Pogledali smo film ‘Sedmo nebo‘: Maestralna uloga Mikića i priča za kojom žudi hrvatska javnost

Film "Sedmo nebo" je gotovo kao nijedan film u recentnoj povijesti hrvatskog filma izazvao takvo unisono oduševljenje. Svakako je to mjesto u zadnje vrijeme držao film Juraja Lerotića "Sigurno mjesto" – autobiografski informirana drama koja tematizira vječno stigmatizirano pitanje suicida.

Uradak Jasne Nanut na sinoćnjoj premijeri na ZFF-u pokazao je koliko je hrvatska filmska javnost gladna light priča koje tematiziraju svakodnevan, običan život na inteligentan i humorističan način. Radnja je jednostavna, kako u sinopsisu i piše (a da ne spojlamo previše):"Nino Radman je čovjek s previše žena i premalo vremena, hodajući recept za katastrofu. Pokušavajući priznati ženi da se zaljubio u drugu, traži pomoć "stručnjaka" čiji ga savjeti vode u još veći kaos. U strahu od žene, Ninova paranoja sve više raste, a on se pretvara u tempiranu bombu. Hoće li trijumfirati ili krahirati, otkriva ova komedija neočekivanih obrata, u kojoj je samo jedna stvar veća od Ninovih problema – njegov tlak." I tako i bi.

Maestralna (zaista!) igra Krešimira Mikića i Nikše Butijera uvode elemente teatarskih citata, imamo doslovni motiv teatra kroz scenografiju stvarnog teatra &TD u kojemu se odvija glumačka priprema, u filmu Jasne Nanut. Mogući je to citat šekspirijanske ideje toga da smo svi glumci na ovom svijetu i da se naši životi daju isprobati, uvježbati - ako nategnemo tezu. To upravo Mikićev lik radi u odnosu s Butijerovim: isprobava mogućnost izgovaranja njemu u tom trenutku važne istine, da želi životnu promjenu.

Likovi Ive Mihalić i Ive Jerković, supruge i ljubavnice stereotipno su submisivne, bilo svojom inercijom, bilo svojom "agresijom", zamišljenom ili izvedenom. One su u funkciji njegovih "muških"laži i manipulacija, strategija kojima zapravo ponajbolje, ali i dalje stereotipno izvodi paniku i užas krize srednjih godina. Hipohondrija, tlak, laži, preopterećenost poslom, žudnja za mladalačkom pažnjom i podrškom. Izvrsno utjelovljeno.

VEDRAN PETEH CROPIX

Film završava kako završava – ali ono što je važno je jasno – što poručuje, što propituje? A poručuje, propituje puno u svom naizgled skromnom zahvatu: zagrebačka kultura na kojoj se inzistira (predugo) je nešto što valja propitati – ima li u nama/njima samima toliko kulturne sterilnosti ili je sterilnost tek kamuflaža za nešto drugo, za neku drugu emocionalnu i kulturnu rupturu? Psuju li ili ne psuju naši protagonisti? Koliko su tjelesni i koliko ne pokazivanje tjelesnosti podilazi trenutnim purističkim tendencijama na kojima sve strane svijeta inzistiraju? Je li poliamorija dio rješenja i ima li smisla inzistirati na oživljavanju "braka"? Zašto smo toliko upisani u registre kulture laži? Ima li života prije ili poslije – laži? Kako to biramo? I je li kriza srednjih godina tek lažni izgovor za običan - kraj ljubavi?