Bosanskohercegovački novinar i publicist Nikola Vučić televizijsku karijeru započeo je 2015. u informativnom programu Federalne televizije, nakon čega je - godinu dana kasnije - prešao na N1. Teme koje su u fokusu njegova angažmana usmjerene su na obrazovne i kulturne politike, izgradnju mira, ljudskih prava i niza drugih intrigantnih, a gdjekad avangardnih tema. Novinarstvo vidi kao jednu od mogućih i važnijih formi društvenog angažmana, ali najprije objektivan pogled na društvenu svakodnevicu.

Autor je knjiga "Kritika toksične muškosti" i "Feminizam i muškarci: brzi vodič za početnike", koje analiziraju dinamiku rodnih uloga i zalažu se za pravednije društvo. Njegov rad dovodi u pitanje tradicionalne poglede na muškost i potiče inkluzivne rasprave o rodnim pitanjima. Vučić je poznat po svojoj pronicljivoj analizi i zalaganju za preoblikovanje društvenih normi na Balkanu i kroz svoju autorsku emisiju "Izvan okvira". Razgovarali smo o sve češće korištenoj sintagmi "toksična muškost" i tome kako je bolje razumjeti i možda - prevenirati.

Što se sve nalazi u "lepezi" muškosti?

- Lepeza bi bila simboličan prikaz raznolikosti muškosti, pokušaj da se na slikovit način patrijarhalnoj ideološkoj paradigmi suprotstavi pluralnost muških identiteta. Muškost je, dakle, termin koji upućuje na rodnu društvenu performativnost. To znači da u lepezi muškosti možemo imati i baletana koji uspješno osvaja pozornice diljem svijeta, kao i nogometaša koji nacionalnu reprezentaciju vodi na Svjetsko prvenstvo. I jedan i drugi performativ vezan je, dakle, za muškarce. Važno je afirmacijom ove raznolikosti ne umanjiti značaj ni jedne ni druge pojavnosti te se voditi idejom da hijerarhizacijom ne povrijedimo ljudsko dostojanstvo i ne skrnavimo dragocjenost pluralnosti.

Knjiga Nikole Vučića objavljena je 2021.

AIDA REDžEPAGIć

Što trebamo poznavati, odnosno uzimati u obzir?

- Nije potrebno pohađati tečajeve niti biti školovani profesor rodnih studija da biste razumjeli načela o kojima govorim. Nažalost, intenzivno o tome valja govoriti u javnosti jer su ovdašnje društvene postavke fundamentalno patrijarhalne, rigidne i konzervativne pa smo navikli na to da je samo jedan oblik društvenog bivanja muškarcem autentičan, relevantan i poželjan, a to je muškost temeljena na osjećaju superiornosti i samodopadnoj pozicioniranosti na vrh piramide rodnog režima. Čak nas i suvremena politička scena uvjerava u to što je pravi muškarac: to je onaj koji arogantno docira s visine pa se pristojnost onda smatra slabošću. Političari posebno radije biraju podilaziti patrijarhalnim kulturnim očekivanjima jer ih to približava masama, umjesto da emancipacijski potiču društvo na kritičko mišljenje i preispitivanje naučenih šablona.

Što je toksična muškost - možete li nam približiti tu sintagmu primjerima?

- Kada sam 2021. objavio "Kritiku toksične muškosti", ponudivši njome pregled suvremenih istraživanja i razmišljanja, imao sam na umu da će sam termin "toksična muškost" biti provokativan. Ali kada ljudima objasnite što stoji iza njega, vrlo rado ga usvoje kao identifikator za nedolična ponašanja zasnovana na osjećaju rodne superiornosti, to su svakako i rodno utemeljeno nasilje, seksizam, mizoginija. Dakle, toksična muškost nije osuda muškosti kao takve već termin koji upućuje na to da ima nečeg toksičnog u obrascima ponašanja muškaraca temeljenim na hegemonijskom podčinjavanju.

AIDA REDŽEPAGIĆ

Zašto se termin osporava, što je kritičarima nekorektno?

- Kritičari uglavnom značenje termina izvode iz vlastitih predrasuda. Naravno, kada govorimo o toksičnoj muškosti, uglavnom je riječ o izrazu primjenjivanom u aktivističkim pokretima ili popularnoj kulturi, ali termin se također opisuje u znanstvenim istraživanjima, od psiholoških do socioloških studija. Kako god, njime se ne ubija muškost, već se kritizira ono što muškost danas najviše izvrgava opravdanoj društvenoj kritici.

Što je karakterizira i koje su to najčešće posljedice?

- Naglasak na agresiji, konkurenciji i potrebi za dominacijom ili kontrolom nad drugima smatraju se nekim od karakteristika takve muškosti. Osim toga, ideja o tome kako je izražavanje emocija, posebno ranjivosti i tuge, znak slabosti - dolazi iz patrijarhalnih laboratorija i dokazano škodi svim ljudima, a posebno su time opterećeni muškarci. Nasilje nad ženama je najekstremniji primjer, ali nažalost svjedoci smo da nije iščeznulo. Michael Kimmel, poznat po radu na rodnoj ravnopravnosti, definira toksičnu muškost kao ponašanje koje je rezultat društvenih očekivanja muškaraca da budu dominantni, emocionalno nepropusni i seksualno agresivni. Kimmel ističe da takva očekivanja često vode do neprijateljstva prema ženama, homofobije i nasilnog ponašanja. Pamtim dokumentarac "The Mask You Live In", star već više od deset godina koji je radila Jennifer Siebel Newsom, u kojem podsjeća na štetu koju roditelji čine i najmlađima iznevjeravajući dječake tako što im ne pomažu da razviju emocionalnu inteligenciju i emocionalnu agilnost, što su zapravo ključne komponente njihove ljudskosti i njihova mentalnog zdravlja.

Očigledno kao društvo imamo problem s muškošću, ali ako pogledamo "ženskost" u rječniku, izraz je opisan kao ono što je nježno i lijepo. Koji su koraci "oporavka"?

- Sve su to normiranja koja mogu stvoriti poteškoće. Rječnici opisuju upotrebu riječi i značenje koje im se daje dominantnom upotrebom, tako da taj opis možda odgovara upotrebnoj praksi. Ali nije sva praksa takva - patrijarhalna, normirajuća, i nije svaki oblik ukalupljen u zadane rodne forme. Stvarnost je složenija pa joj je potrebno složenije i pristupiti. Pojednostavljivanja nisu poželjna za društvo koje teži razvoju i prosperitetu. A što se tiče pitanja oporavka, rekao bih da integriranje edukacije o rodnoj ravnopravnosti i maskulinitetima u obrazovne sustave, kako bi se od ranih faza razvoja promicala ideja o ravnopravnosti i poštivanju različitosti, može biti od velike pomoći. A muškarci, oni bi sami trebali razmisliti o tome da kreiraju prostore gdje će otvoreno razgovarati o svojim iskustvima, strahovima i izazovima, bez osude ili stigmatizacije.

Na valovima konzervativnih, nerijetko rigidno desničarskih pokušaja degradiranja afirmacije rodne ravnopravnosti i nastojanja da se uspostavi balans između normativnih i nenormativnih rodnih identiteta, negativne kritike na račun smjernica koje potiču na senzibilizaciju muškaraca i dječaka nisu zaobišle ni Balkan, tvrdite - kako ohrabriti mlade muškarce da ne izvode toksične oblike muškosti?

- To se može činiti i uz podršku medija. Kreiranje poštenog medijskog sadržaja koji prikazuje raznolike i pozitivne modele muškosti moglo bi biti ohrabrujuće, kao i kritičko sagledavanje stereotipa koji se promiču kroz popularnu kulturu. U proteklim godinama vodio sam kampanju u Bosni i Hercegovini uključujući muškarce iz javnog života u zagovaračke inicijative za rodnu ravnopravnost i protiv nasilja nad ženama - uspio sam okupiti muškarce iz sporta, filma, kazališta, medija, politike. To se pokazalo kao dobar primjer zagovaračkih kampanja.