ideologije ljepote u interijeru pripada estetici Memphis grupe i tog neodoljivog spoja art decoa i pop arta. Memphis dizajn stil je pokret u dizajnu koji je nastao u dnevnom boravku Ettorea Sottsassa 11. prosinca 1980. godine. Sottsass je pozvao grupu od 22 talijanska arhitekta i dizajnera da raspravljaju o budućnosti dizajna. Ono što im je bilo zajedničko bilo je nezadovoljstvo jednostavnošću modernizma, njegovom upotrebom skromnih linija, bezobličnih oblika i neutralnih boja. Nešto s čim se posve mogu poistovjetiti. Suprotstavljanje retro estetike dosadašnjem trendu čistih i zemljanih interijera je uzbudljiv pomak za koji bih voljela da ima više pobornika, a i voljela bih raditi i vidjeti takve interijere u većoj mjeri. Veseli me što postoji mogućnost da interijeri opet postanu igrališta slobode, gdje će se izazivati konvencije, prihvatiti žive boje i stvoriti jedan jedinstveni vizualni jezik.
ANITA NEDIĆ
Put ka osnivanju studija ORA, specijaliziranog za arhitekturu i dizajn interijera, počinje u mjestu gdje sam rođena, Bosni i Hercegovini i gdje su moji prvi koraci u svijet arhitekture bili inspirirani bogatom slojevitošću kultura koja je obilježila moje djetinjstvo. Ta jedinstvena mješavina istoka i zapada, tradicije isprepletene s modernim utjecajima, stvorila je u meni duboku fascinaciju za prostorom i načinima na koje on može reflektirati i oblikovati ljudski život. Ovakvo okruženje potaknulo je moju želju za istraživanjem kako prostori mogu ispričati priče, povezati ljude i potaknuti osjećaj pripadnosti. Dio svog obrazovanja provela sam u vibrantnom Berlinu, gdje sam stekla praktična znanja koja su nadogradila moju viziju arhitekture i dizajna.
Ovaj hibridni pristup odražava moju težnju za stvaranjem prostora koji su istovremeno smireni i dramatični, minimalistički i bogati detaljima. Preferiram neutralne kulise koje postaju platno za izražavanje kroz upečatljive i neobične akcente. Ovi detalji, bilo da su u obliku umjetničkih djela, jedinstvenih komada namještaja, ili intrigantnih dekorativnih elemenata, unose živost i karakter u prostor. Moj način razmišljanja temelji se na uvjerenju da prostori u kojima boravimo imaju duboki utjecaj na naš način života. Drago mi je što se trendovi mijenjaju i što otkrivamo da interijeri ne trebaju biti napravljeni po nekom određenom receptu gdje se moramo slijepo držati određenog kolorita, stila i usmjerenja. Taj pristup omogućuje nam da se udaljimo od jednoobraznih, "katalog" interijera, koji su možda estetski ugodni, ali im često nedostaje osobnosti i dubine. Umjesto toga, danas stvaramo prostore koji su jedinstveni, prilagođeni pojedincu. Kroz eksperimentiranje s različitim teksturama, bojama i materijalima, imamo priliku dati prostoru osobnost i karakter, stvarajući ambijente koji ne samo da izgledaju dobro, već se čovjek u njima i osjeća dobro.
Iako moj osobni stil naginje ka uravnoteženijem i suptilnijem dizajnu, sviđa mi se odvažnost i dinamika koju "dopamine" interijeri imaju. Mislim da je onaj interijer koji pokazuje karakter njegovih korisnika svakako najiskreniji i to apsolutno podržavam, bilo da je riječ o minimalističkom utočištu ili bogato ukrašenom okruženju. Svatko treba pronaći ono što najbolje odgovara njegovim ili njezinim osobnim afinitetima. Vrijednost prostora nije samo u estetici, već i u njegovoj sposobnosti da govori o onima koji u njemu borave.