Dom je odraz karaktera, smatra zagrebačka arhitektica i dizajnerica interijera u čiji smo se stan zaljubili na prvi pogled.
Zagrebačka arhitektica i dizajnerica interijera Ivana Niskota jedna je od onih žena čija nas nepresušna energija fascinira. Uvijek je u pokretu, a između poslovnih sastanaka, projektiranja, obilazaka gradilišta, održavanja radionica o uređenju interijera i udovoljavanja željama dvojice neodoljivih dječaka koji joj iznimno nalikuju, u pretrpan raspored uspije ubaciti i jogging jer joj je dan bez tjelesne aktivnosti nezamisliv.
Sa suprugom Deanom, po struci arhitektom, te sinovima Larsom i Tomasom, ova energična Zagrepčanka svaki slobodan trenutak koristi za bavljenje sportom i odlazak u prirodu, držeći se skandinavske izreke koja kaže da “ne postoji loše vrijeme, samo loša odjeća”. Ljeti su njihove obiteljske uniforme neoprenska odijela za jedrenje i surfanje, zimi nepropusni kombinezoni za snowboarding, a u ovo doba godine planinarske cipele i gumene čizme, jer su, konstatira, vizure planinskih vrhunaca i morske pučine ono što ih inspirira i puni im baterije. No, nije sjevernjački mentalni sklop jedino što se Ivani sviđa u vezi Skandinavije. Iznimno joj je blisko i njihovo promišljanje na temu uređenja interijera, bazirano na čistim linijama, prirodnim materijalima, praktičnosti i bezvremenskoj estetici - svemu ono što je obitelj Niskota inkorporirala u uređenje vlastitog doma - stana od sedamdesetak kvadrata na zagrebačkom Tuškancu, u koji su se uselili prije godinu dana.
Dvoetažna oaza s terasom prepunom mediteranskog raslinja osvojila ih je na prvu loptu, baš kao i nas. Ispijajući kavu s pogledom na grmove lavande i stapke domaćih mini rajčica u kojima su uživali čitavo ljeto (zasluga brige supruga Deana), s Ivanom smo proveli jutro čavrljajući o dizajnu, hedonizmu, ženskoj opsjednutosti multitaskingom, majčinstvu, ali i načinima na koji su pandemija i potres utjecali na naše viđenje doma kao sigurne zone.
"Koliko god se trudili neke važne stvari u životu detaljno i temeljito isplanirati, dogodi se nešto što čovjeka zatekne i promijeni mu perspektivu. Naš je prvotni plan bio da živimo u najužem centru grada, u Petrinjskoj ulici, u zgradi koju je 1914. projektirao fantastični arhitekt Rudolf Lubinski. Kupili smo sjajan stan od stotinjak kvadrata, koji je bio ostvarenje svih mojih snova - imao je prozore od dva i pol metra, strop od gotovo četiri, lijep kružni tlocrt... Bio je užitak adaptirati tako inspirativan interijer, suprug i ja veselili smo se svakom detalju, letvici i štoku... A onda su se desili pandemija i - tri mjeseca nakon što smo se uselili - potres. Naša zgrada je u njemu zadobila oštećenja krova, pali su dimnjaci, no u samom stanu nije bilo previše štete osim puknute žbuke na par mjesta. Za mene je pak to bilo traumatično iskustvo. Puno traumatičnije od onog što sam si u početku željela priznati. Hladne glave smo odmah krenuli u akciju - među prvima u Zagrebu počeli smo sa sanacijom zgrade i napravili sve što je u našoj moći da se njezina konstrukcija ojača, no nastavio me proganjati strah. Potom se desio i petrinjski potres. U jednom sam trenutku shvatila da nije zdravo živjeti tako da se bojiš vlastitog životnog prostora, koji bi trebao biti tvoja sigurna zona. Suprug i ja smo razgovarali i zaključili da je bolje prodati i krenuti negdje ispočetka. Kad smo u oglasniku ugledali ovaj stan, znali smo da je to - to", kaže Ivana.
Dvoetažni interijer u zgradi iz osamdesetih godina prošlog stoljeća prije svega ih je oduševio prostranom terasom i svojom pozicijom u mirnom zagrebačkom kvartu nadomak gradske vreve, ali i velikim potencijalom da se iz dvosobnog stana izvede - trosobni. - Naš dom je i dalje “work in progress”. Kad projektiram za druge, iznimno sam brza, no kad radim za sebe, upuštam se u neke eksperimentalne poteze koji možda hoće, a možda i neće funkcionirati, ali me vesele pa to sve skupa traje dulje.
Kad sam prezentirala izvođačima radova svoje zamisli, ostali su u čudu što nećemo imati klimu i vrata na spavaćoj sobi jer se još dvoumimo da li da stavimo klizna ili klasična. Nakon kupovine stana promijenili smo podove, keramiku i boje zidova, a suprug je zaslužan za izgled terase, tj. zelenilo. Željeli smo terasu koja će u ljetnom periodu funkcionirati ne samo kao vrt već kao produžetak dnevne sobe ili radna soba. Otkako sam prije godinu dana otvorila vlastiti dizajnerski studio Dekorum, kad crtam projekte, to radim kod kuće, kad god to vrijeme dopušta - na terasi - otkriva Ivana. Kad je u pitanju namještaj, bračni par Niskota ima svoje favorite, poput danskog brenda &Tradition, švicarske Vitre i hrvatskog brenda Prostoria, čiji kvalitetni komadi počivaju na postulatima održivosti i funkcionalnosti.
"Dom je uvijek na neki način odraz karaktera i životnog stila svojih ukućana. Mi smo vrlo aktivna obitelj, stalno u pokretu, koja istovremeno ima potrebu i za strukturom i redom i za kreativnim kaosom i dinamičnim ritmom jer ne podnosimo rutinu. Mislim da je naš stan upravo odraz nas - s jedne strane uređen je minimalistički, no prepun detalja koji otkrivaju naše interese. A njih je pregršt", konstatira Ivana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....