Ljupka Gojić Mikić, poduzetnica i suradnica Glorije Glam, razgovarala je s Nives Cesar, prijateljicom i dizajnericom interijera s međunarodnom karijerom, koju je angažirala da svojom kreativnom vizijom oblikuje prostor njenog novog poslovnog projekta.
Nives i ja prijateljice smo već 25 godina, a upoznale smo se preko naših muževa, na samim počecima naših veza. Do prije nekoliko godina živjele smo na suprotnim krajevima svijeta, a sada smo zgrada do zgrade, na Knežiji. Ona je kreativka s kojom mogu satima sjediti i slušati njene ideje - prijateljica i osoba koju čuvaš jer su takve rijetke. Za mene je Nives autentična, jednostavna, snažna, nježna, svoja i zanimljiva. Jednostavno želiš gledati što stvara i vidjeti koji će biti krajnji rezultat. Najzanimljiviji dio cijelog procesa bio je promatrati kako slaže kockice i na koji način to čini. Koliko god me puta nazvala da joj potvrdim nešto što je zamislila, znala se i naljutiti na mene jer nisam uvijek bila od velike pomoći.
No, nakon toliko godina prijateljstva i čekanja da se odvaži raditi ono što najviše voli, preostalo mi je samo pustiti je da bude ona - i to bez straha. Sad, kad je sve gotovo i kad prostor više nije samo za nas, dok kvartom jurim od Jolie Petite Patisserie do Pizzerije 14, motaju mi se po glavi samo dvije žene. Jedna je arhitektica Martina Štritof, a druga dizajnerica Nives Cesar - obje su Knežiji dale dašak svijeta, svaka na svoj način. Za mene oba projekta pričaju priču o obitelji, prijateljstvu i jednostavnosti koja životu daje smisao.
Kako je počeo tvoj put u dizajnu?
- Iskreno, sasvim neočekivano. Preselila sam se u Francusku, a kako sam po struci frizerka, kreativnost mi je već bila u krvi. Obožavala sam boje, razne kombinacije, teksture... ali francuske ulice otvorile su potpuno novi svijet. Šetala bih i stalno se pitala tko živi iza tih prozora, kako izgleda njihov stan, kakav im je stil. Počela sam kupovati časopise o interijerima i tu je negdje "kliknulo". A onda je došla Italija. Tamo se dogodila prava mala eksplozija. Toliko estetike na jednom mjestu da jednostavno više nije bilo povratka. Rodila se ljubav prema dizajnu, ona koja te uhvati pa ne pušta.
Kako izgleda tvoj proces stvaranja?
- Uvijek počinje istim ritualom: ulazim u prostor i upoznajem ljude koji će u njemu živjeti. Njihove želje, navike, ciljevi - s tim počinjem slagati sliku u glavi. Često već u prvih nekoliko minuta osjetim kako bi prostor trebao izgledati. Pritom uvijek promatram i širi kontekst: zgradu, kvart, svjetlost, karakter okolice... Sve to ulazi u konačni miks. Najzahtjevniji dio mi je pretočiti te prve misli i osjećaje na papir - doslovno uhvatiti atmosferu koju želim stvoriti. Za mene su "mood" i koncept prostora ključni; to je temelj svega. Kad klijent kaže: "Da, to je to", počinje najzabavniji dio - pravo kreiranje prostora. A onda dolazi i tehnički dio - izvedbeni projekt. Manje glamurozan, zahtijeva koncentraciju i preciznost: gdje ide struja, koji prekidač pali koju lampu, kako će se slagati parket, gdje ide koja polica i ladica... milijun sitnica koje moraju biti savršene da bi prostor funkcionirao. I naravno, izvedba. Uvijek vesela, puna iznenađenja, malo kaotična - ali onaj osjećaj kad na kraju sve sjedne? Neprocjenjivo.
Što te inspirira?
- Najviše me nadahnjuju putovanja. Čim negdje otputujem, prvo što napravim je - nestanem. Volim se izgubiti po ulicama, promatrati arhitekturu, ljude, ritam grada. U tim slučajnim otkrićima uvijek se rodi neka nova ideja. Priroda me jednako snažno nadahnjuje. Kako se mijenjaju godišnja doba, tako se mijenjaju i boje, teksture, mirisi... To su detalji koje kao dizajner nikad ne prestaneš primjećivati. Najljepše mi je otići u šetnju sa psom, pustiti da me boje povuku i jednostavno se "isključiti" - tu se najčešće upali kreativni klik. Puno mi znače i ljudi koji žive svoje talente. Oni koji vole ono što rade, koji su posvećeni i uspješni - njihova energija uvijek me napuni i vrati na pravi put. To je onaj tip inspiracije koji ne blijedi. Meni dragi ljudi koji žive svoj talent posebno me inspiriraju. To je onaj tip inspiracije koji ne blijedi.
Koji projekt ti je dosad bio najizazovniji?
- Definitivno pizzeria. Javne prostore uvijek prati posebna doza zahtjevnosti - više ljudi, više funkcija, više odgovornosti. Osim toga, bio je to i moj prvi projekt te vrste. Dodatni "začin" bila je činjenica da su investitori moji prijatelji. Dali su mi ogromno povjerenje i, realno, najveći pritisak nisam osjećala zbog njih, nego zbog sebe. Željela sam da sve ispadne savršeno, da ih ne razočaram, da opravdam svaku odluku. Na kraju je to bio pravi mali vrtuljak straha, izazova i ponosa. I baš zato mi je taj projekt toliko drag.
Koja je tvoja poslovna filozofija?
- U poslu mi je najvažnije da svaki klijent dobije najbolje - bez polovičnih rješenja i bez onog "ajde, dosta je dobro". Projekt može uspjeti samo ako stvarno razumijem klijentove potrebe i ono što želi postići u prostoru. Zato dajem maksimum u svakom koraku. Kod mene ništa nije napola. I još nešto: kad negdje zapnem ili ne znam, pitam. Tko pita, taj ne skita - i stvarno je tako. Nikad mi nije neugodno potražiti savjet. To je jedini način da radiš, učiš i da se stalno razvijaš. Klijenti to prepoznaju i cijene.
A životna filozofija?
- Privatno živim prema potpuno drugačijim principima. "Manje je više" moja je omiljena rečenica i stvarno je primjenjujem u svakodnevici. Volim mali, provjereni krug ljudi, mir, tišinu i jednostavne trenutke koji me smire i vrate samoj sebi. To me puni i drži stabilnom.
Što za tebe znači biti originalan u dizajnu?
- Ne smatram sebe "originalnom" u onom dramatičnom smislu. Iskreno, danas je teško izmisliti nešto što već nije viđeno. Meni je puno važnije kako nešto napravim. Autentičnost, po meni, dolazi iz načina na koji kombiniraš ideje, kako ih tumačiš i pretvaraš u svoj potpis. Kad vidim nešto što mi se sviđa, nikad to ne kopiram. Uvijek to ukomponiram na svoj način, u skladu s prostorom, klijentom i onim što sama osjećam. I mislim da je to ono što ljudi prepoznaju - ne da sam izmislila toplu vodu, nego da svaka moja verzija nosi moj rukopis.
Što je tvoj potpis?
- Beton. Obožavam ga. Ta njegova sirovost, nesavršenost i karakter uvijek me privuku. Daje prostoru onaj čvrsti, stabilni temelj koji volim. Ali nisam samo "beton i neutralno". Volim boje - igram se s njima, tražim kontraste, balansiram toplinu i hladnoću. Spoj betona i dobro pogođene boje za mene je idealna kombinacija: snažno, zanimljivo i nikad dosadno. Kad spojim beton i boju... znam da sam doma.
Kakvi su ti planovi?
- Najviše želim rasti i učiti. Toliko je toga što još ne znam, a želim svladati i istražiti. Inspiracija mi nikad nije problem, ali stalno imam osjećaj da me čeka još jedan novi korak koji će me odvesti dalje. Što budućnost nosi - nemam pojma. Planova i snova imam više nego dovoljno, ali držim se principa jedno po jedno. Trenutačno sam u potrazi za svojim prostorom, svojim malim kutkom u kojem mogu stvarati, rasti i napokon imati mjesto koje je samo moje. To mi je najveća želja u ovom trenutku i vidim je kao prirodan korak prema svemu što dolazi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....