Aleksandra Orlić

 MIRKO JANKOVIć
ŠTO ČITAMO

Venecija, ljubav i razočaranje: Šarmantan miks putopisa i psihološlog romana domaće autorice

Zagrebačka spisateljica i novinarka Aleksandra Orlić otkriva što ju je inspiriralo za peti roman „Acqua Alta”, u kojem glavna junakinja umjesto romantičnog vikenda koji je očekivala proživljava pravu malu intimnu dramu u jednom od najljepših gradova na svijetu.

Zagrebačka spisateljica i novinarka Aleksandra Orlić otkriva što ju je inspiriralo za peti roman „Acqua Alta”, u kojem glavna junakinja umjesto romantičnog vikenda koji je očekivala proživljava pravu malu intimnu dramu u jednom od najljepših gradova na svijetu.

Posjetiti Veneciju, a ne ostati fasciniran njezinom ljepotom gotovo pa je nemoguće. Čak i neugodni mirisi koji se povremeno šire kanalima padaju u drugi plan zahvaljujući čarobnoj kulisi spektakularnih građevina, romantičnih mostića, dirljive glazbe na trgu Svetog Marka i osjećaja da se u tom gradu sve može desiti – pa čak i velika ljubav. I Aurora, glavna junakinja petog romana zagrebačke novinarke i spisateljice Aleksandre Orlić, ima velika očekivanja od Venecije, nadajući se kako će se njezin poslovni put pretvoriti u romantični vikend u dvoje, no stvari se ne odvijaju onako kako je zamislila. Njezin dečko Marko ne pojavljuje se u dogovoreno vrijeme na kolodvoru Santa Lucia, a sljedeće jutro prima i poziv od policije da dođe na obavijesni razgovor, nakon čega se njezina zamamna fantazija o romantičnom gradu naglo mijenja, a La Serenissima pokazuje svoje drugo lice. Ljubitelji dobrog štiva s guštom će uroniti u ovaj šarmantni miks putopisa i psihološlog romana.

image
Foto: GORAN ČIŽMEŠIJA

Zašto ste knjigu nazvali „Acqua alta”, što se krije iza tog naslova?

-To je ono što je u Veneciji oznaka za visoki vodostaj koji prijeti da će poplaviti grad, ali i nagovještaj radnje – prepuštanje plimi emocija, povišenim stanjima, maskama koje nosimo, propitivanje ljubavi i svih njenih transformacija te, naposljetku, putovanje kroz vrijeme.

image

Aleksandra Orlić napisala je petu knjigu

Foto: MIRKO JANKOVIC

Na promociji knjige izjavili ste da je ljubav prema Veneciji nešto kao ovisnost koja se ne liječi. Što je toliko privlačno u Veneciji da ste nakon izložbe fotografija ‘Vertigo‘ posvećenoj tom gradu 2022. objavili i roman koji se odvija baš u njoj?

-Venecija je vjerojatno prvi grad koji je nadmašio očekivanja mene kao djevojčice odrasle na otoku Lošinju – što se krije iza horizonta i sve te egzotične priče starih kapetana dalekih plovidbi. No kada ostavimo osjećaj prve ljubavi i nestvarne prizore grada na vodi po strani, izgleda da je Venecija toliko intrigantna jer funkcionira poput kakvog psihoterapeuta. Naime, ako postoje gradovi koji se brendiraju kao gradovi u kojima rastu sreća, uspjeh, modna carstva, la dolce vita ili novac, onda bih za Veneciju mogla reći da je grad koji se igra identitetima. No za razliku od Freuda koji je svoje pacijente tretirao na kauču, ovdje nema ležanja jer Venecija vas zavrti u svojim uličicama, gondolama, labirintima. Doslovce vas ošamuti, natjera da se izgubite, zaboravite na ego, a to znači da na vidjelo jače isplivaju naše ‘podsvjesne struje i vode‘.

image

Venecija "iz oka" autorice

Foto: ALEKSANDRA ORLIĆ

Budući da ste Venecijom fascinirani od djetinjstva, kako to da se tek sada rodila ideja za romanom?

-Izgleda da ima nešto u tome da čovjeku mora doći voda do grla da bi nešto napisao. Naime, inspiracija za ovaj roman se dogodila na otočiću Tronchetto gdje sam se prvi put iskrcala usred mrkle noći čekajući autobus za Zagreb. No budući da ništa na tom umjetno sagrađenom otočiću nije upućivalo na to da sam se doista našla na autobusnoj stanici - noć je bila bez mjesečine, nakon ponoći nije bilo ljudi, info-pulta, toaleta, a i mjehur se bunio... Samo svjetla Venecije u daljini i par neobičnih putnika, a i Tronchetto je doslovce izgledao kao neka vrsta limba, počela sam zapravo primjenjivati staru tehniku ljudi iz pećina te izmišljati priče ne bih li se utješila. Doduše, prva ideja je bila da napišem kratku priču ‘Voda do grla‘, koja je trebala govoriti o tome što se sve može dogoditi kada čovjek dođe u Veneciju s previsokim očekivanjima, a na kraju sve pođe po zlu. A na kraju je voda nabujala i dogodio se roman s crno-bijelim fotografijama.

image

Radnja romana "Acqua alta" odvija se u gradu romantike i povijesti

Foto: ALEKSANDRA ORLIĆ

Moglo bi se reći da u vašem romanu ima dosta sjena jer tu je i 25 crno bijelih noir fotografija, ali i ljubavna priča u kojoj dominiraju misteriozni i tajanstveni tonovi. Kako ste došli na ideju spojiti putopis i psihološki roman?

-Možda sam se poput gondolijera bojala da će mi publika zaspati ako ih uljuljkam u prekrasne prizore i nakrcam priču romantičnim detaljima pa sam odlučila unijeti malo drame. Ta znate kako vozači gondola svako malo nakon pjesme ‘O Sole Mio‘ ubace i koji ‘Aiuto!‘ te odglume da bi se mogli prevrnuti. Šalim se naravno, no činjenica je da Venecija, ma koliko čarobna bila, uvijek nudi priliku da se dobro poskliznete i napravite kičastu razglednicu. Stoga sam se držala Hitchcockovog savjeta koji je rekao da je puno više od same kulminacije i drame bitno ono što prethodi i kako se gradi napetost.

Možemo li na kraju parafrazirati staru pjesmu i reći da nije žena ta koja je varljiva nego su to, barem u vašem romanu - Venecija i muškarci?

-Svi ćemo se složiti da je Venecija fluidna ili varljiva. A svoje bipolarne naravi se uopće ne srami. Dapače, još ju s ponosom ističe, govoreći – ‘Ovo sam ja, a ovo su moje maske‘. Pa ako postoji neki grad koji toliko oscilira između euforije i onog sablasnog, i to u svega nekoliko sati - to je onda Venecija. Jer za razliku od raskošnih bulevara bilo kojeg svjetskog velegrada, koji se mogu ukrasiti neonskom rasvjetom i adventskim blještavilom, kada u Veneciji padne mrak ili kada se digne more zbog plime i lošeg vremena, morate se složiti s time da ljepotica naglo promijeni svoje lice. No čini mi se da Venecija ide ruku pod ruku sa sadašnjim trendovima gdje je teško razlikovati stvarnost od fiktivnih i lažnih slika. Uzmimo na primjer dopisivanja na društvenim mrežama gdje se toliko puno pretpostavlja, nagađa, projicira ili ghosta. Uostalom, u svijetu književnosti i film već odavno postoje i novi žanrovi kao što su chick-noir ili romantični trileri. Pišući o nestalnom gradu zapravo sam željela pronaći podjednako prevrtljive, da ne kažem labilne likove koji mijenjaju svoje raspoloženje te doslovce zaroniti u plimu različitih, a često i kontradiktornih i zbunjujućih osjećaja. No ono što me je najviše zanimalo je bilo to - hoće li takva količina drame i brige naštetiti doživljaju Venecije ili će ga možda samo pojačati. Evo, na kraju je ispalo da su stari romantičari bili u pravu kada su govorili da ponekad ljepota više dolazi do izražaja ako je u blizini i kakva sjena. Ali i to da ona ‘teorija klimavog mosta‘ (u teškim uvjetima je lakše nekoga pozvati na dejt) doista drži vodu.

Izgleda da drame u romanu ne nedostaje jer tu su i prosvjedi Venecijanaca i aktivističkih grupa protiv velikog broja turista, kruzera, modernizacije i naposljetku visoke vode (acqua alta) koja svako malo prijeti gradu. No koliko se nostalgična Venecija iz vašeg djetinjstva u međuvremenu promijenila?

-Pišući ovaj roman željela sam pristupiti tom nestalnom gradu na vodi iz tri smjera – evocirati svoje stare uspomene i putovanja brodom Marina u Veneciju kada smo kao sretna djeca komunizma svake zadnje nedjelje u kolovozu pristajali na Rivu degli Schiavoni (Rivu Hrvata). Zatim sam željela opisati stanje u gradu koje sam zatekla prije nekoliko godina – gubitak stanovništva, nedostatak radne snage, probleme s kojima se Venecija suočava – od protesta i tužbi protiv modernih mostova, kao što je onaj divan proziran Calatravin most te naposljetku – kakva bi možda mogla izgledati njena budućnost. Pogotovo nakon lockdowna kada su se u kanalima prvi put pojavile i ribice. A na kraju je ispalo da se Venecija mijenja znatno brže od toga koliko mi možemo brzo pisati i izmišljati. Jer kada je roman izašao gradu su se već dogodile neke stvari koje su u romanu bile tek bliska budućnost. Venecija je doista počela naplaćivati ulaznice turistima, a visoka voda će srećom biti prošlost. Naime, zahvaljujući fantastičnim hrvatskim inženjerima i konstruktorima u pogon je stavljena brana MOSE, koja će, nadamo se, spasiti jedan od najljepših gradova na svijetu od nestajanja i propadanja. Tko zna, možda će acqua alta u međuvremenu doista početi značiti još samo plimu osjećaja.

Linker
29. studeni 2024 10:59