Slavenka Drakulić (75) - kao književnica i novinarka bavila se liminalnim temama, rubovima narativa, rubovima društva, rubovima iskustva. U publicističkim knjigama uglavnom se bavila svakodnevicom u socijalizmu, ratovima u bivšoj Jugoslaviji i Europi. Njezina prva publicistička knjiga "Smrtni grijesi feminizma", jedan je od prvih priloga feminizmu u Istočnoj Europi, nedavno je u proširenom izdanju ponovno objavljena u Frakturi. Uslijedili su slavni publicistički naslovi "Kako smo preživjeli", "Oni ne bi ni mrava zgazili", "Cafe Europa", "Balkan Express", "Tijelo njenog tijela" i "Basne o komunizmu", a "Cafe Europa" dobila je i nastavak "Cafe Europa Revisited", a autoričina zbirka eseja "Rat je svugdje isti" okuplja tekstove o ratnoj stvarnosti, objavljene od 1991. do današnjih dana u većinom stranim publikacijama.

VEDRAN PETEH CROPIX

U književnosti je okrenuta temama ženskog tijela, bolesti i traumi, a pisala je i o životima kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima: "Hologrami straha", "Mramorna koža", "Kao da me nema", "Božanska glad", "Frida ili o boli", "Optužena", "Dora i Minotaur", "Mileva Einstein, teorija tuge" i knjigu priča "Nevidljiva žena i druge priče." Nedavno objavljena knjiga priča "O čemu ne govorimo" uzdrmat će vas do srži, provozati na "emocionalnom vrtuljku" i natjerati da otvorite onaj spektar - težih pitanja. Neka od pitanja su: možemo li se suočiti se s tabuima suvremenog društva? Kao što su i dalje, nažalost: starost, bolest, nemoć.

Kako se prepoznaje tabu, ta preiskorištena riječ koja je često zamijenjena za stigmu?

- Ljudi obično vrlo dobro prepoznaju kakvo je ponašanje, izgled, govor u odnosu na vladajuće vrijednosti i moral, koje su promjenjive. Recimo, o bolesti možda ne govorimo ali ne bih rekla da je stigma, nešto što ljudi osuđuju. No naše vrijednosti proizlaze iz različiti izvora, od tradicije i religije do politike. Evo dva zgodna primjera, negdje do polovice prošlog stoljeća, homoseksualnost je u Velikoj Britaniji bila ne samo tabu, nego je bila i socijalno stigmatizirana i zakonski kažnjiva. Ili LGBTIQ zajednica u našem društvu, koja nije više tabu, o tome se govori - ali dio društva te ljude još uvijek stigmatizira. Mene doista zanimaju rubne teme, i rubni odnosi rekla bih. I o tome pišem iz dva različita ugla, onog novinarskog i onog literarnog. Jer ponekad vam temu određuju granice žanra. Novinski je tekst prekratak pa moram posegnuti za pričom. Zato mi je vaše pitanje upravo zanimljivo s te strane, jer me ne zanimaju toliko definicije niti razlike među njima u ovoj knjizi priča. Želim pisati o osjećajima i doživljajima likova. Ako se dotičem nekog tabua, radije ću ga opisati kroz literarni lik - na primjer, o ljubavnoj vezi u starosti, kao u priči "Snijeg, tako mekan". No svejedno se ponekad dogodi da me čitaju kao da sam stručnjak za nešto. Kad je roman "Kao da me nema" o masovnim ratnim silovanjima žena, mahom u Bosni, objavljen u prijevodima - a bilo ih je dvadesetak - odjednom su mi počeli stizati pozivi s raznih strana. Sjećam se, iz jednog teatra u Finskoj, iz udruženja medicinskih sestara u Švedskoj, a bilo je i drugih. Željeli su ili da im pomognem postaviti na scenu roman ili da ih savjetujem kako da se ponašaju prema traumatiziranim ženama u bolnicama. Takve sam pozive odbijala jer me jedno književno djelo ne čini stručnom za tu vrstu pomoći, koju su ti ljudi podrazumijevali.

Naslovnica knjige "O čemu ne govorimo" (Fraktura, 2024.)

Iz "sfere" tema o starosti, nemoći, bolesti – što vam se čini osobito diskriminatorno? Klasna razlika stvara razliku u odnosima i suodnosima spomenutih termina....

- U ovim pričama nisam se bavila društvenim aspektima tog problema, ali kao novinarka sam više puta pisala o starosti u smislu nedovoljne brige društva. Vjerojatno se sjećate kada su prije par godina, izgorjeli starci u privatnom domu. Živjeli su u adaptiranoj štali...Zbog toga što se rođaci za njih nisu mogli brinuti, jer nisu imali novaca za bolji dom - završili su u domu neodgovorne osobe koja je završila na sudu. I već na ovom jednom primjeru vidi se u kojoj mjeri je situacija zabrinjavajuća, a briga prepuštena pojedincima, uglavnom rodbini, da se snađu kako mogu. Znamo da je domova daleko premalo pa se za mjesto u državnom ili županijskom domu čeka i do deset godina - do toga da se za roditelje teško brinuti u prosječnim stanovima, uz posao i brigu za djecu. Za privatne domove i privatnu njegu u roditeljskom stanu ljudi obično nemaju novaca. Da, naravno, novac je najveći diskriminacijski faktor! Zato bi pomoć društva ne samo izgradnjom domova, nego i pružanjem drugih usluga olakšala brigu, pomoć društva u obliku raznih servisa. Ali nemojmo zaboraviti najobičniju pristojnost. Recimo, da u tramvaju mladi ne ustaju starijima. Ne vide ih jer gledaju u ekran telefona i jer ih ni kod kuće ni u školi nitko nije učio pristojnom ponašanju. Ali ako ih već nije sram svog ponašanja, kako tim mladim ljudima nije žao ostaviti nekog starca da stoji?

Ne volimo govoriti ni razmišljati o bolesti i smrti, o gubitku i porazu, o izdaji, sramoti, promašaju ili žalosti. Je li tome tako zbog srama, straha? Ili?

- Vjerojatno i jednog i drugog, ali ima tu još puno razloga. Naravno, o teškim stvarima obično razgovaramo s najboljim prijateljima, zato su tu. No ipak želimo u društvu sebe pokazati u najboljem svijetlu. Možda takve teme nisu svakodnevne, ali cijela se umjetnost bavi upravo njima! Dakle, itekako su prisutne i potrebne u našim životima, samo su posredovane. Možda je tako i bolje. Znate zašto? Jer moramo imati na umu da artikulirati svoje osjećaje i strepnje nije nimalo lako, nije lako govoriti o sebi. Mnogi ljudi to ne žele, ali mnogi niti ne znaju kako. Tu su i društvene konvencije koje nas tjeraju da prikrivamo svoje slabosti i pokazujemo se u najboljem svijetlu. Živimo u zapadnjačkoj kulturi koja veliča mladost, snagu, izgled, aktivnost, brzinu... kulturi koja, uz to, skriva smrt. Ranije su ljudi umirali kod kuće. Kada je itko od nas vidio mrtvog čovjeka, ako baš nije bio prisiljen ili se to dogodilo slučajno? Umiranje je danas potpuno medikalizirano i ljudi umiru u bolnicama, daleko od najbližih. Danas ne znamo kako bismo djeci objasnili kuda je nestala baka...

VEDRAN PETEH CROPIX

Dobro uspostavljena, kapitalističkim nalozima opravdana narcistička kultura pojačava svijest pojedinca o sebi, ali i smanjuje odnos spram zajednice, zajedničkog, a negdje i temeljnih vrijednosti....Starost je takvom poretku izlišna?

- Starost je dio života i događa se i onim pojedincima koji bi je rado zanemarili, a i cijelim društvima koja demografski stare - Hrvatska je jedno od tih, iako Europa u cjelini također stari. Ako je starenje neizbježno, pitanje je odnosa prema starijima jesu li zanemareni ili ne. Ali njihovi savjeti i njihovo iskustvo se danas smatra suvišnim. Previše se toga promijenilo.... Ipak, predrasuda je da im se ne događa ljubav ili nešto uzbudljivo, da su nezanimljivi ili nekorisni. Oni su oni isti ljudi koje smo poznavali dok su bili mlađi i ne treba ih otpisati unaprijed.

Heteronormativnost je nerijetko toksična, ponajviše za ženske subjekte. Koja su pitanja za misliti – vama, danas, posebno važna?

- Još ranih osamdesetih kad smo se počeli sastajati kao grupa, feministkinje su se javno zalagale za jednaki status svih seksualnih orijentacija. Od tada se naravno puno promijenilo, uglavnom na dobro jer su zapostavljena pitanja iskočila u prvi plan. No s novim vjetrovima u politici, i to se mijenja pa se žene pokušava vratiti u tradicionalne okvire, a druge seksualne orijentacije postaju društveno nepoželjne. To se najbolje vidi na primjeru homoseksualnih parova koji imaju silne poteškoće kod usvajanja djece iako su domovi prepuni... No bojim se da je nažalost, najvažnije pitanje postalo ono ekološko, goli opstanak vrste. Kad se odmaknemo od toga, tu su ratovi koji prijete prerasti lokalne okvire, problemi vezani uz imigraciju, jačanje desnice koje će pokušati djelovati protiv ženskih prava. Zatim, opći osjećaj nesigurnosti i beznađa s kojim odrasta mlada generacija, upotreba a naročito zloupotreba novih tehnologija. Ali život ima i drugu stranu, veseliju, morali bismo živjeti osviješteno, ali neopterećeni stalno mračnim mislima.

Knjiga je posvećena književnoj velikanki Ireni Vrkljan. Želite li podijeliti s nama nešto o prirodi vašeg odnosa ?

- Kako sažeti prijateljstvo, bilo koje pa i ovo koje mi je bilo izuzetno važno u literarnom smislu? Prijatelji su nam važni jer ih sami biramo, bez njih je teško živjeti. Oni uključuje poštovanje, ponekad i neslaganje. Najvažniji je osjećaj da vas druga osoba razumije i zbog toga u nju imate povjerenja. Znate, kad se o piscima radi često zbog nekog djela kojeg volite i ličnosti umjetnika gotovo nesvjesno te osjećaje projicirate na samog pisca. Mislite, osoba koja je napisala ovu knjigu mora da je divna, pametna, zanimljiv, draga. Međutim, kad tog pisca upoznate, pokaže se u sasvim drugom svjetlu i onda vas razočara. Iskusila sam više puta tu razliku između pisca i djela. Evo, pogledajte mene, zbog mojih tema možda čitatelji vjeruju da sam ja turobna osoba pa se iznenade kad vide da nisam. S Irenom sam imala sreće da je meni draga spisateljica također bila draga osoba, izvanredno pronicljiva, kritična i mudra, uz to topla i odana.

Umirovljena političarka i sveučilišna profesorica Vesna Pusić, Slavenka Drakulić i umirovljena sveučilišna profesorica i prevoditeljica Ingrid Šafranek

ANTO MAGZAN CAN.HR

Dionica u jednoj od priča gdje je lik majke gotovo uvrijeđen kada doktor propita zašto dijete koje ne vidi nije dovedeno ranije na pregled gotovo da, nesvjesno, opisuje začetak našeg kulturalnog odnosa spram bolesti, slabosti, nemogućnosti....

- Teško mi je govoriti o implikacijama priče, pogotovo simboličnim. Činjenica je da su djeca ranije rijetko išla na očne preglede prije škole.Ono što mi je bilo važno je pokazati kako se osjeća taj drugi, ta osoba koju od malena izdvaja neka osobina, u ovom slučaju slab vid. I to ne kako drugi na nju gledaju, već njezin vlastiti doživljaj slabovidnosti. Čini mi se da to priči daje dramatičnost.

U crticama o čekanju u bolnici, dijelom improviziranom bolničkom dnevniku poručujete da je bol nekada jedini znak života. Kako se priučiti suočavanju s tim da se život može drastično svesti....?

- Dosta jednostavno, rekla bih. Ne suočavate se ako ne morate, izbjegavate to koliko god dugo možete... Zatim se priviknete. ljudi se priviknu jer su prisiljeni. Ne treba zaboraviti da smo prilagodljiva vrsta, svemu se prilagodimo jer najjači instinkt koji imamo je onaj preživljavanja.

U vašemu sjećanju kada je krenuo proces prihvaćanja vlastitog tijela, trauma, iskustva koje ste preveli u ono što zaista jest?

- Ozbiljno me to pitate? Bilo bi kad bih to mogla ukratko prepričati povijest moje bolesti, možda bi mi i bilo lakše - ali ne mogu. Za to su mi trebali cijeli "Hologrami straha", dakle cijela jedna knjiga. No reći ću vam ono što je najteže prihvatiti ali i opisati, tu dvostrukost, dva života. Ma kako bolestan bio, ni jedan čovjek nije samo bolest. Jedan od njegova dva života teče normalno, manje više neometano - dok u drugom, onom manje vidljivom i manje javnom životu, proživljava teške stvari. I u tome je jako sam. I nema kome pričati.