Obiteljska ekspedicija Marine Čeprnje u Namibiju otkrila je čarobni astaksantin - prirodni pigment koji je postao dio novih NuMe kozmetičkih formula, ali i putovanje koje mijenja pogled na život.
Marina Čeprnja, suvlasnica brenda NuMe Cosmetics koji je pokrenula sa svojom sestrom Ivanom Šimat, s novogodišnjeg putovanja u Namibiju vratila se s novim, prirodnim sastojcima za njihove proizvode. Nakon nezaboravne dvotjedne avanture kroz pustinje, obale i beskrajna ružičasta prostranstva Namibskog mora, čarobni astaksantin - pigment koji prirodno boji more u nježne tonove ružičaste, postao je dio njihove kozmetičke formule. Marina je za Gloriju Putovanje podijelila svoje iskustvo ove afričke države - od vožnje kroz beskrajne dine, kampiranja pod milijunima zvijezda, do susreta s ljudima i životinjama koje mijenjaju perspektivu. Priča je ovo o obiteljskoj hrabrosti, jednostavnosti i tišini koja liječi.
Mir i jednostavnost koja očarava
Volimo pustolovinu i avanturu, ali nismo skloni izlagati djecu opasnostima. Upravo zato smo se odlučili za Namibiju - zemlju veličanstvene, netaknute prirode, prave crne Afrike, u kojoj nije potrebno dodatno cijepljenje ni uzimanje antimalarika. Zvučalo je kao savršen izbor: sigurnost, divljina i autentičnost. Afrika je bila obiteljski san. Nakon pomnog istraživanja i raspitivanja zaključili smo da je Namibija najljepša i najsigurnija zemlja za self-drive safari. Odluka je pala, nova destinacija je odabrana - idemo u Namibiju!
Planiranje avanture
Kupili smo avionske karte - nisu bile jeftine, ali nakon svega što smo doživjeli, vrijedilo je svakog eura. Odlučili smo unajmiti Land Cruiser s dva šatora na krovu - našu pokretnu kuću za dva tjedna. Instalirali smo aplikaciju Tracks4Africa, nabavili Travel guide “Namibia” i isplanirali rutu dugu više od 3000 kilometara. Namibija je golema - zauzima površinu koja je usporediva s četrnaest Hrvatskih. Od pustinje Namib do savana, od obale Atlantika do zelenijih dijelova sjevera - čekala nas je zemlja kontrasta i novih pejzaža na koje nismo navikli. Šest mjeseci prije polaska smo, zbog vremena uloženog u planiranje svega, već živjeli to putovanje. Kad smo napokon sletjeli u glavni grad Windhoek željeli smo čim prije osjetiti sve to čemu smo se veselili pa smo, iako smo stigli kasno, prije spavanja odlučili prošetati gradom.
Dočekala nas je stvarnost Afrike - siromaštvo. Ljudi su hodali za nama, moleći dolar, dva. Nismo se osjećali nesigurno, ali šetnju smo brzo završili jer nam ih je bilo žao, a svjesni smo da im ne možemo pomoći. Kako se kupnja SIM kartice na aerodromu pretvorila u pravu avanturu strpljenja, naposljetku smo odustali i odlučili to riješiti iduće jutro u gradu. Tada smo shvatili da je strpljenje vještina koju u Africi naučiš prije no što se nadaš. Iako su imali svoj “posebni protokol” za strance, na kraju smo bili zadovoljni. Nakon “samo” dva sata i puste ugovore, uzeli smo MTC mrežu koja se pokazala kao odličan izbor - bili smo povezani gotovo svuda. Nakon toga uslijedilo je preuzimanje automobila, no to je isto bila avantura jer nas je dočekala trosatna obuka za preživljavanje na afričkim cestama. Kako promijeniti gumu, koristiti dizalicu, smanjiti tlak u gumama kad uđemo u pijesak i ponovno ga vratiti kada se vratimo na “asfalt”, odnosno ono što u tim krajevima nosi to ime. Isto tako, upozorili su nas da automobilom smijemo proći samo do 70 cm dubine vode, jer svi kvarovi nastali ispod te razine nisu pokriveni osiguranjem. Vodu nismo ni vidjeli, ali ovu uputu još pamtimo. Ako nekome prije te obuke nije jasno što ga čeka, nakon toga je sasvim izvjesno da krećete na put pun izazova i neočekivanih avantura.
Prvi koraci kroz pustinju Namib
Nakon opskrbe u lokalnom Sparu - voda, meso, kruh, nešto povrća, sirevi i voće - krenuli smo prema pustinji Namib. Naš Land Cruiser bio je spreman: dvije rezervne gume, dva kanistra goriva, 200 litara vode, kuhalo na plin i sve što bi moglo zatrebati obitelji u divljini. Kupovina je bila posebno iskustvo. Na ulazu u dućan stajalo je nekoliko prosjaka - tihi, nenametljivi, s pogledom koji govori više od riječi. Nisu tražili novac, već su molili da im kupimo kruh ili mlijeko. Na izlazu su nas dočekali isti ti ljudi, nestrpljivo i zahvalno čekajući svoje namirnice. Uz osnovne namirnice pokušali smo kupiti šest piva i jednu bocu vina, ali pošto je bio vikend - nismo uspjeli jer je u Namibiji postoji zabranjena prodaja alkohola vikendom. Slegnuli smo ramenima i nasmijali se -pustinju ćemo, očito, doživjeti u njenom najčišćem obliku. Vožnja kroz pustinju bila je putovanje kroz beskraj. U autu smo pjevali “The Lion Sleeps Tonight”, smijali se, gledali u horizont i osjećali se potpuno slobodno. Stigli smo do svog prvog kampa. Kamp mjesto bilo je vrlo jednostavno označeno - stupić s natpisom 13D; jedan stup s utičnicom i drugi koji je završavao slavinom. To je značilo da imamo i vodu i struju. Imali smo i malo vlastito mjesto za roštilj. Sve to pod krošnjom jednog jedinog stabla. Savršeno. Ništa više nam nije trebalo. Samo smo sjedili i gledali besprijekorno čisto nebo posuto zvijezdama.
Tišina je bila gotovo nestvarna - ona vrsta tišine koja ti ispuni uši i misli, tišina u kojoj shvatiš koliko si daleko od svega što se zove civilizacija. Trudili smo se dočekati Novu godinu, ali opijeni ljepotom i umorom zaspali smo prije 22 sata. Prvo jutro nove godine probudili su nas šakali koji su pretraživali naše smeće. Izašli smo iz šatora u svitanje - nebo je gorjelo od boja, a sunce se polako dizalo iznad dine. Bio je to prizor koji se ne zaboravlja. U Sossusvlei dolinu ušli smo u zoru. Cilj je bio popeti se na Big Daddy - najvišu dinu Namibije. Prošli smo pokraj veličanstvenih Dune 40 i Dune 45. Na papiru, 325 metara visine ne zvuči puno, ali u praksi - vrući pijesak, sunce i noge koje tonu do gležnjeva - pravi je izazov. Pet litara vode za nas četvero i dva sata penjanja odjednom su djelovali zaista premalo, ali uspjeli smo. No, osim iscrpljujućeg penjanja, u sjećanju će nam uvijek ostati žena koju smo sreli isrcpljeni se vraćajući natrag. Ona je “osvojila” dinu s jednim djetetom na leđima, i s dvoje koje je držala za ruke. Pitala sam je kako je uspjela doći do vrha, a ona se samo nasmiješila i rekla: “I just followed my husband” (Jednostavno sam pratila svog supruga). Ta rečenica, jednostavna i snažna, ostala je s nama kao simbol prave ljubavi. Na povratku smo naišli na par Švicaraca koji su zapeli u pijesku i naša trosatna obuka napokon se isplatila - upotrijebili smo “set za spašavanje” i izvukli ih. Iznenađeni par mislio je da nam je to rutina, a mi smo samo zahvalno razmišljali: “Barem edukacija nije bila uzaludna!”
Od surove pustinje do Atlantskog oceana
Put nas je vodio prema zapadu - do Walvis Baya i Swakopmunda, na obalu Atlantika. Nakon dva dana u suhoj pustinji, susret s morem bio je gotovo nadrealan. Hladni oceanski zrak spustio je temperaturu za sedam-osam stupnjeva. Walvis Bay nas je osvojio ružičastim pejzažima solana i kolonijama plamenaca. Kao fitoaromaterapeut i proizvođač prirodne kozmetike, bila sam očarana bojama koje nastaju zahvaljujući astaksantinu - prirodnom antioksidansu koji sve oko sebe oboji u nježnu ružičastu nijansu. Taj prizor ostao mi je duboko urezan u sjećanje. Upravo po povratku u Hrvatsku, inspirirana tim afrič - kim bojama i snagom prirode, nastali su NuMe proizvodi obogaćeni najmoćnijim antioksidansom - astaksantinom. Proizvodi koji su do tada pretežno sadrža - vali dalmatinsko bilje dobili su dodatak inspiriran putovanjem u Namibiju. U Swakopmundu - gradu koji je istovremeno europski i afrički - vidljivi su tragovi kolonijalizma. S jedne strane ograde i zidovi koji skrivaju siromaštvo, a s druge savršeno uređene ulice, restorani, suvenirnice i zabavni parkovi. Crnci rade, bijelci nadgledaju - kolonijalna prošlost i sadašnjost se isprepliću. No, tržnice su bile pravo bogatstvo - susreli smo Himba djevojke i Damara prodavače koji govore klik jezikom. Fascinantno, živo i gotovo nestvarno iskustvo.
Spitzkoppe – čudo granita i tišine
Sljedeće odredište bio je Spitzkoppe - planina koja izranja iz pustinje poput kamene katedrale. Na putu prema Spitzkoppeu, usred beskrajne pustinje u kojoj se horizont stapao s nebom, pojavilo se nešto neočekivano. Dokle god pogled seže - samo pijesak, kamen i sunce koje nemilosrdno prži. I tada, poput fatamorgane, ispred nas se ukazao mali štand. Dva dječaka, jedva desetogodišnjaci, stajala su ponosno iza svojih rukotvorina - ogrlica i figurica izrađenih od kamenčića, konca i zubi nekih životinja. Ispred njih, na komadu lima, stajao je natpis: “PIZ PIZ HELP US WITH DRINKING WATER AND FOOD PIZ GOD BLESS YOU.” Kupili smo sve što su imali. Osvojili su nas na prvi pogled - svojom iskrenošću, osmijehom i snagom koja prkosi pustinji. A onda smo stigli. Granitne gromade stvaraju prirodni labirint, idealan za penjanje.
Kampirali smo u Spitzkoppe kampu, na mjestu koje se zvalo Swakop B - skriveno, a blizu Rock Archa i Rock Poola. Bez struje i vode, ali s osjećajem apsolutnog mira. Gospođa iz lokalne zajednice pokazala nam je drevne crteže na stijenama i objasnila značenje simbola te melodiju klik jezika. Damara (jedan od naroda Namibije) muzej bio je još jedno iskustvo koje nas je duboko dirnulo - osobito djevojčice koje su s osmijehom predstavljale tradiciju svog naroda. Taj muzej na putovanju u Namibiju ne smije biti preskočen!
Etosha – kraljevstvo životinja
Putovanje smo završili u Nacionalnom parku Etosha. Tri dana lunjanja po prostranstvima omogućila su nam da u divljini vidimo lava, hijenu, zebru, žirafu, oriksa i nosoroga. Iako su dan prije našeg dolaska pale kiše, pa nije bilo mnogo životinja na waterholeovima (umjetna pojilišta), nama je i sama vožnja kroz to prirodno čudo bila dovoljna, a vidjeti životinje u prirodnom staništu puno draže. Spavali smo u kampovima Olifantsrus i Halali. Olifantsrus ima tek desetak mjesta i prekrasan “waterhole”, ali vrlo osnovnu trgovinu i internet koji “više ne radi nego što radi”. Halali je veći, s restoranom, bazenom i više ljudi. Tamo smo čak uspjeli vidjeti obitelj nosoroga - prizor koji ostaje u srcu. Namibija nas je naučila da se ljepota skriva u jednostavnosti. Da mir ne znači prazninu, nego duboko ispunjenje. Da čovjek u pustinji nauči što mu zaista treba - malo vode, malo hlada i puno zahvalnosti. Kada danas zatvorimo oči, još uvijek čujemo zvuk vjetra koji pjeva kroz dine, šuštanje pijeska i tišinu koja se ne može opisati riječima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....