Influenceri, voditelji plesne škole, poslovni i životni partneri, Antea i Marko posljednje tri godine tradicionalno posjećuju London. Ispričali su nam koji su ih noviteti dočekali, a koji mjuzikl vrijedi pogledati i nekoliko puta.
Antea Franjić (32) i Marko Mrkić (32) voditelji su plesne škole "Lijeva i desna", influenceri i putopisci, a od siječnja ove godine i zaručnici koji ljeti tradicionalno posjećuju London. Nakon što su pripremili mnogobrojne prve plesove koji su mladenci otplesali ove sezone, došlo je vrijeme za odmor od radne sezone, a za nas su ispričali što ih je novo dočekalo u jednoj od najvećih europskih metropola. Dok se Antea osvrnula na preporuke s West Enda, Marko je preuzeo gastro scenu. Evo kako su proveli svoje dane u gradu u kojem se sve manje osjećaju kao turisti.
Antea
London nije neko neotkriveno ili pretjerano egzotično mjesto. Jedna je od najstarijih i zasigurno najpoznatijih metropola Zapada, ali opet, već treću godinu zaredom, nekoliko dana ljeta odlučili smo provesti upravo tamo. Koliko god se London nalazio na mapi svakog putnika, u svakom vodiču kroz Europu ili na must visit listi svake putničke agencije, ispostavilo se da ovaj grad svaki put iznova može ponuditi potpuno nova iskustva.
I ove godine sletjeli smo (ja po treći, Mrkić po peti put) na Stansted aerodrom, niskobudžetnim Ryanairom, u jedan od najskupljih gradova u Europi - ako nemaš smještaj. Mi smo se ponovo "prikrpali" našim prekrasnim domaćinima, ocu muža Markove sestre (lista rodbinskih naziva kaže da se ne kaže polu-svekar ili punac u drugom koljenu, kako smo mislili, nego prijatelj), a budžet alocirali na jelo, piće i pjesmu. Pravo balkanski.
West End
Kad putuješ kao student, sve te zgrade kazališta gledaš samo izvana, kad si malo stariji i s nešto godina rada iza sebe, tad već te zgrade možeš vidjeti i iznutra. Cijene ulaznica za mjuzikle znaju biti paprene, ali vrlo brzo smo skužili da ne moraju biti. Gotovo sva kazališta koja smo posjetili uglavnom nisu prevelika, odnosno nije najgora stvar na svijetu sjediti u zadnjem redu. Jedan show smo čak gledali “s nogu” jer nije bilo više sjedećih mjesta.
Operation Mincemeat je relativno nov mjuzikl, na daske postavljen 2019. godine, a na West Endu uprizoren prošle godine. Osim što ga publika voli, voli ga očito i struka, tako da je Operation Mincemeat ove godine dobio nagradu Lawrence Olivier za najbolji mjuzikl. Za taj mjuzikl su nam rekli naši prijatelji iz Londona (Jessica i Paul koji žive prekrasnu mirovinu u kojoj prate i gastro i kulturne novosti u dnevnom tisku), tako da smo karte uzeli u zadnji tren, svega tri sata prije početka matineje. Cijena je 20 funti za stajaće mjesto. Naspram regularne karte koja je 80-ak funti, pogled nije bio četiri puta lošiji - dapače, čak bismo i preporučili stajaće mjesto za tu predstavu.
Prije sedam godina u bespućima Interneta naišla sam na mjuzikl Hamilton. To je bio prvi mjuzikl koji mi je uopće privukao pažnju, a bilo mi je super što se i Mrkić zainteresirao. Cijelu koronu slušali smo soundtrack, a kad su mjere popustile, pogledali smo ga i uživo u Victoria Palace Theatreu. Taj mjuzikl gledamo svake godine kad posjetimo London i kad god tko god pita za preporuku, prepuručimo taj mjuzikl. Originalnu postavu s Broadwayja može se vidjeti i preko nekih streaming servisa, a ako se još netko zaljubi u Lina Manuela Mirandu, na istom mjestu dostupan je i njegov mjuzikl In the Heights i crtić Encanto za kojeg je radio glazbu.
Ove godine pogledali smo i Back to the Future i Phantom of the Opera koji su nam super, ali - kontroverzno - Lion King, koji smo gledali pretprošlo ljeto, nije nas se dojmio. Znam, znam, znam, to je kultni mjuzikl, scena je čarobna, kostimi nestvarni… sa svime se slažem, ali nedostajalo nam je nešto. Zaključili smo da je to nečije dijete pa da budemo najkul tetak i tetka, ovako sami po sebi nismo najveći Disney fanovi na svijetu, pa ako ne moramo, u Lyceum Theatre se nećemo vraćati.
Bruce Springsteen
Kad smo prijateljima koji su bili (ili na tom koncertu ili na toj lokaciji za koncert) spomenuli da idemo slušati Brucea Springsteena, čuli smo samo riječi hvale. Ne mogu reći da je to izvođač čije će se pjesme naći na našim playlistama, ali koncert je bio točno kako su nam ga opisivali - čaroban. Roker s 50 godina iskustva, na zadnjoj svirci ove europske turneje, izašao je na scenu kao da prvi put nakon desetljeća pauze nastupa. Svjež, pun energije, s toliko sluha za publiku. Wembley, na kojem se inače igraju utakmice engleske nogometne reprezentacije, ugostio je 89.998 njegovih starih fanova i dva nova koja će definitivno njegove pjesme uvrstiti na svoje playliste.
Marko
Hrana
London je grad u kojem možeš sve, tako nekad imam osjećaj. Možeš sresti ljude iz svih krajeva svijeta, poslušati koncert najveće glazbene zvijezde i svirku nekog indie benda, vidjeti ostatke prastare svemirske letjelice Soyuz u muzeju i najnoviji model nekog nabrijanog auta ispred muzeja…
Ali hrana… mislim da ne postoji kuhinja koja se ne može pronaći na food marketima ove metropole.
Kad biramo, food marketi su mjesta koja odaberemo. Tako smo na Old Spitalfields Marketu našli najbolji pulled pork ikad, u Dirty Bagelu, koji smo piknuli na preporuku, ali i sve ostalo gdje smo išli na slijepo nije bilo nimalo loše.
Camden Market na Regent’s Canalu mjesto je na kojem se mogu vidjeti, imam osjećaj, sve boje spektra duginih boja, s više od tisuću dućana i štandova s hranom, odjećom, kozmetikom, nakitom… Vikendom bude malo veća gužva, pa piknuti neki utorak za posjet je pametnije nego subotu. Kad ne biramo (a to je uglavnom oko 23 h), Five Guys burgeri i krumpirići počešu tamo gdje svrbi. Jedna zanimljiva priča je i oko restorana gdje smo jeli rotisserie chicken, odnosno pečenu piletinu na ražnju.
Prošle godine meni je bila velika želja probati Beef Wellington. Otišli smo u restoran Bob Bob Ricard koji je ludilo - interijer je inspiriran unutrašnjosti vlaka Orient Express, a na zidu svakog separea (ili kupea?) nalazi se gumb iznad kojeg piše Press for champagne. Kad ga pritisneš, logično, konobar ti donese čašu šampanjca. Nismo se se puno igrali s tim gumbom, ali nas je cijela aura tog mjesta, od interijera preko menija do imena, jako zaintrigirala, pa smo počeli guglati. Restoran su otvorila dvojica partnera, jedan se zove Leonid, ali ga drugi zovu Bob, drugi se zove Richard, ali ga ovaj prvi zove Ricard. S obzirom da je Bob u restoran uložio dvostruko više love od ovog drugog, logično, njegovo ime se u nazivu ponavlja - dvaput.
Također smo vidjeli da Bob, u prostoru preko puta, dogodine otvara novi lokal - Bébé Bob, mali brat ovog velikog restorana, odnosno - pečenjara. Na meniju samo piletina, predjela i prilozi. Nude dvije vrste pileta, oba francuska, Vendée i Landes, a Antea kaže da je tamo jela najbolji kelj u životu. Ja znam da sam jeo najbolje pile.
Kužim da se ne svodi svima putovanje na hranu, piće i zabavu. London, ponovo, ima točan odgovor i po pitanju kulture.
I Tate Modern i Science Museum besplatni su za sve posjetitelje, a za ovaj drugi nije loše rezervirati kartu online (koja je opet besplatna). Kako Antea umjesto magnetića kao suvenir s putovanja uzima knjige, obavezna postaja su nam i londonske knjižare i njen omiljeni Southbank Book Market gdje se uz malo sreće može pronaći dobrih naslova upola cijene.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....