Putopis frontmena popularne grupe: Kako izgleda buran provod u vjetrovitom gradu

Nakon što smo prije nekoliko mjeseci dobili poziv od naših ljudi iz Chicaga da dođemo i održimo nekoliko koncerata, vrijeme do dana polaska proletjelo je u pripremama - dobivanju vize za Sjedinjene Države, kupnji avionskih karata, organizaciji smještaja, popisivanju turističkih atrakcija. A pojačali smo i naše uobičajene sviračke probe da bi se u što boljem izdanju pokazali američkoj publici. Ovo mi je bio prvi let avionom pa sam bio vrlo uzbuđen, ali ni ostatak benda nije ostao imun na prekrasan pogled na Atlantik iz visine. Letjeli smo United Airlinesom preko Münchena, a odlična usluga, hrana i medijski sadržaj skratili su nam vrijeme. Cijena povratne karte je oko 800 dolara, ako se ne kupuje u zadnji tren. I dok je let bio ugodan, nemirno slijetanje nas je prikovalo uz sjedala. To smo pripisali činjenici da ipak slijećemo u "Windy City" (vjetroviti grad), kako se kolokvijalno naziva Chicago. I to zbog jakih vjetrova koji pušu s jezera Michigan, gdje je treći najveći američki grad smješten. Vizure su nas ostavile bez teksta. To je to. Amerika! Oduševio nas je i izrazito čist zrak, koji daje ugodan osjećaj svježine, a grad u kojem živi skoro tri milijuna ljudi obiluje i zelenilom. Dani su bili sunčani, ali ne vrući.

Na aerodromu su nas dočekali prijatelji Matej i Medena, Hrvati koji dugi niz godina žive u Chicagu i čiji smo gosti bili svih petnaest dana boravka. Dok smo se vozili prema našem smještaju, imali smo dojam da smo na setu nekog filma. Sve je djelovalo tako nerealno. Prvi dan smo posjetili centar grada kojeg stanovnici zovu Downtown. Do željezničkog terminala Union Station putovali smo vlakom dvadesetak minuta, a kad smo se iskrcali doživjeli smo šok vidjevši sve te nebodere. Popeli smo se na 96. kat čuvenog nebodera John Hancock Center s kojeg se pruža fantastičan - i navodno najbolji - pogled na cijeli grad. Usput smo popili prvu američku "big size" kavu jer je na tom katu i atraktivan kafić. Kad je 1969. neboder otvoren, s 344 metra je bio druga najviša zgrada u SAD-u (nakon Empire State Buildinga), a danas je "tek" na 13. mjestu.

Otići u Chicago, a ne probati čuvenu Chicago deep dish pizzu bio bi grijeh. Stoga smo prema preporuci posjetili poznatu talijansku pizzeriju Gino‘s, gdje nam je konobar rekao da se pizza čeka otprilike sat vremena. Glad smo odagnali narudžbom predjela "garlic breadsticks", odnosno odličnom pogačicom sa češnjakom i sirom. Pizza nas je razočarala jer je tijesto imalo okus kao da je za kolače, s dodatkom rajčice i sira. Cijene u restoranima su dosta više nego u Hrvatskoj. Tako je, primjerice, račun za jednu veliku pizzu i tri gazirana pića bio 60 dolara, a cijena tri kave za van 20 dolara. Porcije svega što smo konzumirali su bile obilne, ne štedi se ni na ničemu, pa smo doma došli s nekoliko kilograma viška.

Posjetili smo i Hrvatski kulturni centar u kojemu djeluje KUD Loza. Ondje smo se družili s našim ljudima koji promiču hrvatsku kulturnu baštinu. Predivno su nas primili, a malo se i zapjevalo. Fascinirao nas je veliki mural s prikazom hrvatskih gradova, koji je nedavno dovršen na fasadi HKC-a. Otišli smo i u velik i lijepo uređen zoološki vrt u četvrti Lincoln Park, gdje se ulaz ne naplaćuje. Kakvi bi mi to bili glazbenici da ne odemo u Guitar Center, najpoznatiju prodavaonicu glazbene opreme na svijetu. Cijene gitara i opreme su slične našima, a iako smo se nadali da ćemo naići na posebnije primjerke gitara to se nije desilo. Trgovci su nam rekli da zbog pljački skupi primjerci nisu izloženi.

Jedne večeri smo posjetili odličan karaoke bar Mom‘s Place u središtu grada. Ondje sam se odvažio zapjevati Bon Jovijevu pjesmu "It‘s My Life". Pratio me kućni bend koji nije baš briljirao - iako se pjesma plaća 20 dolara. Šarmom sam spasio stvar, a nakon toga smo nazdravil tekilama. Prijatelj Ante nas je odveo u noćni obilazak, no Chicago tada nije osobito čaroban. Večer smo započeli "pućkanjem" cigare uz obalu 250 kilometara dugačke rijeke Chicago, upijajući atmosferu, uživajući u trenutku... Nakon toga smo došli u poznati hotel London House na čijem je 15. katu bar s pogledom na Downtown, Trumpov toranj te na zgradu Chicago Tribune Tower gdje se snimao film "Batman". Cijene su u usporedbi s drugima pristupačne pa ćete pivo platiti kao u Dubrovniku.

Domaćini su nas odveli na stadion Wrigley Field, gdje je bila bejzbolska utakmica momčadi Chicago Cubs i New York Mets. Pravila bejzbola ne znamo baš najbolje, ali ovaj spektakl nismo željeli propustiti. Pred stadionom je bila gomila navijača odjevenih u dresove najdražeg kluba. Unatoč brojci od 30 tisuća navijača, ulaz je besprijekorno organiziran, nema nikakvog zastoja. Dan utakmice je zamišljen tako da natjera ljude na trošenje. Četveročlana obitelj će na jednoj utakmici potrošiti sigurno 400-500 dolara. Fan shoppovi su na svakom uglu u zgradi stadiona, izbor hrane i pića je neopisiv pa svi jedu i piju. Mi smo se odlučili za margarita pulled pork sendviče (trgana svinjetina). S obzirom na to da je toga dana bilo dosta hladno, kupili smo i prigodne dekice.

Naša prijateljica Mihaela koja živi u Chicagu je za kraj našeg putovanja priredila kućnu zabavu. I to ne bilo kakvu! Bio je to pravi "college party" kao iz filmova. Uključivao je njihove tradicionalne društvene igre kao što su "beer pong", "flip cup" i "cup stacking", s ciljem da se zapravo popije što više alkohola. Naručili smo četiri pizze čija je cijena bila skoro 300 dolara i još se jednom uvjerili da Amerika uopće nije jeftina za naš standard. Zadnji dan smo proveli na najposebnijem mjestu, šetnici uz jezero Michigan kod impresivnog planetarija Adler, s koje se vidi panorama Chicaga. Tamo se stanovnici dolaze opustiti nakon napornog tempa, prošetati i rekreirati. To spektakularno mjesto ne smijete propustiti dođete li u Chicago. Nama je vrijeme prošlo u trenu, puno toga smo vidjeli i doživjeli, ali ovaj grad nudi toliko toga da bi nam i petnaest godina bilo malo. Nadamo se ponovnom dolasku jer "vjetroviti grad" uistinu vrijedi posjetiti.