Ususret dvije uzastopne projekcije u Osijeku, a uskoro i u Zagrebu, razgovarali smo s Domagojem Mrkonjićem i saznali zašto nam je "Tetak" blizak odnosno dalek te znamo li se smijati.
Domagoj Mrkonjić, osječki je glumac i predavač glume na Akademiji za umjetnost i kulturu u rodnom gradu gdje je s glumom napravio prve korake. Njegove ste izvedbe mogli primijetiti u filmu "ZG80", seriji "Šutnja" gdje glumački ravnopravno supostoji između ostalog – s glumačkom ikonom one of a kind – Sandrom Lončarić, u kazalištu gdje povremeno i dalje „koketira”. Glumu je diplomirao 2013. godine na Umjetničkoj akademiji u Osijeku te je stekao zvanje magistra kazališne umjetnosti – akademski glumac i lutkar. Od 2014. godine radi kao asistent na diplomskom studiju glume i lutkarstva, kazališnog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Osijeku (današnja Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku). Osim niza odigranih predstava Virovitici, Vukovaru, Požegi i Novom Sadu, redovito surađuje s HNK u Osijeku. Iza njega je, između ostalog i nagrada hrvatskog glumišta za sporednu mušku ulogu. Trenutno je doktorand na interdisciplinarnom doktorskom studiju na Sveučilištu J. J. Strossmayera u Osijeku. Odnedavno je svoju kreativnost proširio na pisanje i produkciju - a jedan od prvih projekata na kojima radi, a koji 1. lipnja predstavlja u kinu Urania u Osijeku, a na jesen u Zagrebu i drugim gradovima – nastanak je serije "Tetak". O čemu je riječ, kako vidi politike humora, koje teme otvara, samo su neka od pitanja na koje smo odgovore potražili kod ovog svestranog umjetnika.
Koji su razlozi ove serije u nastajanju?
- Razlog seriji se dogodio u dvije etape. Prvi razlog bio je impuls mladog dramaturga, tada još studenta, Mateja Sudarića da me casta za naslovno lice provokativne serije u želji da se udari kontra cenzuri iz 2017. godine. Kada ju kao producent uzimam sa svojim prijateljima, želio sam da idemo korak dalje...tamo negdje proljetos.
Jedna od "tema" je woke kultura koja se tek uspostavlja, sa svojim prednostima i manama. Što vam je bilo najizazovnije komunicirati u tekstu i izvedbi?
- Nije samo to tema, ali se s njom susrećemo. Najveći izazov postaje inzistirati na humoru, a da ne ispadne površno, naivno ili zastarjelo. No, povjerenje koje imam od svojih suradnika i prijatelja je omogućilo da se ovo realizira, unatoč izazovima. „Tetak“ je komedija o velikom djetetu koje je zaduženo za brigu o maloj djeci, a ono što ju odvaja od ostalog domaćeg sadržaja je specifičan humor koji ne staje na „simpatičnim šalama“. Tetak Leo sa svojim ponašanjem i komentarima ide do kraja što ga redovito smješta u bizarne, nezgodne i za gledatelja izrazito zabavne situacije.
Niste išli utabanim produkcijskim kanalima u realizaciju ovoga projekta. Zašto?
- Najveći produkcijski izazovi su realizacija projekta i održavanje interesa. Seriju ovakvog tipa i promišljanja nemamo u regiji pa vjerojatno i to stvara dodatne izazove i poteškoće. Nismo išli omogućiti snimanje kroz natječaje, nego smo suvlasnik Mario i ja odlučili tražiti realizaciju investicijama. Prije svega nas je podržao prijatelj - Boris Subotić, a onda smo uz njegovu pomoć uhvatili pažnju drugih. Unutar četiri godine serija nije uspjela realizirati svoj potencijal sa standardnim produkcijskim kanalima zbog nagovaranja na oblike cenzure koji bi da smo i pristali, sadržaj koji želimo komunicirati promijenili iz korijena.
„Šutnja” u vašem umjetničkom svijetu nije izbor niti metoda, ipak kako se nositi sa slobodom koju predlažete ovom serijom? Odnosno, što je u umjetničkoj slobodi danas zapravo „sloboda”? Ima li je?
- Naš izbor je gromoglasan smijeh. Nije uvijek lako inzistirati na šali, ali je nekako bolje ismijati opresiju, represiju i autodestruktivnost. Kada smo preuzeli tu odgovornost - redatelj Dušan Mamula, nas je dodatno zadužio da idemo do kraja. “Problem” je onda postao odgovornost. Preuzeli smo odgovornost da “Tetak” bude početak slobodnijeg promišljanja o tabu temama, stigmama.
S obzirom na to da glumu i predajete i da imate veliko pedagoško iskustvo – što možete reći o tim međuprostorima, trenutka kada se ona uči, odgaja, uspostavlja na sceni...
- Gluma se trenira. Kao pedagog gledam sijaset mladih života koji traže svoju scenu, prostor. Akademija mi je omogućila da učim od beskompromisnih, snažnih i pametnih individua. Sama činjenica da sam nekoliko godina suradnik Anici Tomić, Jeleni Kovačić i drugima mi je dala takav poligon promišljanja i motivirala me da odgovorno razvijam svoju maštu. Kada svjedočim kako prof. Tomić zaštitnički i pametno razvija odgovorne umjetnike, meni preostaje samo da tu praksu produžim i šire.
I iza kraj, da završimo sa smijehom – politike humora danas su umnogome "sterilnije" za standarde srednje i starije generacije, ipak mlađa publika kao da svjesnije inzistira na odgovornim i korektnim komunikacijama smijeha, nerijetko se to svodi pod kišobran "političke korektnosti"...
- Prije više od godinu dana mi je naša dekanica Helena Sablić Tomić rekla kako nam nedostaje provokativnosti. Sa studentima ove godine radim na vrlo provokativnim temama i beskrajno su duhoviti. Taj se neki puritanizam pojavljuje u situacijama kada se ne zna prihvatiti šala pa mi se čini da se onda ne odlučuju na humor. Tako se izbjegne odgovornost, ali i kritika, dijalog. Volim se baviti pitanjima, volim ih otvarati i postavljati. Propitkivati granice. Dizati ljestvicu, uvjetno rečeno. Imam dojam da me oduvijek sumnja vodila do spoznaje pa sam onda posumnjao i u instituciju korektnosti, koja se predstavlja kao pristojnost.