Bivša Miss Hrvatske Antonija Bračulj i njezine kćeri Lena i Eva zaputile su se na krajnji sjever Tajlanda i u planinskom području na 1500 metara nadmorske visine upoznale drevnu kulturu naroda Akha.
Aziju sam otkrila prije nekoliko godina i uporno joj se vraćam, svaki put otkrivajući nešto novo, fascinantno i inspirativno. Ove godine povela sam svoje djevojčice Lenu i Evu u veliku avanturu i istraživanje Tajlanda, Kambodže i Vijetnama, ali jedan doživljaj s tog putovanja ostat će nam u sjećanju kao doista poseban - susret s narodom Akha. Sve je počelo kad sam sjedila u klimatiziranom kafiću u središtu Chiang Raija, u sjevernom Tajlandu, što mi se činilo kao još jedna razglednica s modernog azijskog putovanja. No, moja želja bila je proći iza kulisa komercijalnog turizma. Put me odveo do Muzeja i obrazovnog centra Hilltribe, mjesta gdje se čuva povijest zaboravljenih planinskih plemena. Tamo sam preko lokalnih kontakata uspjela dogovoriti ono što agencije rijetko nude: vozača, prevoditelja i, što je najvažnije, dozvolu za ulazak u privatni život naroda Akha.
Živi arhiv u maglovitim planinama
Narod Akha vjerojatno vuče korijene iz Tibeta i danas najveći dio populacije živi u području jugozapadne Kine, a u planine Jugoistočne Azije doselili su se početkom 20. stoljeća iz Burme, bježeći od dugogodišnjeg građanskog rata. Njihova svakodnevica u zabačenim selima i dalje se čvrsto oslanja na tradiciju zvanu "Akha Zang" (Put Akha) - nepisani kodeks zakona i rituala koji upravlja njihovim životom. Nakon sat vremena vožnje kroz guste, maglovite planinske ceste stigli smo u selo. Prva stvar koja vam upadne u oči su njihove tradicionalne drvene kućice podignute na niskim stupovima od bambusa i s krovovima od slame. No, ono što me najviše iznenadilo bila je unutrašnjost koja jasno odražava njihovu strogu društvenu podjelu.
Kuća podijeljena na muški i ženski svijet
Tradicionalna kuća Akha nema zidove kakve mi poznajemo, ali ima nevidljive granice koje se strogo poštuju. Unutrašnjost je podijeljena po spolovima. Na ženskoj strani nalaze se obiteljsko ognjište, spavaonica za žene i djecu te prostor za svakodnevne kućanske poslove. Muškarci spavaju na svojoj strani kuće, a taj dio ima i društvenu funkciju - to je javni prostor u kojem se primaju gosti, raspravlja o seoskim problemima i provode rituali predaka. Dok gledate taj skladan, a nama potpuno neobičan suživot u prostoru bez ijednog modernog komada namještaja, shvatite koliko su relativni naši koncepti privatnosti i doma.
Ručak iz džungle i šalica od svježeg bambusa
Već prvi susret s domaćinima poništio je svaku jezičnu i kulturnu barijeru jer je njihova gostoljubivost iskrena, topla i dirljiva. Dok smo sjedili u dvorištu, muškarac iz obitelji je ustao, uzeo mačetu, otišao u obližnju šumu i pred našim očima odrezao svježi bambus. U roku od nekoliko minuta, spretnim pokretima ruku pretvorio je zelene stabljike u unikatne, mirisne šalice iz kojih smo pili svježe skuhani lokalni čaj. Dok smo uživali u aromatičnom napitku, njegova supruga završavala je ručak. Koncept "od polja do stola" ovdje nije pomodni trend, već jedini način preživljavanja. Na stolu nas je dočekala gozba pripremljena isključivo od onoga što raste u njihovom obiteljskom vrtu: svježe ubrano povrće, divlje bilje, domaća riža i egzotični začini čije nazive prevoditelj nije znao prevesti na engleski jezik. Okus je bio intenzivan, osjetno zemljan i potpuno drukčiji od bilo čega što možete probati u tajlandskim restoranima. Glad, radoznalost i želja da kušamo nešto novo pomogli su našim nepcima da doista uživaju u susretu s tim neobičnim okusima.
Mistična Vrata duhova
Da bismo razumjeli narod Akha, moramo razumjeti njihov odnos s nevidljivim svijetom. Prema njihovom drevnom vjerovanju, ljudi i duhovi nekada su bili braća, rođeni od iste majke. Živjeli su zajedno sve dok velika svađa nije dovela do trajnog razdvajanja. Duhovi su tada otišli u divljinu i guste šume, a ljudi su ostali u selima. Kako bi osigurali da ta granica ostane čvrsta i da zli šumski duhovi ne unesu bolesti i nesreću među ljude, Akhe na ulazu i izlazu iz svakog sela podižu takozvana Vrata duhova. Ta jednostavna, ali sveta drvena konstrukcija predstavlja portal između dva nespojiva svijeta. Na nju se postavljaju rezbarije ptica, zvijezde od pletenog bambusa te drvene skulpture muškaraca i žena koje simboliziraju plodnost i životnu snagu. To su predmeti kojih se šumski duhovi najviše užasavaju.
Prevoditelj je osobito naglasio jedno strogo pravilo: Vrata duhova nikada se ne smiju dodirnuti! Za vanjski svijet to je tek rustikalni drveni okvir u šumi, ali za naše domaćine predstavlja živi štit. Dodirne li posjetitelj vrata, oskvrnuo je njihovu svetinju, a selo mora proći kroz zahtjevne i skupe rituale pročišćenja kako bi vratilo duhovnu ravnotežu. Ta ista duhovna zaštita preslikava se i na njihove domove. Na krovovima tradicionalnih kuća lako se uoče neobične drvene rezbarije i što obitelj ima više tih ukrasa, to je njihova kuća zaštićenija od nevidljivih sila koje vrebaju izvan granica sela.
Srebro, novčići i perle
Dok smo sjedili u kući, domaćica nam je s ponosom pokazivala svoju tradicionalnu odjeću. Za narod Akha odjeća nije samo zaštita od hladnoće, već vizualna osobna iskaznica. Svaki šav, svaka perlica i svaki komad srebra na nošnji precizno govore o društvenom statusu žene, njezinoj dobi, bračnom stanju i srodstvu. Najviše ostavlja bez daha oglavlje, koje je pravo umjetničko djelo: izrađeno je od teškog srebra, starih srebrnih kovanica - od kojih mnoge potječu još iz kolonijalnog doba - staklenih perli i šarenog perja. Kada žena stavi ovo oglavlje, ona doslovno nosi nekoliko kilograma obiteljskog bogatstva. Saznali smo i da djevojčice počinju nositi jednostavnije verzije već oko trinaeste godine, a kako odrastaju i mijenjaju status, oglavlje postaje sve veće, teže i raskošnije. Ručno tkani crni kaputi i suknje ukrašeni su nevjerojatno preciznim i živopisnim vezovima koje žene same izrađuju mjesecima. Gledajući domaćicu u toj teškoj, sjajnoj nošnji usred jednostavne drvene kuće od bambusa, shvatila sam koliko je njihova kultura ponosna, prkosna i otporna na utjecaje modernog svijeta.
Povratak u stvarnost
Napuštajući selo naroda Akha s mirisom bambusa i planinske izmaglice u kosi, spoznala sam kako najveća vrijednost putovanja ipak nije u razgledavanju razvikanih građevina. Najveću vrijednost osjetimo u trenucima kada nam potpuni stranac koji ne govori naš jezik niti dijeli naš način života s osmijehom otvori vrata svoga doma, podijeli s nama svoju hranu i dopusti nam da barem nakratko postanemo dio njegova svijeta. Za mene osobno najvažnije je što sam tu spoznaju podijelila sa svojim kćerima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....