Glavni junak nagrađivanog dokumentarca ‘Punim plućima‘,redateljice Leile Elhoweris koji se odnedavno može pogledati i na stranicama Croatian Filma, ispričao nam je kako je zbog nesreće prije petnaest godina završio u kolicima, ali i pronašao novi smisao te snagu da posjeti daleke zemlje.
Povodom biografskog dokumentarca Leile Elhoweris "????? ???ć???", o putopiscu koji je obišao svijet bez ijednog koraka, pričali smo sa zvijezdom filma. On je Slaven Škrobot (38), zaljubljenik u glazbu, putovanja i život, koji već 15 godina živi potpuno drugačiju svakodnevicu. Jedan pogrešan skok u more na ljetovanju na Krku zauvijek je promijenio tijek njegova života, no od tog trenutka, Slaven je postao izvor inspiracije i motivacije te dokaz da nas snaga volje i duha može odvesti na nezamisliva odredišta. U kolicima je bio diljem Europe, osvojio najvišu točku drevnog grada Petre u Jordanu i vrh Pidurangale na Šri Lanci, a proputovao je čak i daleku Australiju
Kako je došlo do snimanja kratkog filma "Punim plućima"?
- U vrijeme pandemije, kada sam se pripremao za bicikliranje u sklopu projekta "Slavenovih 1000 kilometara u kolicima za osmijehe na licima", javila mi se Leila, tadašnja studentica VERN-a. Kako je za rad na fakultetu dobila zadatak napraviti kratkometražni dokumentarni film, svidjela joj se moja priča jer me već neko vrijeme pratila. Pristao sam bez razmišljanja jer sam joj, prije svega, želio pomoći, a i cijela ideja mi se svidjela. Ipak je to bio prvi put da se o meni tako nešto snimalo, a i svidjela mi se ideja da iza mene ostane nešto u video formatu. Jednom sam pogledao film na premijeri i moram priznati da me tada bilo istinski sram, jer nikada ne gledam sebe u medijima pa ne mogu biti previše objektivan. Ono što mogu reći jest da mi se jako puno ljudi javilo s oduševljenjem i tu zasluge prepuštam Leili koja se, koliko god to bio samo studentski rad, istinski potrudila da gledateljima barem malim dijelom prikaže i dočara moj život i moju priču. Tada, za vrijeme snimanja, nisam očekivao da će film obići brojne festivale, dobiti brojne pozitivne kritike i osvajati nagrade. Film je osvojio nagradu za najbolji studentski film na prošlogodišnjem Star Film Festu u Sisku, kao i na festivalu Uhvati film Novi Sad. Radi se se i na dugometražnom filmu, u vezi mog projekta bicikliranja, pa bih volio da se jednog dana napravi nešto čime bi se obuhvatila cijela priča i moj put.
Možete li nam reći nešto više o trenutku koji je promijenio vaš život?
- Prije sad već petnaest godina, nesretnim sam skokom i pri padu na prijatelja slomio vrat i trajno ostao oduzet od prsa na niže. Prijatelja, nažalost, nisam vidio jer je nakon svojeg skoka nastavio roniti i izronio na mjestu koje sam ja odabrao, a na meni je bilo da u tom djeliću sekunde odlučim što napraviti. Tada sam odlučio maknuti ruke kako ga ne bih ozlijedio. Ako me pitate žalim li za time, moj odgovor je - ne. Ne opterećujem se time, ali mi je svakako lakše ovako nego da živim s time da sam njega ozlijedio. Nakon skoka sam operiran u Rijeci i tu je krenula moja gotovo godinu dana duga rehabilitacija, iako ju je bolje nazvati "bitka za život". Prvih mjesec dana zbog teških lijekova nisam niti bio svjestan što mi se zapravo dogodilo, jer tih mjesec dana u svojoj glavi nisam živio u realnosti, niti sam bio svjestan da se nalazim u bolnici. Možda najteži trenutak otkad sam nastradao bio mi je je kad su me skinuli s lijekova i kad sam prvi put vidio svoju posve atrofiranu nogu. Tada sam pomislio da ovako ne želim živjeti, ne znajući da ću se danas, petnaest godina kasnije, sramiti izgovorenog! Vrlo brzo nakon toga sam prihvatio situaciju i odlučio se boriti te izvući ono najbolje. No, to je bilo za vrijeme rehabilitacije, kada sam svoj dom zamijenio bolnicom i u potpunosti se navikao na takav život. Dolazak doma, svakodnevnica i realnost bili su jedna sasvim druga dimenzija i posve nova borba.
Otkud je došla vaša unutarnja snaga u nadolazećem periodu?
- Pretpostavljam da veliku zaslugu za to ima sport kojim sam se aktivno bavio prije nesreće. Taj natjecateljski duh, upornost, tvrdoglavost i motivacija samoga sebe nikada mi nisu dali odustati. No, nakon dolaska doma, pronašavši se u realnosti i svakodnevnici, živeći na četvrtom katu u neprilagođenom stanu, bio sam osuđen na krevet, znajući da na svoje tijelo fizički više ne mogu računati. Svjestan situacije, znao sam da moja glava sada treba biti ono "glavno" i tada sam počeo raditi na sebi. Nekakav nutarnji mir pronašao sam u glazbi, počeo sam misliti pozitivnije i u smjeru da pronađem nešto što u ovakvom stanju mogu raditi i pri tome uživati. Ipak, bez obzira na to, hiperaktivan kakav jesam, dane više nisam mogao provoditi zatvoren u četiri zida, "listajući" društvene mreže i gledajući druge kako putuju, žive aktivno, uživaju ili se bave sportom. Dolaskom na more, još uvijek nisam znao što ovo moje "novo" tijelo može, što me na početku dosta ograničavalo, ali na upit mojih prijatelja da idemo na vožnju gliserom, pristao sam bez razmišljanja i bez obzira na to što se obitelj tome protivila. Rekao sam sam sebi da ne želim da me u daljnjem životu kolica i moja situacija ograničavaju, pogotovo ako su drugi željni i voljni priuštiti mi takvo iskustvo da se osjećam "normalno". Bez obzira na sve navedeno, danas ne bih bio tu gdje jesam bez podrške obitelji i prijatelja.
Kako ste krenuli putovati svijetom?
- Moja putovanja započela su jako malim koracima. Kako sam postupno otkrivao svoje tijelo i mogućnosti, moja putovanja i poduhvati postajali su veći. Rekao bih da je sve započelo s vožnjom na gliseru, a zatim su došli koncerti, festivali, otoci na Jadranu i prvo putovanje - u Sarajevo na Novu godinu. Tada još nisam znao mogu li sjediti četiri sata u autu i trebao sam sve o mojoj njezi naučiti prijatelje, jer s ovakvom ozljedom u potpunosti ovisim o nekome drugome. Može se reći da je prevladavala određena doza straha, ali to je prisutno kod svakog novog putovanja jer ono obično bude za stepenicu iznad prethodnog. Tako sam nakon Sarajeva otišao u Budvu, a nakon Crne Gore na red je došao i prvi let avionom, u Madrid! Putujući nekoliko godina Europom shvatio sam da želim nešto više, dalje, uzbudljivije i egzotičnije i omda je došlo moje prvo putovanje izvan Europe koje je promijenilo sve - u Maroko. Nakon Maroka otkrio sam strast prema putovanju i o njima počeo pisati na društvenim mrežama.
S kakvim se izazovima susrećete tijekom putovanja i kako ih prevladavate?
- Jedno je otići u neku od metropola Europe ili na egzotičnu destinaciju i ne izlaziti iz resorta, a potpuno drugo putovati Južnom Amerikom četiri mjeseca, i to u Amazonu, ili se penjati na visine više od pet tisuća metara. Kad putuješ kao tetraplegičar u invalidskim kolicima, i to u zemlje koje ne slove kao pristupačne, izazova je mnogo. Od pakiranja, količine prtljage i medicinskih potrepština, do suputnika, nedostatka informacija, needuciranosti osoblja, bolesti, neprilagođenosti, loše infrastrukture, visokih i niskih temperatura... Primjerice, kao osoba s invaliditetom, na letu nemam mogućnost odlaska na toalet. Gotovo nigdje na stranicama za smještaje nisu opisane širine vrata ili ne možete vidjeti cijelu kupaonicu. Ako informacije postoje, najčešće su pogrešne. Sve se treba dvostruko provjeravati, pisati, kontaktirati i jako dobro istražiti te planirati. Meni, primjerice, za put od četiri mjeseca treba 1100 katetera samo kako bih mogao zadovoljiti osnovnu ljudsku potrebu. To su gotovo dva velika kofera puna samo katetera. Sve stvari koje sam doživio na svojim putovanjima, pa i one opasne po život, doživio sam na vlastitoj koži, vjerojatno kao prva osoba u ovoj situaciji. Na te me stvari nitko i ništa nije moglo pripremiti. Takvih informacija nigdje nije bilo jer ih nitko nikada nije doživio! U Tanzaniji sam od pregrijavanja zamalo doživio toplinski udar, a našao sam se i u situaciji da jedan dan u Africi nisam imao katetere. U Berlinu sam osam dana koristio jednu jedinu vrećicu za urin, a u sahari mi se hrđavi šaraf zabio u nogu. Odbiciklirao sam cijelu Albaniju bez kočnica i s upalom uha, a najgore sam doživio u Grčkoj kad mi se prepunio mjehur i kad sam zamalo dobio moždani udar. Puno je situacija, ali sad već imam jako puno iskustva i one su svedene na minimum.
Koje predispozicije su bitne kod odabira vaših asistenata na putu?
- Problem s asistentima je taj što je njihova plaća mala pa rijetko tko na to gleda kao na ozbiljan posao. Obično su to ili umirovljenici, ili mladi ljudi koji već nešto rade pa im ovo dođe kao dodatan izvor zarade... apsolventi, izvanredni studenti ili pak netko tko se još traži. Dodate li još moje potrebe i aktivnost koja je veća od "uobičajenog" tetraplegičara, ljudima se ne isplati taj omjer uloženo - dobiveno. Mnogima je, nažalost, u glavi zamisao da asistent korisniku dođe doma, ode po poštu i posao i da je time dan završen. A svrha mu je da bude naše ruke i noge i da nam za vrijeme radnog vremena osigura sve što bi zdrav čovjek za vrijeme dana radio. Osobno sam promijenio dosta asistenata i bilo je svega - dobrih, loših i onih s kojima sam suradnju jednostavno morao prekinuti.
Koliko je pripreme zahtijevalo vaše posljednje veliko putovanje u Južnu Ameriku?
- Trajalo je četiri mjeseca, a vratio sam se prvog svibnja ove godine. Uz projekt u sklopu kojeg sam šest mjeseci putovao kamperom i biciklirao, to je svakako bilo najteže, najdulje i najkompleksnije putovanje dosad! Kako sam nakon putovanja s biciklom putovati odlučio malo spontanije, ne mogu reći da su pripreme trajale dugo. Nailazio sam na brojne probleme prilikom istraživanja i planiranja, najviše zbog loše infrastrukture, ali načelno sam napravio "kostur" puta, odredio neke prioritete, a sve ostalo radio sam u hodu, na samom putu. Primjerice, nakon krajnjeg juga Argentine i službenog kraja svijeta želio sam preći u Čile, posjetiti Patagoniju i onda autom nastaviti sjeverno do Santiaga. Ideja je bila odlična na "papiru", a onda sam saznao da iz Patagonije prema sjeveru ne postoji cesta i da se za daljnji put potrebno vratiti u Argentinu pa onda sjevernije ući u Čile. Cijene najma vozila su poprilično visoke, pogotovo za neki veći auto ili džip. Nas je bilo četvero, a konačna destinacija je bila druga država. Osim toga, svaki prelazak granice s vozilom naplaćuje se oko 250 dolara. Tako smo sve te destinacije koje smo imali u planu proći s unajmljenim vozilom, prešli autobusom, što je bilo i prvi put da sam na putovanjima putovao s tim prijevoznim sredstvom.
Koja je vaša sljedeća destinacija?
- Trenutno nemam nikakvih planova i to je nešto što biste me trebali pitati nakon ljeta, kad zahladi i kada prorade "crvi“. Prije svega se želim malo odmoriti i oporaviti od svega, ponajviše od puta u Južnu Ameriku i bicikliranja od Austrije do Srbije. Želim "odraditi" sve zaostatke jer materijala je doslovno za sljedeće dvije godine. Želim napisati knjigu i napraviti neke potpuno druge stvari te na iduće putovanje otići potpuno neopterećen.
Kako su putovanja utjecala na vašu perspektivu o životu, ljudima i različitim kulturama?
- Sigurno je da sam naučio poštivati druge, raznolikost, druge vjere i kulture, cijeniti male stvari i ne uzimati osnovne stvari zdravo za gotovo. Iako volim Bliski istok i pustinje, s obzirom na to da volim toplinu - jer mi je uvijek hladno - ostao bih u nekom tropskom kraju. Ne bih se žalio na život u Australiji ili Tajlandu!
Koji biste savjet dali onima koji se osjećaju zarobljeni u vlastitim ograničenjima?
- Svi mi imamo svoje probleme, teškoće i "demone" s kojima se borimo. Nismo isti i nemamo istu glavu pa ono što je meni posve normalno, drugome može biti nemoguće. Meni je prvenstveno bio cilj prihvatiti moju situaciju i za početak postati stabilan u glavi. Zatim sam nastojao pronaći neki hobi, strast ili posao koji bih radio kako bi se osjećao ispunjenije i korisnije. To znači raditi na sebi, a kako, vjerujem da ovisi od osobe do osobe. Danas se jako puno ljudi podcjenjuje i ograničava i rekao bih da je važno samo napraviti prvi korak, koliko god on bio mali. Primjerice, pričamo li o putovanjima, treba kupiti kartu, a ostalo će se sve već posložiti. Nakon prvog putovanja, doći će sljedeće i stvari će već biti puno lakše.
Kako se brinete za svoje mentalno i fizičko zdravlje?
- Nemam nikakve posebne tehnike ili rutine koje mi pomažu. I ja sam, kao i svi, od krvi i mesa, imam dobre, loše, a i užasne dane. I meni se, kao i mnogima, ne ustaje danima iz kreveta. Znam imati "crne" periode tijekom kojih osjećam bezvoljnost, nezainteresiranost, anksioznost i potrebu da se maknem od svega i svih. Tada je najbolje da sam sam sa svojim mislima. Smatram da svatko treba imati te dane, samo što oni ne bi smjeli trajati predugo. Ipak, ja sam u stanju gdje si nikako ne smijem dozvoliti takav dulji period, jer tako "propadam" i psihički i fizički. Srećom, mislim da je moja glava već toliko "programirana" da se vrlo brzo uzdignem iz takvih perioda.
Što biste rekli da je vaša životna misija?
- Moj prvenstveni cilj je biti zadovoljan, sretan i ispunjen životom koji živim. Ono što mi je jako važno jest da se maksimalno osamostalim, kako financijski, tako i fizički, jer moji roditelji, nažalost, neće biti uz mene cijeli život. Tada ću, ako bude želje, volje, a i sreće osnovati obitelj, no time se trenutno ne opterećujem. Iako želim nastaviti putovati, tijelo mi neće dopustiti raditi ovim tempom još dugi niz godina pa tragam i za nečim drugim. Imam još nekoliko destinacija na vrhu liste prioriteta, želio bih zime provoditi negdje na toplome, plan mi je napisati knjigu, držati motivacijska predavanja, a volio bih i opet nešto odbiciklirati. Primjerice, od Zagreba do Senegala. Mnogo je ideja i planova, ali sve to ovisi o puno stvari, prvenstveno o zdravlju. Osim toga, volim pomagati ljudima pa se nadam da ću i dalje u tome uspijevati svojim pisanjem i savjetima.
Što vas najviše čini ponosnim?
- Rekao bih da je to što se nisam predao, što nisam klonuo duhom, što sam naučio mnoge stvari u životu. Shvatio sam da treba uživati u malim stvarima, ne uzimati mnogo toga zdravo za gotovo i naučiti razmišljati pozitivnije. Previše se ograničavamo, a zapravo možemo sve ono na što usmjerimo misli i fokus. Sretan sam i zato što sam sa svojom glavom u ovom današnjem ludom svijetu zadovoljan i rekao bih "posložen". Pričamo li o postignućima, onda su to sva putovanja i podvizi koje sam napravio, gdje sam sebi, a i drugima, dokazao i pokazao što sve čovjek u ovakvoj situaciji može ako mu se ukaže prilika. Tu su i nagrade poput one za najboljeg putnika s invaliditetom na svijetu, koje dokazuju da me i ljudi izvan Hrvatske primjećuju i cijene. Nakon svakog podiviga osjećam dozu ponosa, ali meni najviše znači 3500 kilometara odbicikliranih na ruke od Savudrije do Istanbula.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....