Što se dogodi kada najvažniji odjevni komad zakaže u jako važnim trenutcima?
Saznali smo u zabavnim odgovorima sudionika nagradnog natječaja koji su proveli Deichmann i gloria.hr! Čitatelje smo zamolili da nam ispričaju ljetnu anegdotu u kojoj su glavnu ulogu imale njihove cipele, a priče koje su pristigle su nas zbilja oduševile.
Četiri sretna dobitnika, Deichmann je nagradio poklon bonom u iznosu od 500 kuna, a oni sada svoje ljetne pustolovine mogu doživjeti u novom paru omiljenih tenisica, sandala ili cipela.
U nastavku donosimo njihove priče:
Irena Vičević (56), Bjelovar: ‘Nisam mogla obuti niti jedne druge cipele osim bakinih. I tako je nastala anegdota koju ćemo prepričavati još godinama‘
Veterinarka Irena nije ni slutila da će joj cipele bake Franciske donijeti genijalnu priču o rađanju o kojoj će se govoriti i 25 godina kasnije.
Davne ‘97., nakon što je osjetila prvi trud, brže-bolje je počela pakirati osnovne stvari kako bi na vrijeme stigla do bolnice u Bjelovaru. Mali Mario, koji sad ima 25 godina, jednostavno nije mogao čekati, a uskoro novopečena mama baš u tom trenutku nije mogla pronaći niti jedne cipele koje su joj odgovarale. Naime, noge su joj previše otekle, otežale i odebljale pa niti jedna cipela u kući nije stala na trudničine noge. Osim toga, bio je lipanj pa su vrućine i sparina dodatno utjecale na nateknutost. Nosila je broj 38, a u tom trenutku mogla je stati samo u cipele koje su barem za dva broja veće. Nasreću, baka Franciska, koja je tada imala 63 godine, u svojem je ormariću čuvala prekrasne sjajne crne sandale broja 40. Baka je prvorođenoj unuci Ireni svoje pastom očišćene cipele s plutenom debelom petom, koje su poprilično vonjale na stari ormar, čuvala punih dvadeset godina. Došao je trenutak da ih napokon izvadi iz ormara.
Ireni su sandale pristajale kao salivene, a čim ih je nagazila, brzim korakom se zaputila do automobila kojim ju je suprug odvezao do bolnice. Ondje se dogodila nova drama. Nisu mogli pronaći parkirno mjesto pa su kružili okolnim ulicama udaljene gotovo jedan kilometar od bolnice. Kad su napokon pronašli parking, trudnica je brzo izašla iz vozila i primijetila još jedan problem – lijeva cipela je najednom postala niža u donosu na desnu.
- Svakih par minuta imala sam trudove pa mi je do bolnice trebalo više od deset minuta pješačenja, a sandale su me bacale na stranu, zanosile i postajale niže. Sve dok se nisam okrenula iza sebe i ugledala šokantan prizor – pete bakinih sandala su se potpuno rasule po cesti, a suprug je doslovno kupio ostatke oronule plutene debele pete koja je tada bila sve, samo ne debela. Cipele od četiri centimetra su se u kratkom roku pretvorile u ravnu sandalu – kaže Irena.
Brže-bolje ih je izula i bosa se zaputila do ustanove, a ondje ih je dočekao novi izazov; liftovi su bili prepuni! S trbuhom do zuba, bosa i puknutog vodenjaka morala se stepenicama popeti do drugog kata bolnice. Kad je napokon stigla, rodila je sina Maria kojemu danas s osmijehom na licu prepričava navedenu anegdotu. Uvijek se rado sjeti bakinih legendarnih cipela.
Tomislav Fresl (40), Zagreb: ‘Imali smo savršen plan, ali smo potpuno promašili put. Posljedice pamtimo još i danas!‘
Voditelj Odjela za visoko obrazovanje Tomislav Fresl veliki je ljubitelj putovanja Jadranom, no jedna ga je avantura s prijateljima naučila da uvijek sa sobom nosi rezervni par natikača.
Na ljeto 2008. zaputio se u Mali Lošinj, a društvo su mu pratili srednjoškolski prijatelji Marko i Toni. Bez previše odraslih briga, tih godina su puno putovali, a prije Lošinja obišli su Brač, Hvar i nekolicinu drugih hrvatskih otoka. Obožavali su sport, a najdraža dnevna zabava na plaži bio je picigin. Lokaciju nisu baš dobro poznavali, a pri dolasku nisu pronašli plažu s pješčanim dnom za igranje omiljenog vodenog sporta. Iz tih razloga, odlučili su izletničkim brodom posjetiti obližnji otok Susak, ne bi li ondje pronašli odgovarajući teren.
Na dan izleta ustali su ranije nego inače, doručkovali, spremili osnovne stvari (ručnik, voda i loptica) i krenuli u avanturu. Kako je Tomislav istraživanju nepoznatog i pustolovinama skloniji od svojih prijatelja, nagovorio ih je da malo propješače otokom, istraže njegovu unutrašnjost pa izađu na obalu i njome se vrate u uvalu u kojoj su pristali, savršenoj za picigin. Naišli su na pjeskovitu stazu objema stranama obraslu trskom, a složili su se kako im djeluje baš egzotično pa su se ipak zaputili prema jugoistočnoj strani obale. Nekoliko sati kasnije su napokon stigli, no obala je na tom dijelu otoka bila prilično nazubljena, kamenita i vrlo razvedena, što je najgore, bez imalo hlada! Susak upravo na toj strani ima i jedan poluotok koji se zabija na sjeveroistok u more i koji im je zapravo dodatno produžio put. Tomislav je pokušavao držati atmosferu uvjeravanjem dečkiju kako je siguran da je iza iduće kamenite uvale ona pješčana. No, nije bila, kao niti druga, treća, osma i svaka sljedeća.
- Bez majica, opečeni, žedni i gladni, osjećali smo se kao brodolomci, a na kraju smo završili razmrdanih japanki i natikača i to na 35 stupnjeva. Unatoč tome, skupili smo zadnje atome snage da u pješčanoj uvali, na koju smo pristali to jutro, odigramo malo picigina. Oko 16 sati, dakle nakon šest sati iscrpljujuće šetnje otokom i kratke vodene igre, brod za Mali Lošinj nas je došao pokupiti, a kad smo se napokon vratili u apartman uslijedilo je mazanje ispečenog tijela jogurtom i jako dugi ručak. Navečer smo se zaputili u nabavku novih japanki i natikača za drugi dan i nove lošinjske avanture – ispričao je Tomislav.
Biljana Baranašić (49), Zagreb: ‘Deva je krivo protumačila moju borbu za japankom, ali prava noćna mora je uslijedila kada sam sišla na pijesak‘
Trgovkinja, ujedno i velika zaljubljenica u putovanja Biljana, jako dobro zna kakav je osjećaj kada se običan izlet pretvori u jurnjavu na devi, i to sve zbog izgubljene japanke!
Nakon što je obišla gotovo cijelu Europu, Biljana je, zajedno sa svojom prijateljicom Ksenijom, odlučila otići korak dalje i otputovati na novi kontinent. Hrabrost je skupila 2010. godine, a odlučila je da će njena prva daleka destinacija biti Tunis. Kao i svaki posjetitelj ove države, željela je obići Saharu i zajahati devu. Ujutro, oko osam sati, kada pustinjski pijesak još uvijek nije isijavao vrućinu, Ksenija i Biljana upustile su se u avanturu jahanja zajedno sa svojim vodičima i dva brza jahača u slučaju iznimnih slučajeva koji se obično rijetko događaju.
Iznimni slučaj dogodio se upravo Biljani, i to za vrijeme jahanja deve. Njena japanka je počela kliziti s noge, a dok ju je pokušala dohvatiti, izustila je neartikulirane zvukove koje su životinji zvučale kao naredba zbog čega je deva počela brzo trčati u krivom smjeru.
- Udaljavala sam se od grupe, a jašući sam izgubila i drugu japanku zbog čega sam ostala potpuno bosa. No, to ne bi bio veliki problem da sunce, u međuvremenu, nije toliko ugrijalo pijesak da se na njemu nije moglo stajati, a ponajmanje hodati – kaže Biljana.
Ideje suputnika su bile kojekakve, da na noge zaveže marame s glave, a jedna je čak predložio da ju na smjene nose dok ne nalete na dućan. Za prvu ruku, noge je ipak zamotala maramama i tako hodala po vrelom pijesku. Sve dok nije došla do štanda sa suvenirima gdje je kupila šarene neudobne sandale na vezanje. Na kraju je shvatila da je riječ o opancima koje služe kao suvenir. U njima je izdržala par sati dok se napokon nije vratila u svoj hotel gdje su je čekale udobne tenisice i sandale. Opanke je čuvala sve do prije par godina, a uvijek će ju podsjećati na navedenu pustolovinu.
Martina Milek Spandl (40), Zagreb: ‘Ljeto u Norveškoj nije kao ljeto u Hrvatskoj! Naučila sam to na teži način‘
Nakon putovanja u Norvešku, Martina uvijek prije puta rezervira smještaj, a u kofer obavezno sprema udobne vodonepropusne tenisice.
- Suprug koji je godinama živio u Danskoj i dobro poznaje skandinavsku klimu, prije puta u Norvešku me upozorio da pripremim toplu odjeću i obuću. Na njegove savjete samo samo odmahnula rukom, a kofer sam ispunila ljetnim haljinama, otvorenim sandalama, kožnim i platnenim tenisicama. Već drugi dan sam se pokajala – objašnjava Martina.
Modna dizajnerica Martina Milek Spandl i njen suprug Christian, 2009. su prvi put kao bračni par otputovali na dalju destinaciju. Dotad su uglavnom obilazili Jadran, no nakon vjenčanja, koji se dogodio navedene godine u svibnju, vrući kolovoz su odlučili provesti na lokaciji gdje temperature ne prelaze 20 stupnjeva, a dan mogu provesti u ribolovu i istraživati fjordove. Norveška se činila idealnom.
Do skandinavske države vozili su se preko deset sati, sve dok napokon nisu pronašli smještaj na više od jednu noć u fjordu u okolici Bergena. Na njihovo iznenađenje, bili su jedini posjetitelji kampa, a budući da su smještaj pronašli „na blef” i bez ikakvog istraživanja jer su bili preumorni, nisu pretjerano razmišljali zašto su smještajne jedinice prazne. Bilo im je jasno sljedećeg jutra kada se hütte (koliba) počela tresti uz užasnu buku. Martina je istrčala misleći da je riječ o potresu, no zapravo su pokraj kampa rušili brdo s ciljem da prošire cestu. Unatoč tome, ostali su ondje, a to je ujedno i označavalo početak njihove, odnosno njene avanture s cipelama.
Brzo je shvatila da norveških 15 stupnjeva nije isto što i zagrebačkih, a na njenu nesreću, većina odjeće i obuće koju je ponijela je bila prilično neprilagođena vremenskim uvjetima. Trekking tenisice, ujedno i jedina zimska obuća koju je imala sa sobom, smočile su se odmah drugi dan pa je ostatak godišnjeg provela u kožnim cipelama. Na kraju se njihovo ljetovanje pretvorilo u zimovanje jer su već drugi dan morali stati u prvi dućan sa zimskom odjećom i skafanderima, a Martina je iz norveškog shopa izašla sa skijaškim odijelom. Na sve to, suprug joj je samo dobacio komentar „I told you so!”. Ostatak puta je provela u skafanderu i svojim kožnim cipelama, a svima savjetuje da u Norvešku i na ljetovanje obavezno ponesu kapu, kišnu kabanicu, duge skijaške gaće i odijelo te, naravno, zimsku obuću.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Deichmanna.