Prijeći iz pozicije subjekta i stvaratelja u objekt razgovora zna biti izazovno onima koji nisu navikli govoriti o sebi, već promatrati, analizirati i interpretirati tuđe priče. Upravo je to sada zadesilo Brunu Bajić, poznatu splitsku redateljicu, spisateljicu i umjetnicu.
Široj javnosti Bruna je najpoznatija kao autorica dokumentarnog filma "Modri kavez", koji kroz dvanaest priča donosi različite sudbine pomorskih obitelji. Kao kći pomorskog kapetana, i sama je iz osobnog iskustva mogla pridonijeti viziji koju je podijelila sa svima koji su željeli barem nakratko zaviriti u taj "kavez", mirni jer znaju da će iz njega ubrzo izaći. "Pišite o onome što poznajete", izreka je koja se pripisuje Marku Twainu, a uspjeh koji je Bruna postigla svojim morskim dokumentarcem potvrđuje da je itekako razumjela zadatak.
Od "Modrog kaveza" do danas prošlo je više od deset godina. U međuvremenu je Bruna Bajić zakoračila i na drugu stranu ogledala: postala je supruga pomorca i majka dječaka Lenija. Da se i dalje vodi onime što poznaje i proživljava te da svoja iskustva vješto pretvara u priče koje dotiču druge, potvrđuje njezina knjiga "Kako je mama tražila istinu", iskrena i autentična, jer Bruna ne zna drukčije.
Ali biti dijete pomorca i biti majka djetetu pomorca – povod je naše priče. Kako je bilo odrastati uz oca pomorca, koja se njezina sjećanja danas preklapaju s iskustvima njezina sina, razumije li sada bolje svoju majku, je li život pomorskih obitelji danas doista lakši, samo su neka od pitanja kojih smo se dotaknuli u razgovoru s Brunom Bajić.
Od snimanja "Modrog kaveza" do danas prošlo je više od deset godina. O tome što se sve promijenilo u njenom životu, Bruna će iskreno:
More joj obilježilo život
– Sjećam se da sam rekla da prema "Modrom kavezu" gajim, uvjetno rečeno, roditeljske osjećaje, a ta se rečenica pokazala vizionarskom. Od onda se, rekla bih, promijenilo sve, ali konstanta je moja stalna potreba da, dok sam na ovom svijetu, ostavim maksimum onoga zbog čega vjerujem da sam tu. Na neki način rođenjem djeteta sve moje stvaranje je dobilo jednu drugu dimenziju zrelosti, kao da se mijenja epicentar svih tih kreacija.
Rekla bih da je ova dinamika meni došla kao dar nakon iskustva djetinjstva u pomoračkoj obitelji, jer sam na rastanke navikla, pa to toliko ne boli, a opet imam neku poliperspektivu koja mi pomaže da se kao mama pozicioniram u toj dinamici, za djetetovo najveće emocionalno i razvojno dobro. Osjećam se baš zahvalno, jer bez takvog iskustva i nekih osobnih dubokih rana ne bi mogla biti ovako stabilna potpora svom dječaku. Nadam se da jesam, a doduše, vrijeme će pokazati, ali moram priznati da se osjećam suvereno u ulozi sa svim njenim izazovima.
Kao dijete kapetana, a danas i kao supruga pomorca, more je Bruni obilježilo život iz više perspektiva. Sinovi često postaju pomorci iako im je to more "oduzelo" jednu od najvažnijih figura u njihovom životu, a kćeri se udaju za pomorce. Što ljude toliko snažno privlači moru, premda se, kako piše pjesnik Marko Milošević, "u njemu ne može živjeti", Bruna naslućuje:
– Kako lijepa rečenica, baš zbog tog prijedloga ‘‘u‘‘. U njemu se ne može živjeti, da to je istina i mislim da je to temelj težine tog poziva. Može se živjeti "s njim" kao s prijateljskim resursom, a može se živjeti i moru "usprkos" i tu počinje tajna prihvaćanja i elastičnosti. Nedavno sam pročitala jednu banalnu rečenicu, da se na velikom vjetru najlakše lome krute stvari. Ono što je elastično savije se i vrati nedodirnuto u prvobitni položaj. Kao dijete bila sam, recimo to tako, vrlo krut materijal.
Svaki tatin odlazak, a i povratak lomio je i slagao obitelj na meni ponekad uznemirujuće, a ponekad obećavajuće načine, ali sigurnost i struktura koja me proganjala kao potreba, nekako je u tome svemu u mom dječjem umu izostajala. Danas sam recimo nešto elastičnije strukture – samokritična je Bruna, duboko svjesna da kao formirana osoba može funkcionirati s nekim i bez ikoga, ali i dalje joj je obitelj prioritet.
– Samostalnost je kod mene sinonim za dovoljno dobar osjećaj sebe da te ima i za drugog, i to mi je jako bilo važno učvrstiti kada sam postala mama koja je sa svojim dječakom često sama. Na vrijeme zajedništva gledam doslovno kao na jednu realnost s jednom dinamikom, dok je odvojenost jedan potpuno drugi život. U tom smislu bih rekla da je za moj valoviti um dovoljno dinamično da iz oba ‘‘svijeta‘‘ uzimam ono najbolje što mogu i dajem zauzvrat najbolje što mogu svojoj obitelji. Osobno nisam znala da će se moj život nastaviti u pomoračkoj dinamici, ali kada malo zavirim u podsvijest, lagala bih kad bih rekla da sam priželjkivala suprotno. Mislim da sam na nekoj meni tada nesvjesnoj razini prizvala poznat životni ritam u svoj odrasli život, kako bih možda pokušala drukčije odigrati neke karte – pojašnjava nam Bruna.
Prilagodba nakon višemjesečne plovidbe
Brunin sin odrasta u vremenu videopoziva, interneta i kraćih ugovora. Čini li joj se da je danas lakše biti dijete pomorca nego što je to bilo u njenom djetinjstvu, Bruna ne dvoji.
– Moj sin ne voli ni mobitel, a o pozivima i videopozivima da vam ne govorim. To će se sigurno mijenjati, ali s 5 godina njegov fokus je na ovdje i sada. S druge strane možda nekada nije ni važno dogodi li se taj dijalog, za dijete je ovo apsolutno lakše. Sjetim se kad mi tatu po nekoliko mjeseci nismo mogle čuti. Pitala bih se ‘‘Je li živ, kad će se javiti?". Pisali bismo pisma, čekali pisma, dok moj sin svaki dan ipak ima potvrdu da je tata tu. Kada želi posegnuti, može ga dobiti i on će biti na neki način tu. S druge strane, život je jako ubrzan i kada si jedini roditelj, treba poprilična količina duple snage da sve to koordiniraš i uopće nađeš prostor za tog ‘‘odsutno prisutnog‘‘ roditelja, da pomiriš želje i trenutke u potpuno različitim životnim ritmovima, potrebama, vremenskim zonama, i da kao majka održiš svijest i sliku o tati. Ipak, dobro je da postoji kontakt. Vjerujem da djeci znači taj osjećaj da odlaskom ne nastane potpuna praznina očinske figure - smatra Bruna.
Povratak kući nakon višemjesečne plovidbe zahtijeva prilagodbu cijele obitelji. Na pitanje primjećuje li razliku između načina na koji se njezin suprug danas uključuje u obiteljski život i onoga kako je to nekada činio njezin otac, Bruna odgovara bez oklijevanja. Svjesna je da je perspektiva djeteta sasvim drukčija od perspektive odrasle osobe, a posebno majke. Ipak, u njoj još uvijek živi ona ista djevojčica koja je čekala svog oca pomorca.
– Apsolutno je potrebno razdoblje adaptacije koji traje nešto kraće nego sam boravak kući, i onda opet adaptacije na novi život kod odlaska, što čak ponekad ide i brže jer jednostavno nemaš izbora. Uključivanje je također proces, iako pozitivan, ali svatko se mora opet negdje prilagoditi i to uvijek iz početka. No, nekako se zavoli ta dinamika, jer je fokus na većem dobru i lijepim trenucima. Opet, nije generalno pravilo, nego moje iskustvo i imam duboko poštovanje prema različitim doživljajima pomoračkog života. Svaki život je stvarno drukčiji i uvijek osjetim potrebu podcrtati svijest o subjektivnosti vlastitog iskustva kada govorim o svome – iskreno će Bruna.
Mami je bilo teže
A gdje je u svemu tome iskustvo njene majke, također žene pomorca i sada punice pomorca, pitam Brunu, jer uspoređivanja su neizbježna, makar ponekad nenamjerna.
– Moja mama je imala 20 godina kada je dobila sestru i mene, i čudesna je žena koja je odrastala uz nas. Nije imala iskustvo rastanaka kroz pomorački život i naravno da nije mogla iz ove perspektive gledati dinamiku rastanaka i njegovog utjecaja na djecu.
S druge strane, ja sam dobila dijete s 37 godina i sa iskustvom odrastanja u obitelji koja je navikla na rastanke i sastanke, tako da je moja pozicija bila znatno drukčija. To su dva potpuno različita svemira i života. Tek kad me ovo pitate vidim koliko se zapravo svijet promijenio od 1983. do danas. To do te mjere više nije isti svijet, da ih se teško može iskustveno usporediti.
O tom iskustvenom jazu u njenoj obitelji najčešće se ne razgovara, jer je jednostavno nemoguće vidjeti neke stvari jednako.
– To je ta poliperspektiva koju sam spominjala, a koja meni olakšava da mogu shvatiti dinamiku na jedan način, dok je moja mama imala kut gledanja samo kao supruge pomorca.
Ona sama nekada kaže da je zahtjevno danas, dok drugi put tvrdi da nikada nećemo moći shvatiti njen tadašnji život. I u jednom i drugom ima istine. Naravno, zaključak ovisi pričamo li o tome mirno ili u svađi (smijeh). Ali da, razlike postoje i one su nama samo još jedna prilika za diskurs jer uživamo u takvim razgovorima, pošto je naša ljubav cijelo vrijeme neupitna. Mama je bila i producent i podrška cijelog projekta Modri kavez, a moram reći i da iznimno cijenim i volim svoje roditelje.
Ništa više ne uzimam zdravo za gotovo
Kako izgleda svakodnevica Brunine obitelji kada je suprug kod kuće, a kako kada je na brodu, te na koji se način prilagođavaju tim ritmovima odlazaka i dolazaka, Bruna objašnjava nekom vrstom mješavine transa i umora. Kao da upada u duboki odmor koji se razvije prepuštanjem odgovornosti.
– Suprug i sin se zažele jedan drugog, tako da imam osjećaj kao da moj živčani sustav kaže ‘‘time out‘‘. Onda se polako krenu osim euforije pojavljivati prednosti i mane te adaptacije. Kako s vremenom učiš sve više o sebi, ali i drugome, ništa više ne uzimam zdravo za gotovo. Kada smo sami, možda sam organiziranija i produktivnija pa to razdoblje koristim za svoju strukturu i potrebe. Zahvalna sam u obje varijante i iz obje pokušavam imati laserski fokus na naprijed, sa sviješću o ljepoti i prolaznosti svakog trenutka.
Budući da je prošla put od djeteta pomorca do majke djeteta pomorca, tražim savjet, preporuku.
- Pitam se tko sam ja da dajem ikome savjete, ali zapravo tko je itko da ih daje? A onda opet, ako bih stala na trenutak na to mjesto, rekla bih: poštovanje prema sebi i obitelji, ljubav i strpljenje. A onda, što treba ostati ostat će, što treba otpasti otpast će. To vrijedi za sve sfere života pa tako i za ovu.
Iako možda u ovome ima malo surovog i malo romantičnog, to je taj savršeni balans od jednoličnog do punog, živog i životnog. Kako kaže naš kapetan u mom filmu ‘‘Gajba, okrutna i slatka, modri je kavez.‘‘
U tim riječima leži taj moćni polaritet života koji je, vjerujem, dio svake životne pustolovine - zaključuje Bruna Bajić, potpuno svjesna da je njen, iako možda nesvjesni izbor, bio neizbježan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....