Sastanak u Vodicama

Pet je ujutro. Zagreb još uvijek sanja, a mi – Vivienne i Talia – budne, našminkane, ispeglane i spremne kao da krećemo na crveni tepih, a ne na poslovni sastanak u Vodice. Plan je bio jednostavan: vožnja, kava uz more, možda koji Instagram story s palmama u pozadini i, naravno, šarmantno prodati nekretninu kao da pijemo prosecco, a ne rješavamo kvadrate.

Atmosfera u autu? Savršena. Smijeh, planovi, ideje, „Ajme, kako ćemo ih oduševit“, pa story, pa filter, pa Marko Tolja iz zvučnika pjeva: Putujem... nema stajanja...

Kao da zna. Vivienne vozi novi auto. Novi kao – registriran prošli tjedan. Sjaji se. I ona s njim.

Negdje u Lici, Vivienne hladnokrvno izjavljuje:

– Stajemo na benzinsku. Samo da natočim gorivo.

I s točnošću njemačkog inženjeringa, uz onu sigurnost kojom kirurg reže koncem, Vivienne toči pogrešno gorivo.

Jer, do jučer je vozila dizelaša. A novi auto? Benzinac.

Ali kome je to bitno kad Tolja pjeva, mi se smijemo, snimamo storyje s benzinske crpke i još ne slutimo da se naš put u Vodice pretvara u nacionalnu epizodu „Survivor: Lika Edition“.

Krećemo dalje. Nakon točno 100 metara – zvuk.

Ne onaj koji ide uz pjesmu. Ne onaj koji signalizira da si malo prešla traku. Ne. Ovo je bio zvuk apokalipse. Nešto između kašljanja robota i zveckanja lonaca u dubokom prostoru duše auta.

Vivienne odmah zna. Pogledamo se. Pogled koji ne traži riječi.

– Krivo gorivo – kaže ona.

Talia tiho, kroz smijeh, ubode:

– Ipak ima stajanja.

Stop.

Mjesto radnje: Lika.

Vrijeme radnje: proljeće, ali Lika ne zna za godišnja doba. Pada snijeg.

Nas dvije: haljine, sako, štikle, parfem, kosa na figaro, pogled ozbiljan. Odjevene za sastanak uz more, a teleportirane usred meteorološkog i mehaničkog kaosa.

Stajemo na zaustavnoj traci. Auto umire. Mi živimo, ali jedva.

Prvi koji se zaustavljaju? Ekipa za održavanje autoceste. Petorica. Heroji. Ne znamo jesu li nas došli popraviti ili zaštititi od medvjeda, ali bili su tu – s osmijehom i reflektirajućim prslucima. Ovim im putem zahvaljujemo. Čuvali su nas kao da smo predsjednice Udruženja poslovanja nekretninama HGK.

Nakon njih – vučna služba. Dolaze. Gledaju auto. Gledaju nas.

– Novi auto? E, nećemo mi ništa dirat... To vam je sve na elektronici...

Sjajno.

Mi u šoku, ponavljamo:

– Mi imamo sastanak. U Vodicama. Kava. More. Klijent.

Oni:

– Nema šanse.

I onda, u haljinama i štiklama, u Lici pod snijegom, rentamo auto. Rent-a-car dečko nas gleda kao da je došla Dua Lipa s mamom.

– Vama treba auto? Sada? Za Vodice?

– Da.

– Može.

– Odmah.

– Može.

– GPS?

– Imate oči.

Krećemo. Vozimo kao Fast & Furious: Agentice Edition. I stižemo.

Doslovno u minutu. Točnost je svetinja.

Sastanak? Savršen. Stan? Prodali smo ga. Klijent? Oduševljen.

Mi? Uslikane s palmama. Ali bez kave.

Jer nakon svega – čekala nas je vučna služba, povratak u Liku i nazad prema Zagrebu. Kava uz more ostala je san. No zato sada imamo uspomenu, priču, i story koji Instagram nije vidio, ali zato čitatelji ove knjige hoće.

Jer kad se Vivienne i Talia zapute – uvijek ima stajanja. I to onih koje nikad nećeš zaboraviti.