NEJA MARKICEVIC CROPIX
Galerija Kranjčar

Razgovor s umjetnikom Matijom Čopom o izložbi ´Heat, grief, teeth´

Detalji svakog umjetničkog procesa nužno su intimni, gdjekad bolni, gdjekad sretni - o svojim motivima i kontekstu rada otvoreno govori ovaj izvanredan umjetnik i predavač....

Detalji svakog umjetničkog procesa nužno su intimni, gdjekad bolni, gdjekad sretni - o svojim motivima i kontekstu rada otvoreno govori ovaj izvanredan umjetnik i predavač....

Matija Čop umjetnik je koji živi i radi u Londonu. Njegova praksa obuhvaća medije kiparstva, slikarstva i grafike, iako je startao kao modni dizajner, a prije te karijere - uspješnu je vodio i kao trkač. Multitalentiran i multidsiplinaran! Čop danas istražuje transformacijski potencijal "prijevoda" te kako ideje, strukture i njihovi komponentni materijali prolaze kroz okvire koji ih obuhvaćaju. Njegov vizualni jezik konstruira se iz odabranih jediničnih elemenata koji se iterativno kombiniraju, rekonfiguriraju i razgrađuju sukladno samostvorenim logikama specifičnim za svaki rad, piše kustosica Lea Vene u najavi za današnju izložbu koju otvara u Galeriji Kranjčar, u centru Zagreba. Inače, Čop je diplomirao na Royal College of Art u Londonu 2017. godine. Njegovi radovi su uvršteni u stalnu zbirku Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Centru Pompidou u Parizu te Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Izlagao je i na Textile Art Biennial 2021. u Kranju, Innovative Costume of the 21st Century u Moskvi i Future Fashions u Eindhovenu. I da, njegovu odjeću su onomad nosili Lady Gaga, Solange, surađivao je s Vivienne Westwood, ali to je sve prošlo svršeno vrijeme o kojemu kaže da je sve rekao. Sada je samo usredotočen na umjetnost i predavanja u gradu koji obožava i koji mu je nezamjenjiv - Londonu.

Matija, što želite da današnji i budući posjetitelji vaše izložbe vide, a što mislite da će neizostavno vidjeti, primjetiti? Koja značenja ne smijemo ne vidjeti?

- Želim da svatko vidi ono što može i želi vidjeti. Ne namećem poruke, zato se i bavim apstraktnom umjetnošću. Želim emancipirati svojim radom i doći do stanja univerzalnosti gdje će gledatelj imati svoju slobodu interpretacije. Kodiran jezik mi je važan. Tako zadržavam intimu za sebe, a komuniciram dovoljno univerzalno.

image
NEJA MARKICEVIC CROPIX
image
NEJA MARKICEVIC CROPIX

Koji je semantički korpus upisan u ove radove, što trebamo tražiti? Inzistiram...Što je referentni okvir?

- Ova je serija ispričanih priča na jedan kodirani način. Snimao sam određene zvukove, voice messages također koje sam onda pretvorio u "tangible objects". Radi se, jednim dijelom o prekidu ljubavne veze. Prisutan je osjećaj gubitka, a zvuk je najživlja stvar koja nam ostaje u sjećanju jer ima specifičnu kvalitetu, jer "traje". Ovi objekti čuvaju to - uvjetno rečeno sjećanje, iako nije mišljeno da bude patetično niti nostalgično.

image
NEJA MARKICEVIC CROPIX
image
NEJA MARKICEVIC CROPIX

Bojimo se patetičnog?

- Da, ne znam zašto. Ali moj rad nije to, ili samo to. U procesu prijevoda se dodaju mnoga značenja, a proces rada kada prolazi kroz postavljene filtere, postaje više nego što je bio. Više od inicijalne teme. Jedan rad "We are still breathing" snimka je hrkanja mog partnera, taj intiman osjećaj, taj slatki osjećaj, to iskustvo sam snimio, i sada sam to pretvorio u objekt. Zvuk je ekstenzija tijela. Modnim jezikom, ovu objekti su - odjeven zvuk.

image
NEJA MARKICEVIC CROPIX
image
NEJA MARKICEVIC CROPIX

Koji uvjeti i atmosfere su zadovoljavajuće za vaš početak rada?

- Tišina, moj studio u kojemu mogu provesti cijeli dan, prazan prostor. Redukcija je važna, ne biti u kontaktu s ljudima stalno. Meditativni proces spajanja kao metoda rada mi je osobitno bitna. Basinski, Glass kao glazbena pozadina povremeno.

image
NEJA MARKICEVIC CROPIX

Predajete vizualnu kulturu?

- Na London College of Contemporary Arts predajem, a na Royal College of Art sam mentor. Iako ih doživljavam kao umjetnike.

Kada po vama netko postaje umjetnik, odnosno - kada ste sami sebi dali tu, svojevrsnu "auto - akreditaciju"?

- Ne postoji nešto eksterno u vezi tog procesa. Čini mi se da je stvar unutarnjeg procesa. Mora postojati autentičan odnos i pristup radu koji se konvencionalno smatra umjetničkim. Živimo u postdisciplinarnom svijetu te su sve riječi poljuljana i zamagljene. Kada kažemo umjetnost - moramo se pitati - prema kome, čemu je to umjetnost. To je dobro jer tu je skrivena ideja procesa.

Linker
11. studeni 2024 06:30